

Novi broj „Vremena“
Pobuna i defetizam: Ko bi to da digne ruke?
Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati




Od "prisluškivanja" do Miškovića, preko policije i Veljovića, sve ubrzavajući priču da se ono prethodno što pre zaboravi, Aleksandar Vučić kao da je zaboravio da više nije opozicija. Sada je vlast i to pogolema, a to je nešto drugo
Prvo je – po starom radikalskom običaju – najavljivao gromopucateljna otkrića i smene u policiji čim se to rasvetli, sve iza leđa Ivici Dačiću koji je sedeo u Rimu, kod Interpola. Onda je od toga ispao pozorišni pirotehnički grom: Vučić da je imao poziv od nekog „Zvonka M“, a Nikolić da je razgovarao sa Vladom Đukanovićem, novinarom u civilu. Zašto bi „Zvonko M.“ bio bezbednosno interesantan, nije nam rečeno (Aca ne zna ko je to); uostalom, jedan od brojeva telefona Aleksandra Vučića imaju svi novinari, dakle svako kome zatreba. Vlada Đukanović („Fokus radio“, ranije „Pravda“, povremeno „Pečat“ – ako ne i još nešto, ne pratimo) bezbednosno bi bio interesantan „po liniji rada prema ekstremnoj desnici“, kako bi se reklo starim udbaškim žargonom, pa Tomislav Nikolić ne bi trebalo da se čudi, jer Služba radi svoj posao, a družba je družba. To bi, dakle, trebalo da je jasno i šta onda? Ne pominju se, međutim, ni sudske naredbe za presretanje komunikacija (ako ih je bilo, to jest), niti zahtevi za ispise tih komunikacija (ako je i njih bilo). Krivično-pravno gledano – sve je to uglavnom koješta, jer da nije, do sada bismo doznali ko je šta tražio ili naredio, sa sve trijumfalnim pokazivanjem faksimila zahteva i naredbi, pod uslovom da su izdate mimo ili protiv zakona. A ako nisu?
Pa je Vučić u utorak svečano saopštio da su sve istražne radnje oko tog blesavog incidenta sa Nikolićevom kolonom pod pratnjom i vozačem načelnika Uprave saobraćajne policije Dragiše Simića, eto, završene i da on sada očekuje odgovarajuću reakciju iz MUP-a. Sve je to zvučalo kao ono kafansko: „Ajde da vas vidim, majstori, šta ćete sad?“ Simić mu je odmah obećao rezultate, pa ćemo i to videti.
Onda je – posle mnogih tabloidnih nagvaždanja o ovome i o onome – Miroslav Mišković izjavio da izlazi iz medijske operacije zvane „Press i prateće publikacije“, gde je bio najveći pojedinačni vlasnik, a da svoj ulog poklanja zaposlenima, sa sve bankarskim garancijama (ko zna kakvim). Tu nije vest to što Mišković hoće da se pusti iz tog kola, kao ona baba iz poslovice, nego da se uopšte bio u to kolo uhvatio. „Press“ i ostali bili su, naime, ranije uglavnom pripisivani Draganu Đilasu, ali ni do dana današnjeg ne zna se ko su ostali vlasnici – ako se ikada dozna, šta god Vučić pričao. To Miškovićevo puštanje iz kola Vučić je odmah protumačio kao „pokušaj cenjkanja s vladom“, a toga biti neće, veli on, jer da „Srbija nije pijaca, pa da se cenjkamo“; jok, on će nam kaže. Niko pritom nije Vučića optužio da se sa Miškovićem cenjkao ili da to namerava; ali ni obrnuto. Zašto se Aca Vučić češe tamo gde ga ne svrbi? Ni Miškoviću nije trebalo to saopštenje u kome naglašava da se iz „Pressa“ i kompanije povlači, eto, radi jasnoće (srpski: transparentnost) vlasništva nad medijima; mogao je toj jasnoći mnogo više da doprinese priznavši na vreme da je jedan od vlasnika „Pressa“ i da to ostane – ako hoće. Njegove pare, njegov dućan, ali je ćutao do pre neki dan.
Tako se polako i očekivano ocrtava glavni taktički problem Srpske napredne stranke na vlasti: oni se i dalje ponašaju kao da su opozicija. Dobro, ajde, znamo da su od 1990. do 2008. bili pod hipnotičkim dejstvom njihovoga gurua Voje Šešelja i njegovih metoda, čak i kad su 1998–2000. bili deo vlasti. Dve godine bile bi dovoljne da se nešto o politici nauči, ali u nekim drugim okolnostima; ono su bile orgije nabusite arogancije i pasjaluka, a ne vlast. Ovo sada, kad imaju šefa države i dominaciju u vladi i administraciji, više nije isto. Nema više potrebe da se iz dana u dan uz talambase objavljuju strašni skandali, da se obećavaju epohalna otkrića za iduću nedelju, da se oblače gaće na leopardove tačke koje takva obećanja prate (videti ponovo film Rajka Grlića Štefica Cvek u raljama života i Batu Živojinovića u dotičnim gaćama).
Politika nije sitno kolce pipirevka; politika je ozbiljna stvar. Kućne razmirice unutar službi i policije rešavaju se u kući, diskretno, pa ko zaglavi Kuršumliju – zaglavio je, ali bez javnog cirkusa i galame. Ako Aca Vučić misli da će javnim cirkusima i melodramskim prenemaganjem ojačati svoju stranku – teško da je u pravu: moralne i druge panike imaju kratak vek; posle nekog vremena glasačima dosade, kao i Štefici Cvek.


Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Može se reći da su izbori koji se održavaju u deset lokalnih samouprava – najskuplji lokalni izbori u istoriji svetskog višestranačja. Upregli su naprednjaci sve svoje resurse da bi pobedili na tim izborima, ne bi li održali utisak nepobedivosti. Represija koju svakodnevno sprovode ima pre svega za cilj da stvori percepciju režimske moći i odlučnosti. Bitka se, kako stvari stoje, vodi pre svega na psihološkom planu. Ključno je pitanje da li će utiske koje produkuju naprednjaci uspeti da nametnu većini građana i da im oduzmu svaku nadu da su političke promene moguće


Šta se zaista dešava u poslednjih nedelju-dve na Kosovu? Da li je zaista rešeno pitanje boravišnih dozvola i da li je uzimanje, odnosno dobijanje kosovskih dokumenata veliki ili mali korak i ka čemu? Da li je srpskoj zajednici na Kosovu išta lakše ili ne? Kako na to gleda, ako uopšte gleda, Brisel? Hoće li Srbija zatvoriti makar jedno pregovaračko poglavlje u okviru onog čuvenog i sve daljeg puta ka članstvu u EU? I kakve veze, ako ikakve, sa tim imaju predlozi Aleksandra Vučića


Status Kosova ostaje centralno pitanje za Srbiju. U takvom kontekstu, dinamika evropskih integracija susednih država dobija poseban značaj. Brza integracija Crne Gore značila bi dodatno razdvajanje političkih tokova u regionu i smanjenje manevarskog prostora Beograda u odnosima sa Evropskom unijom


Naša prva adresa je zgrada iz pedesetih godina – verovatno neokrečena od tada. Gospođa u penziji: “Mi smo aktivisti za studentsku listu. – Izvinite, ja vas ne podržavam.” Entuzijazam blago opada. Ulazimo u sledeću zgradu. Građena je kasnih sedamdesetih, fasada je od betona i crvene cigle, osam spratova, bez lifta. “Oooo, pa gde ste vi meni, znam sve, vidimo se na glasanju”
Propagandne strategije režima
Ima li pobunjeno društvo razlog za defetizam Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve