U Kraljevu je 19. oktobra, u klubu “Evergreen”, održana završna, peta u seriji tribina nedeljnika “Vreme” pod zajedničkim nazivom “Srbija pred izborom”. O očekivanjima uoči parlamentarnih izbora 25. oktobra, građanskoj hrabrosti i aktivizmu, kao i izazovima zaštite izborne volje, govorili su Vladan Slavković, politički aktivista i član Lokalnog fronta, Dragan Popović, istoričar i aktivista, i Nedim Sejdinović, novinar “Vremena”
Dragi prijatelji, ovo je završna predizborna tribina nedeljnika “Vreme”, rekao je Filip Švarm, moderator tribine. Namerno smo ostavili Kraljevo za kraj, jer ako nešto u poslednje vreme simbolizuje Kraljevo, onda su to bunt i dovitljivost.
Ono što želim da gledaoci i čitaoci znaju — oni koji će ovo gledati na Jutjub kanalu nedeljnika “Vreme” ili čitati u našem nedeljniku — jeste da se sve ovo dešava tri dana uoči izbora. Dakle, u nedelju i ponedeljak verovatno ćemo imati potpuno drugačiju situaciju u Srbiji. Zapravo, ne verovatno, nego sigurno.
Pre nego što dam reč gostima, želeo bih da kažem nekoliko reči za uvod. Ti momci i devojke prešpartali su Srbiju. Išli su peške, po suncu i kiši, po ledu i snegu. Pa ako su oni mogli da pređu tolike hiljade kilometara, možemo, vala, i mi da odšetamo do biračkih mesta. Isti ti momci i devojke bili su zatvarani, gaženi kolima, špijunirani, hapšeni… Bog zna šta im sve nisu radili. Pa ako se oni ničega nisu plašili i ako su istrajali, čega onda mi imamo da se plašimo?
Konačno, narod u gradovima i selima prepoznao je te studente kao svoje. To su naša braća i sestre, naše kćeri i sinovi, naša rodbina i naši prijatelji. Svi na izbore, svi za studente!
Vladane, hajde da krenemo od tebe. Neću da čekam. Kako tebi izgleda ova situacija? Kakve su nam šanse? Ti si veteran mnogih izbornih ciklusa, video si svašta i veoma dobro poznaješ situaciju u Kraljevu, ali i u okolini i unutrašnjosti Srbije. Dakle, da li je moj optimizam racionalan? Da li je utemeljen u stvarnosti?
Vladan Slavković:
Situacija u Kraljevu odavno nam je poznata, jer, ako se sećate, lokalne izbore imali smo 2023. godine. Oni su u dobroj meri potvrdili trend koji je počeo da se ispoljava još pre četiri, pet, šest, pa i deset godina — trend pada podrške SNS-u i celoj toj koaliciji.
Trend je prvo postao očigledan u Kraljevu, a onda smo tokom cele prošle i ove godine mogli da vidimo kako se na brojnim lokalnim izborima odnos snaga menja na štetu naprednjaka u celoj Srbiji. Jednom sam čak i rekao: ako su rezultati u Mionici, Kosjeriću i Sevojnu izjednačeni, otprilike 40 prema 40 odsto, i to u sredinama u kojima je SNS nekada osvajao i po 85 odsto glasova, onda ta stranka u velikim gradovima ima ozbiljan problem.
foto: jelena mrđaVladan Slavković
U Kraljevu smo 2023. godine kao opozicija osvojili ukupno 40 odsto glasova, a isto toliko imao je i SNS. To znači da SNS kod nas na vlasti održava samo SPS. To je, dakle, trenutna situacija, mada nam stvarni raspored snaga mogu preciznije pokazati samo ankete. Što se tiče Raškog okruga i svega što se tu dešava, znate kako stvari kod nas funkcionišu. Kraljevo je ostarilo. Možemo mi da se tešimo, ali, tehnički posmatrano, svaki drugi Kraljevčanin je ili u penziji ili joj se približava. Zaista mnogo ljudi jedva sastavlja kraj s krajem. Nih 54.000 koristi usluge Centra za socijalni rad. Sve to oblikuje političku sliku, odnosno stvara društvo koje zavisi od države i njene pomoći, a samim tim podložno je manipulacijama, ucenama i strahu.
Kao Lokalni front, zajedno sa ljudima koji su ovde odranije politički aktivni i ekipama okupljenim oko koalicije “Srbija protiv nasilja”, uspeli smo najpre da razbijemo taj strah, a potom i da okupimo određeni broj dobrih, čvrstih i pouzdanih aktivista koji su sada uključeni u studentsku borbu. Studenti su, konačno, uspeli da sve to usmere u dobrom pravcu i da od nas formiraju organizovanu, čvrstu i korisnu masu koja će se suprotstaviti naprednjačkoj mašineriji straha i krađe. Oni, praktično, moraju da sprovedu krađu koja im je nametnuta, ali ne mogu i ne umeju to da urade. Čvrstom kontrolom izbora dovešćemo ih u situaciju u kojoj ćemo zaštititi svoje glasove.
Želeo bih da kažem nešto i o Sandžaku. Vučić je sam odbacio Bošnjake. Kao što ste videli, potpuno se vratio radikalskoj retorici, uz Ratka Mladića i forsiranje zločinačkih narativa. U takvim okolnostima, on na Sandžaku više nema šta da traži. Ipak, vodiće se borba između Rasima Ljajića, Sulejmana Ugljanina i Usame Zukorlića, koji će, naravno, nastojati da međusobno zaoštre sukobe u borbi za poslanička mesta.
Takođe, ekipa Lokalnog fronta i ljudi koji su nekada bili deo aktivističke ekipe Olivera Ivanovića ponovo će pratiti izborni proces koji se odnosi na glasanje sa Kosova. Bićemo stacionirani u Raški i Ribarićima i ponovo ćemo pratiti načine na koje su oni ranije pokušavali da utiču na izborni proces. Na Kosovu uporno pokušavaju da se vrate sistemu izborne krađe kakav su nekada imali. Od 2017. godine uspeli smo nekako da ih svedemo na 103.000 listića, a oni već skoro deset godina ne uspevaju da pređu brojku od 25.000 glasova sa Kosova.
Ako samo pogledate rezultate, videćete da Kraljevo može da neutrališe čak i kompletnu krađu glasova sa Kosova. To je veoma važno i mi ćemo to i uraditi. Da vam, eto, kažem nešto optimistično: sva mesta su pokrivena.
Pokrivamo sve, od Bosilegrada na jugu, gde planiraju da dovoze birače iz Bugarske, preko Trgovišta i Vranja, pa do svih drugih mesta u kojima očekujemo organizovano dovoženje birača. Pokrivamo i Prijepolje, gde će, prema našim saznanjima, dovoziti birače iz Pljevalja. Pokrivamo i mnoga druga mesta.
Eto, to je ukratko ono što sam želeo da kažem. Mislim da imamo razloga za optimizam.
Filip Švarm:
Dragane, ti si istoričar, pa hajde da krenemo ovako. Mnogi ljudi strepe. Mnogi se ne usuđuju da poveruju da će biti bolje.
Ovaj narod ponekad deluje poput išibanog psa kojeg su tokom života tukli i udarali, pa, čim neko podigne ruku, on pobegne u ćošak i tamo cvili. To je, otprilike, slika u koju nas je doveo ovaj režim. Njima ne treba obrazovanje. Ne trebaju im fakulteti, ne trebaju im instituti. Njima trebaju idioti i poslušnici.
Ipak, zahvaljujući studentima, probudila se nada. I to ne mala nada. Nada da možemo da živimo kao sav normalan svet i da Srbija može da bude normalna i uređena država. Kada pogledaš sve ovo uoči samih izbora, u ovom predvečerju izbornog dana, kako ti stvari izgledaju? Da li će se nada koju su studenti pokrenuli pretvoriti u pobedu?
Dragan Popović:
Vladan je govorio o tehničkim aspektima izbora, ali kada pogledate njihov političko-ideološki aspekt, mislim da su se stvari zaista promenile. Trebalo nam je određeno vreme da se stvari pomere, ali to nije neobično. Kada sagledavate istorijske procese, znate da se tako što ne dešava preko noći.
Nama nedostaje demokratska praksa. To je uvek problem: kada nemate dovoljno demokratskog iskustva, vrlo često skrenete pogrešno na nekoj raskrsnici, ispadnete iz koloseka, pa onda morate da se vraćate. Srbija po tome nije jedinstvena, niti je jedina u svetu. Nažalost, ni svetski trendovi tokom poslednje dve decenije nisu naročito pozitivni. Zato mislim da sada imamo priliku da, oslanjajući se isključivo na sopstvene snage, vratimo stvari na pravi kolosek.
Treba da se vratimo na put sa kojeg smo skrenuli 2012. godine, kada smo, s pravom kažnjavajući jednu veoma korumpiranu vlast predvođenu Demokratskom strankom, izabrali vlast koja se vrlo brzo pokazala kao autokratska i koja nas je odvela u ćorsokak. Pokazala se kao vlast koja dođe demokratskim putem, a onda kasnije više ne dozvoljava demokratske izbore.
Mislim da sada imamo priliku da mnogo šta promenimo, pre svega zahvaljujući mladim ljudima koji su vratili neke vrednosti koje smo kao društvo pomalo zaboravili. Kada pogledate njih, šta rade, šta govore i kako se ponašaju, vidite vrednosti za koje bi čovek rekao da se podrazumevaju. To su solidarnost, ljubav, poštovanje, pozitivna energija. Oni igraju, oni pevaju, oni nose neku energiju koju smo mi nekako izgubili. Da li zbog svega što smo prošli, da li zbog nečeg drugog?
foto: jelena mrđaDragan Popović
Balašević ima onaj stih: “Puno dima je kroz mene prošlo”. Mnogo se toga nakupilo u nama i zato nam nije lako da sebi dozvolimo malo nade i optimizma. Ali ovi mladi ljudi su nam to vratili. Inače sam uveren da su generacije koje dolaze bolje od nas. U to nikada nisam sumnjao. Ali sada se pokazalo i da su sposobne da uzmu stvari u svoje ruke. To je, kao što i sami vidite, jedan potpuno organski pokret, nastao odozdo, demokratskim putem, koji se oslanja isključivo na sebe. A onda smo mu se svi mi, kao građani i kao društvo, pridružili.
Situacija je vrlo jasna. S jedne strane, imamo otetu državu — naše institucije, uključujući budžet i sve ono što nam pripada, a što je ukrala kamarila na vlasti. S druge strane, imamo pobunjeno društvo. To je, najjednostavnije rečeno, društvo koje nije pristalo na to da bude porobljeno, da se potčini autokratiji.
Nismo pristali na to da nam treba otac nacije, jaka ruka, da smo nekakvi nedorasli ljudi kojima je potreban neko da ih vaspitava i usmerava čvrstom rukom. Čini mi se da je društvo konačno to preseklo, pre svega zahvaljujući ovim mladim ljudima. Zato i ja delim taj optimizam. Iskreno, delim ga i iz svoje profesionalne perspektive, kao istoričar koji se bavi istorijskim procesima.
Imamo, dakle, veliku priliku da se vratimo na pravi put. Taj put neće biti lak. Neće biti jednostavan, neće poteći med i mleko. To valjda svi znamo i nije u tome poenta. Ali hajde da barem pružimo šansu mogućnosti da bude bolje. Hajde da pružimo šansu da, ako ništa drugo, možemo da živimo bez stalne brige.
Znate, kada govorim o ovim izborima, pokušavam ljudima da objasnim da ovo nisu samo izbori. Imate Kraljevčanke koje su gazili kolima, zar ne? Imate ljude koji su prebijani. Imate decu kojoj su bejzbol palicama razbijali vilice. A s druge strane imate veoma opasnu ekipu ljudi. Zato ovo nisu obični izbori. Ovo je zaista prilika da se vratimo u koliko-toliko normalno društvo.
A onda ćemo lepo Vladan Slavković i ja da sednemo u neku televizijsku emisiju i raspravljamo o svemu oko čega se ne slažemo. Vi ćete glasati za mene, za njega ili za nekog trećeg. Ali prvo moramo da napravimo taj korak, da dođemo do nulte tačke i vratimo makar bazičnu demokratiju.
Filip Švarm:
Ne verujte onima koji vam govore da nemamo šanse, da je Vučić suviše jak, da je svet uz njega i da će izvesti ovaj ili onaj trik. Ne verujte im. Nikada nisu bili slabiji. I nikada više ljudi nije bilo uključeno u izborni proces nego danas.
Novinar sam već 34–35 godina, ni sam više ne znam koliko. Čitav život mi je prošao u ovom poslu i veoma dobro se sećam 5. oktobra. Ono što mogu da kažem sa punom odgovornošću jeste da 5. oktobra nismo bili ni izbliza organizovani kao danas, čak ni ako tu računamo i Otpor. U poređenju sa Otporom, studenti su ozbiljna mašinerija. Koliko god Otpor bio važan i koliko god bio snažan, ovo što sada gledamo ozbiljno je organizovano.
Sada ću pitati Nedima. On je, čini mi se, konstatovao da je sve što Vučić radi u poslednje vreme, a naročito od raspisivanja izbora, čisto nasilje.
Nedim Sejdinović:
Ono što si, Filipe, spomenuo u psihologiji se naziva naučena bespomoćnost. Ljudi jednostavno nauče da ne mogu ništa da urade. To je izuzetno dobra pozicija za autokratske režime. Kako oni funkcionišu? Kako da ubede ljude da ne mogu ništa da promene? Kako da ih demobilišu? Jedan od načina je, naravno, zastrašivanje. Poruka glasi: “Mi smo jako moćni, ne možete nam ništa”.
Autokratski režimi unapred šalju poruku da će krasti na izborima. Oni to, suštinski, i ne prikrivaju. Zašto? Zato da bi ubedili građane da njihov glas ne vredi ništa, i to pre samih izbora. Koji je cilj čitave Vučićeve kampanje, ako je uopšte možemo nazvati kampanjom, a koja traje već godinu i po dana, pa i duže? Poruka nije: “Ljudi, mi smo dobri, nešto smo uradili”. Iz tog repertoara više nemaju šta da ponude. Njihova poruka glasi: “Mi smo jaki, moćni i svemoćni i možemo da radimo šta god hoćemo”.
Evo, u Novom Sadu je pre neki dan održan miting Srpske napredne stranke. Verovatno ste svi to pratili. To nije bio uobičajeni miting, već demonstracija sile. Dolazili su sa svih strana, a grad je zaista delovao kao da je pod okupacijom. Iz pravca Iriga, Futoga, Sremskih Karlovaca i Kaća pristizale su kolone ljudi i traktora. To su verovatno bili isti oni traktori koji su ranije bili stacionirani oko Ćacilenda. Demonstrirali su silu, obučeni u crno, sa onim prepoznatljivim kapuljačama. Nisu to bile uniforme, ali izgledali su kao uniformisana formacija. Nedostajalo je još samo da strojevim korakom umarširaju u ranjeni grad. Nedostajali su još i tenkovi i haubice, ali su ih nadomeštali policijski automobili i marice Žandarmerije.
Kada su stigli u centar grada, sve je bilo organizovano tako da što manji broj ljudi proizvede što veći vizuelni efekat. Bio je to miting namenjen pre svega gledaocima Informera i drugih tabloidnih medija.
Šta je tu još zanimljivo? Kao što je poznato, dovezli su ko zna koliko autobusa. Međutim, ti autobusi bili su poluprazni. U nekima je bilo svega desetak ljudi. To pokazuje da, uprkos velikim pripremama i novcu koji su potrošili, nisu uspeli da nateraju ljude da dođu u Novi Sad. Svojom kampanjom o Novom Sadu kao leglu “ustaša” i “secesionista” zapravo su zastrašili sopstvene “aktiviste”.
Studenti u Novom Sadu pozvali su građane da ignorišu taj skup. I taj poziv je imao efekta. Bilo je nekoliko manjih incidenata, neko je bacio farbu na bilbord SNS-a, ali građani su poslušali studente. Iz svojih stanova pratili su sve to, besni, ali suzdržavajući svoju ljutnju. Taj potez studenata — da kažu građanima: “Ljudi, nemojte izlaziti na ulice, znamo da ste besni” — bio je važan. A Novosađani su zaista veoma besni, što smo videli u brojnim prilikama. Šta nam sve to govori?
Pored toga što je sam studentski pokret sociološko-politički fenomen koji će se sigurno još dugo proučavati, ovde se dogodilo još nešto. Imam osećaj da su nam ti mladi ljudi, studenti i srednjoškolci, oduzeli poslovnu sposobnost. Preuzeli su starateljstvo nad nama. Nad svima nama. I mislim da su to uradili s punim pravom. Nisu hteli da žive u društvu koje smo im stvorili. Čak i mi koji smo se protiv svega ovoga borili, jer nismo bili uspešni, nismo bili sposobni da se izborimo sa zlom. Mislim da je to zaista nešto novo u političkoj istoriji. Ne znam da li se nešto slično ikada dogodilo.
Ti mladi ljudi, na koje smo se nekada žalili govoreći da previše mirno posmatraju ono što se dešava oko njih, iznenadili su nas. Nismo ih dobro poznavali. Oni su sve ovo vreme učili i sticali iskustvo. Iz medija su naučili šta je medijska pismenost, naučili šta ne treba raditi. Učili su o demokratiji na primerima njenog urušavanja.
Kada je reč o nasilju, ono služi i za podsticanje apstinencije. Kao što se političke stranke i različiti politički akteri bore da povećaju izlaznost i izvedu svoje birače na izbore, tako se može raditi i na tome da ljudi ostanu kod kuće. Vučić je pokušao da utiče na apstinenciju upravo promocijom nasilja: nasiljem u retorici, uličnim nasiljem, pa čak i medijskim nasiljem.
Brutalne laži, koje mediji nikada nisu plasirali u tolikoj meri kao ovih dana, takođe predstavljaju jednu vrstu nasilja. Njihova svrha je da nas uplaše i navedu da pomislimo: “Ljudi, mi ne možemo s ovim čudom da izađemo na kraj”. To je cilj.
Postoji još jedna važna stvar kojom ću završiti, a koja se odnosi na izbornu apstinenciju. To je nešto što me verovatno više nervira nego kada čujem da je neko za Vučića. A to je kada neko kaže: “Svi su isti”. U pitanju je jedna od najpogubnijih političkih floskula koja nas je veoma mnogo koštala. Razumem ljude koji to govore, ali ne mogu da razumem da ne shvataju kuda nas takav stav vodi. A vodi nas ponovo u apstinenciju.
Osim nasiljem, naprednjaci su pokušali da na apstinenciju utiču i debatama, televizijskim duelima i propagandom čiji je cilj da Studentsku listu uvuku u blato. Ne porukom: “Mi smo dobri, oni su loši”, već porukom: “Vidite, i oni su isti. I oni hoće vlast”.
Prema tome, bitka se ovde ne vodi samo između naprednjaka i Studentske liste. Vodi se oko toga koliko će ljudi izaći na izbore. Nema sumnje da će izlaznost biti velika. No, kako reče jedan politički analitičar, pitanje je da li će biti dovoljno velika da ovom režimu zauvek vidimo leđa.
Filip Švarm:
Mene fascinira jedna stvar. Na izborima 2020. godine SNS je nastupao pod sloganom “Za našu decu”. Šest godina kasnije, ta ista deca, od kojih je velika većina tada bila u osnovnoj ili srednjoj školi, izašla su na ulice. I ne samo da su izašla na ulice već su pokrenula pobunu za koju neki zapadni novinari, govoreći o protestima u Francuskoj, Albaniji i Španiji, kažu da su naši studenti dve godine ispred svega onoga što se trenutno dešava u Zapadnoj Evropi.
Ti isti studenti poručili su Vučiću: “Ti da brineš o našoj deci? Jesi li ti normalan? Pa, mi te ne bismo pustili ni u kuću, a kamoli ti poverili da čuvaš nečiju decu”. Stvarno, hajde probajte da zamislite da Vučiću poverite svoju decu na čuvanje. Ne znam ko bi se usudio da to uradi.
Šta hoću da kažem? SNS govori: “Mi branimo Srbiju”. Ne brane oni Srbiju. Oni brane svoje privilegije, svoja luksuzna kola, svoje vile, nekretnine koje su pokupovali na Zapadu i mnogo šta drugo. Znate, kada vam govore o kilometrima puteva koje su izgradili, oni vide stotine miliona koje su na tim poslovima uzeli. Kada vam govore o zdravstvu, oni zapravo ne misle na nas, na građane i korisnike zdravstvenih usluga. Misle na provizije koje će dobiti uvozeći medicinske aparate i nabavljajući sličnu opremu.
Vladane, jesam li nešto izostavio?
Vladan Slavković:
Moram da pomenem nešto što je povezano sa svime o čemu smo do sada pričali. Sarađujem sa mnogim mladim ljudima koji žive u Kraljevu i čini mi se da sam prepoznao trend koji je generaciju Zed, ne samo kod nas već i širom sveta, podstakao na proteste, kao i do pokušaja da se vrate neka pravila i vrednosti koji su nekada postojali, a u međuvremenu nestali.
Dragan je upravo rekao da mi, zapravo, želimo da vratimo političko biće u samo društvo. Da ponovo budemo ljudi koji se sukobljavaju, raspravljaju, bore se za svoje glasače, žive svojim političkim životom i tako određuju pravac u kojem će se država kretati.
Videli ste juče skup ispred zgrade Grada Kraljeva. Nemam ništa protiv toga da se bilo ko okuplja. Jeste, i njih su ovde ogradili kako bi izgledalo da ih ima više i kako se ne bi razilazili. Ali ono što su uradili nedopustivo je. Okačili su transparent na zgradu gradske uprave. Čak me ne zanima ni kakav je taj transparent. Naravno, postoji mnogo razloga da se ospori i njegov sadržaj. Ali čak i da su okačili transparent Crvene zvezde ili Partizana, gradska uprava nije mesto za to. To je nedopustivo.
Mogu da prihvatim da se svađamo, raspravljamo, pa čak i tučemo. Sve mogu da prihvatim. Ali ne mogu da prihvatim da se institucije — gradske, pravosudne ili bilo koje druge — zloupotrebljavaju na način na koji ih oni zloupotrebljavaju.
Dogodilo se nešto važno: internet je učinio da deca širom planete postanu, na neki način, jednaka. Postali su kosmopolite. Mladić ili devojka na Novom Zelandu, u Mrsaću ili u Kanadi prate iste sadržaje i žele iste stvari. I onda neko od njih zastane i kaže: “Pa čekaj, ja želim ovo”. Onda mu neko kaže: “Da, ali kod nas je tako. Ne može drugačije. Zna se ko je glavni”. A on pita: “A kako onda on ima sve?” “Pa, oni su iz SNS-a. Oni kradu, oni pljačkaju”. I tada se pojavila rečenica koju sam ovde čuo i prepoznao nekoliko puta: “Pa, ne može tako”.
Rodila se solidarnost zasnovana na osećaju jednakosti. Mladi više ne žele da dozvole da nas bilo ko pljačka i potkrada, jer to, kako kažu, nije fer. Pazite, i mi smo govorili isto to, ali nam niko nije verovao. Jednostavno, svako je imao neki svoj teret: ti imaš taj rep, ja imam ovaj, onaj ima neki drugi. U društvenom smislu, svi smo bili krivi.
Dogodila se, međutim, još jedna neobična stvar koju smo takođe uspeli da uočimo. Jedni nose četničke šubare, drugi islamske marame, a svi zajedno pešače kroz Srbiju sa srpskom zastavom. Prelepo!
Radoznao kakav jesam, a pošto sam se motao oko tih kolona — jer su me majke zabrinute za svoju decu zadužile da im obezbeđujem hranu i piće — u jednom trenutku sam pitao ljude iz Pazara: “Je l’ vama smeta ovaj?”, misleći na čoveka koji je nosio četničku šubaru. Delom mi nisu verovali, jer nisu znali ko sam, a delom ih to jednostavno nije ni zanimalo. Krenuo sam onda malo da obilazim kolone i da razgovaram s ljudima, da ih pitam šta misle i kako gledaju na te stvari. A oni su to sasvim jednostavno objasnili: “To je njegovo, ovo je moje”.
Devedesetih sam bio ekstremni desničar. Ideologija me je potpuno obuzela. Bio sam pod uticajem ratova u kojima smo živeli i verovao sam u ono što su mi drugi govorili. Današnji mladi, međutim, nemaju takav odnos prema simbolima. Čak su i šubare i marame više deo folklora nego izraz čvrste ideologije. Njihov doživljaj nacionalizma nije isti kao naš. Upravo je to ono što može da popravi naše društvo: da smanjimo tenzije koje proizlaze iz naših razlika i da napravimo funkcionalno društvo.
Opština treba da služi za izdavanje dokumenata i rešavanje problema, sud da sudi, a svako neka na svadbi ili na svojoj utakmici pokazuje šta voli i u šta veruje. To ne bi trebalo da bude važno za funkcionisanje institucija i društva. To je društvo kakvo želimo. Zato se radujemo ovoj deci i zato ću glasati za njih.
foto: jelena mrđa…
Filip Švarm:
Kada pogledamo dosadašnje izbore pod Vučićem, jasno je da nijedni nisu bili fer i pošteni. Kleptokratija je zajahala vlast, osedlala medije i umislila da može da radi šta god hoće. Ali postoji dobra narodna izreka: “Možeš šta hoćeš, ali ne možeš koliko hoćeš”. Izgleda da upravo to “koliko hoćeš” sada dolazi na naplatu i da se Vučiću vraća kao bumerang.
Ono što je posebno zanimljivo i što je, u pozitivnom smislu, zapalilo Srbiju jeste Studentska lista. Do sada su se stranačke liste pravile ovako – dođe šef stranke i kaže: “Hajde, još možda dvojicu-trojicu prijatelja da ubacimo na listu”. Onda se odredi: “Ti, ti i ti idete na prolazna mesta, a vi ostali — drago nam je što ste učestvovali”. I tako dalje. Imali smo grupu ljudi kojima je politika bila posao — ljude koji su živeli od politike, ali ne i za politiku. Njih je zanimao ulazak u vlast, a ne promena naših života nabolje.
Na Studentskoj listi se nalazi 140 doktora nauka! To su ljudi koji su ostvareni u svojim profesijama, poznati i ugledni. I onda se pojavi neko i kaže: “Čekajte, stanite. Oni nisu političari, ne znaju kako se vodi država”.
A šta Ana Brnabić zna? A šta zna Vučić? Pre nego što je postao premijer, nije imao nijedan dan radnog staža van politike — bio je poslanik ili ministar. Taj čovek ništa nije radio u životu, ne radi ni sada osim što je zavisnik od kamera i televizije. Mislim da bi mu trebalo davati veštačko disanje kada bi mu na 24 sata sklonili kamere. Čovek više ne bi umeo da diše!
A cela ta priča se stalno ponavlja: studenti su neiskusni, studenti ne znaju, nemaju lidera — kako će oni?
Dragane, šta kažeš na to?
Dragan Popović:
Neko je pomenuo da će naš studentski fenomen da se proučava u svetu. To se već dešava, jer se ovo stvarno nikada nije desilo. Ovo je potpuni novitet u istorijskom smislu. Studentski pokret je građanski društveni pokret koji se zasniva na horizontalnom odlučivanju, potpunoj demokratiji. To nikad nije bilo, mi uvek odlučujemo vertikalno. Trenutno u Srbiji deluje više od 90 studentskih plenuma koji donose odluke demokratskim putem, glasanjem i argumentovanom raspravom.
Mi stariji u početku smo bili pomalo uplašeni jer nismo navikli na takav način rada i odlučivanja. Mislili smo da će to biti neefikasno. To je, jelte, previše demokratije. Međutim, pokazalo se da smo i tu pogrešili. Ispostavilo se da prilično efikasno donose odluke, što vidite i po njihovoj kampanji.
Niko nikada na ovoj prodemokratskoj strani nije uspeo da napravi ni približno ovakvu kampanju. Napravili su horizontalni pokret, u startu su postavili pravila koja su veoma zanimljiva za proučavanje. Jedno od njih je da nemaju lidera. I to pravilo nisu uveli tek tako, već iz sopstvenog uverenja. Vi koji imate decu iz generacije Zed znate koliko njima smeta autoritet, koliko su otporni na nametanje autoriteta.
I zbog toga su tako radili, a s druge strane, bogami, malo su radikalima izvukli tepih ispod nogu. Navikli su radikali da pucaju na ljude. Dakle, izdvoje vas, pretvore vas u metu svojih revolveraških medija i onda izmišljaju, lupaju čega se sete. Prosto, nema reči kojima bi se opisalo koliko ti ljudi mogu besramno da lažu. Ali kada nema jasnog lidera, onda je to teško.
Slavković i ja smo zajedno učestvovali u kampanji Saše Jankovića 2017. godine. U pitanju je čovek o čijim političkim stavovima možemo da raspravljamo, ali je prilično pristojan i ugledan čovek, sa ozbiljnom biografijom. I taj čovek je proglašen za ubicu. Izmislili su priču da je nekoga ubio iz pištolja. I onda je cela Vučićeva kampanja išla u tom pravcu – “Sale Prangija ubio čoveka”. Dakle, potpuna, ludačka izmišljotina s kojom vi ne možete da se borite. Ne znate šta da radite.
Ono što je takođe važno jeste da nam studenti vraćaju politiku, njenu suštinu. Neko je od sagovornika to već pomenuo. Dakle, pogledajte, mi smo stalno kukali, i to s pravom, da nam nedostaju novi ljudi u politici. Stalno gledamo iste političare. Još ovi koji su bili iz Demokratske stranke uglavnom su svi prešli u SNS, ti čuveni “žuti lopovi”. Ali i ovi koji nisu prešli, kako da vam kažem, imali su svoju priliku i nisu se baš pokazali. I stalno kukamo: “Hajde, dajte nešto novo!”
E, ovi mladi ljudi su sada izbacili, kako da kažem, čitavu kategoriju novih ljudi, od kojih će bar neko trajno ostati u politici, što je ogroman dobitak. Dakle, i sa te strane su apsolutno drugačiji. A s treće strane, ono što mi se čini jako važnim jeste ta pozitivna kampanja.
Uvek je problem kada se borite protiv radikala, jer vas oni spuštaju na svoj nivo, uvlače vas u blato i onda pobeđuju na domaćem terenu. To rade ceo život. Uvuku vas u to blato, pa ne možete da se izvučete, svi se isprljamo i više se ne zna ko je kriv, a ko je prav.
E, ovi mladi ljudi to odbijaju. Pronašli su mehanizme da vode kampanju na pozitivan i veseo način. Politika više nije “Ua, Vučić”, a do sada se politika opozicionih partija svodila na to. Ljudima to ostavlja utisak šupljine, jer iza tog uzvika nema baš mnogo sadržaja. Sada više nije tako. Sada imate program, programske tribine i, rekao bih, nije reč samo o tome što organizuju tribine, nego je sve to povezano s njihovim poverenjem u ljude. Zato sam rekao da vraćaju politiku njenoj suštini.
Dakle, oni prilaze svakom glasaču. Išli su u Republiku Srpsku, uz obrazloženje: “Tamo 20.000 ljudi ima pravo glasa. Mi ćemo da odemo da im predstavimo naš program”. Ići će, ne znam, i po velikim romskim naseljima, sa programom na romskom jeziku. Idu u svako selo. Znate, videli ste i ovde u okolini gde su sve bili. Pre tri dana imali su tribinu o zdravstvu u Velikom Šiljegovcu. Nikad niko iz opozicije nije ušao u Veliki Šiljegovac.
Dakle, oni prilaze ljudima i dele ono što je, po meni, možda najvažnije kada govorimo o politici danas: uverenje da građanin ima moć. To je mnogo važno. Mnogo je važno da vratimo moć građaninu.
Mi smo nosioci suvereniteta u ovoj zemlji. Mi samo delegiramo svoj suverenitet na tih 250 ljudi u Narodnoj skupštini. Privremeno, na četiri godine, a onda ponovo ocenjujemo njihov rad. Ali ovo je naša zemlja. Mi smo građani Srbije, mi smo nosioci suvereniteta.
I čini mi se da nam oni ne pristupaju ni s visine, ni s potcenjivanjem. Nema elitizma. A elitizma posebno mi koji živimo u Beogradu možemo da se nagledamo. Imate taj krug elitista kojima narod nikad ne valja. Po njima, Srbiji nikad neće biti bolje, sve je isto od Pašića do danas, osuđeni smo na propast i tako dalje. To su gluposti. Mi smo isti kao ljudi bilo gde na planeti. Podjednako dobri i loši, sposobni i nesposobni. Samo je problem, kao što sam rekao malopre, u tome što nam nedostaje demokratske prakse, što nam nedostaje dobra organizacija i što ne verujemo u sebe.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Bio je ispraćaj iz Pionirskog parka, jogurt bačen na glumicu poslanicu SNS-a, pesma pred ulazak u Skupštinu, stotine novinara, desetine kamera, pokušaj opstrukcije, višesatni govor onoga koji ne može da shvati da više nije bitan... I sve to samo u prvom danu rada novog parlamenta. Ako se po jutru dan poznaje, biće ovaj petnaesti saziv praćen i zanimljiviji nego ijedan pre njega. Očekivanja su ogromna
Oliver Ivanović je pre ubistva otišao u Biju da prijavi ugroženost. Njegov bratanac Aleksandar za “Vreme” rekonstruiše taj odlazak. Tvrdi da su institucije radile na prikrivanju istine. TOK za “Vreme” potvrđuje da naredba o sprovođenju istrage nije doneta i da se predmet i dalje nalazi u predistražnoj fazi protiv NN lica, kao i da podatke o njemu štiti oznaka “strogo poverljivo”
Nove vlasti moraće da preduzmu radikalne kadrovske promene u vojnim službama bezbednosti i da iz njih sklone sve ljude koji su se u prethodnom periodu ogrešili o zakon i, pre svega, Vojno-bezbednosnu agenciju (VBA) pretvorili u stranačku službu koja je za cilj imala obračun sa političkim protivnicima Aleksandra Vučića, slažu se u oceni stručnjaci iz te oblasti. Međutim, oni odbacuju zahteve za potpunim ukidanjem vojnih službi bezbednosti, a prednost daju temeljnoj reformi kroz normativno-pravne izmene i uvođenje efektivne civilne kontrole
Intervju: Nebojša Trbović, bivši operativac državne bezbednosti i BIA
“BIA kontroliše kompletan sistem za prisluškivanje. Govorim o klasičnom sistemu nadzora telekomunikacija. BIA ima centralnu ulogu u tom sistemu i može da zna ko se prisluškuje. Čak ni vojna služba, koliko je meni poznato, nema samostalan pristup telekomunikacionim operaterima, nego za to koristi BIA”
Informativni program RTS-a pokušava da se snađe bez instrukcija “iz kabineta” koje su se sledile godinama. Istovremeno, iza kulisa se raspravlja šta raditi sa javnim servisima – pominju se etičke komisije, ali i gašenje pa pravljenje ispočetka
Evropski konzervativci godinama su tetošili SNS i zatvarali oči pred nasiljem i korupcijom. Sada, posle izbornog poraza naprednjaka, puštaju ih niz vodu. Prekasno, ali ipak…
Aleksandar Vučić svojim jezikom ne konstituiše stvarnost, već iluziju, jedino što sada više neće biti u stanju da iluziju nameće policijskim pendrecima i plaćenim batinašima. To je pokazao na konstitutivnoj sednici Narodne skupštine
U utorak, 17. novembra, počinje konstituisanje Narodne skupštine u kojoj apsolutnu većinu ima Studentska lista. Zašto je ovaj dan za Srbiju istorijski?
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Može li energija studentskog pokreta da nadvlada prednosti koje vlast godinama gradi zloupotrebom državnih resursa i medija? O tome se razgovaralo na četvrtoj tribini u serijalu “Srbija pred izborom” koju je nedeljnik “Vreme” organizovao 12. oktobra u Kragujevcu. Politički analitičar Đorđe Vukadinović, sociolog Jovo Bakić, urednica “Glasa Šumadije” Jovanka Nikolić i novinar “Vremena” Nedim Sejdinović govorili su o izbornim izgledima studentske i naprednjačke liste, atmosferi u Srbiji i Kragujevcu, dosad nezabeleženoj mobilizaciji građana i ulozi medija u održavanju političke moći Aleksandra Vučića. Tribinu je moderirao glavni urednik “Vremena” Filip Švarm