Leševi iz Drave i kosturi iz ormara

Prije gotovo 14 godina, krajem 1991. i 1992, u Osijeku se dogodilo – do danas nerazjašnjenih – 27 ubojstava. Županijski tužilac iz toga grada Davor Petričević ovih je dana, dakle u julu mjesecu 2005, potvrdio da postoje dokumenti o tome da je desetak od tih 27 „još nerazjašnjenih“ (prema dopisu Policijske uprave osječke dostavljenom zagrebačkom „Jutarnjem listu“) ubojstava izvršeno na isti način: mučenjem ljudi, vezanjem ljepljivom trakom, strijeljanjem i bacanjem u rijeku Dravu.

Kao i o likvidacijama srpskih civila u Gospiću, Sisku, Paulin Dvoru kod Osijeka i na drugim mjestima, šutjelo se i o osječkim danima nasilja i leševima nađenima u Dravi: sve započete istrage zastale bi nakon što su nadležni bili primorani da ih započnu (imamo tek jednog osuđenog za 18 ubijenih civila Paulin Dvoru, čija su tijela godinama potom nađena zakopana u bačvama u selu Rizvanuša kod Gospića) i sve što je ostajalo od toga bili su novinski tekstovi. Kad je o Osijeku riječ, uglavnom oni Drage Hedla, novinara splitskog „Feral tribjuna“.

Dakle, gotovo 14 godina nakon što „još nije razjašnjeno“ 27 ubojstava u Osijeku, Hedl u „Feralu“ od 14. jula piše: „Pripadnik nekadašnje Branimirove osječke bojne (BOB), koju je osnovao i kojom je zapovijedao Branimir Glavaš, ovih je dana dao opširan iskaz Državnom odvjetništvu u kojem teško tereti Glavaša za ispitivanja, mučenja i likvidaciju više desetaka civila.“

SVEDOK–UČESNIK: Nije to prvi tekst s konkretnim podacima kojega je Hedl podastro hrvatskoj javnosti i pravosuđu, ali je prvi u kojem on nudi i konkretnog svjedoka i učesnika osječkih likvidacija, iako najprije ne otkriva njegovo ime. Slijede potvrde da je Državno odvjetništvo (tužilaštvo) saslušalo svjedoka, potom zamjenik državnog tužioca Mladena Bajića tvrdi da nikakav svjedok ne postoji; Branimir Glavaš – i danas u velikoj mjeri „otac Slavonije“ i nezaobilazan lik u hrvatskoj politici od 1990. – tvrdi da mu je sve namješteno i da se to s njime obračunava HDZ, čiji je otpadnik…

„Ja, Krunoslav Fehir, svjedočim da sam s nepunih 17 godina bio aktivni pripadnik BOB-a, Branimirove osječke bojne, te da sam sudjelovao u mučenjima i ubojstvima srpskih civila isključivo po nalogu Branimira Glavaša“, objavljuje – nakon što je tonski zapis njegovog anonimnog svjedočenja objavila nacionalna televizija u nedjelju – riječki „Novi list“ ovog utorka, nakon što je Fehir odlučio izaći iz anonimnosti i javno izreći da je „BOB bio vojna postrojba u kojoj se strogo poštovala hijerarhija i zapovjedni lanac“. „Ništa se nije događalo bez znanja i mimo zapovijedi zapovjednika Branimira Glavaša. Nekontroliranih pljački možda je i bilo, ali ubiti nekoliko desetaka civila na isti način – to se ne može bez organizacije. I nisam to čuo iz druge ruke, nego sam svjedok tih zločina. U tome sam osobno sudjelovao, zbog čega se duboko kajem i tražim oprost. A sve je to organizirao i zapovijedio Glavaš“, tvrdi Fehir, danas tridesetogodišnjak.

„Osobno sam pucao u Čedomira Vučkovića, a bio sam u automobilu kad su Radoslav Ratković i Milutin Kutlić odvezeni na Dravu, gdje im je pucano u glavu, od čega je Kutlić preminuo, a Ratković je preživio. Sve to, kao i druga ubojstva, organizirao je i zapovijedio Branimir Glavaš. On je tvrdio da su ti ljudi četnici i teroristi, a ne civili, što sam saznao tek nekoliko godina kasnije. Ta me spoznaja šokirala i nagnala da se odlučim dati ovaj iskaz“, kaže svjedok i nastavlja: „Nakon mučenja Čedomira Vučkovića i Đorđa Petrovića, koje smo cijelo poslijepodne provodili u garaži Sekretarijata za narodnu obranu, osobno sam pucao u Čedomira Vučkovića. Učinio sam to streljivom koje mi je neposredno prije toga dao osobno Glavaš (…) Glavašev je ured bio pet metara od tog mjesta, i sve je gledao. Te smo ljude mučki tukli u garaži, ja puškom, drugi čovjek rukama, nogama i bejzbol palicom. Nakon što mi je Glavaš dao ono streljivo, već je bila večer, drugi vojnik naredio je Vučkoviću da pije kiselinu iz akumulatora. Žrtva je molila i plakala, ali vojnik je inzistirao. Vidio sam da guta i pije. Vojnik i ja izašli smo iz garaže, i vidio sam da je vojnik otrčao do Glavaša u ured. Tada je Vučković nakon dva udarca u vrata teturajući izašao iz garaže i krenuo prema meni. Repetirao sam, a Vučković se okrenuo i počeo trčati u suprotnom pravcu. Ispalio sam četiri ili pet hitaca. Znam da je zadnji bio upućen u glavu ili vrat, jer sam imao snajper, pa sam upotrijebio optiku. Pao je između zgrade Prekršajnog suda i zgrade sekretarijata. Nakon otprilike pola minute izdahnuo je u lokvi krvi. Pored njega nije bila nikakva puška ‘thompson’, kako su kasnije pisale novine. ‘Thompson’ su kasnije donijeli i okrenuli tijelo, pa je ta fotografija objavljena u novinama. Glavaš je nakon dvije minute došao dolje i pitao: ‘Gdje je drugi?’ ‘Unutra’, rekao sam. ‘Ajde’, kaže, ‘tebi je vidio lice, sada i njega možeš likvidirati. Tako i tako ćemo ga likvidirati, sve je vidio.’ Spustio sam pušku, i tko zna što bi se dogodilo da nije došlo još ljudi. Da je još jednom zapovijedio ili se izderao, možda bih i pucao u Petrovića, nije isključeno. Tada mi je naredio da uđem i svežem ga, što sam i napravio: svezao sam ga kao i druge koji su likvidirani prije i kasnije – ruke na leđima, ljepljiva traka vodoravno na usta, nekima krpe u usta, nekima ne.“

VASKRSLA ŽRTVA: Taj isti ubijeni Petrović, u tabloidu „Slobodni tjednik“ u rujnu 1991. godine je bio proglašen – „atentatorom na Glavaša“, u tekstu vrlo nadahnuto napisanom. Novinar koji ga je napisao, priznao je kasnije da uopće nije bio prisutan događaju, a na slici „atentatora“, „naoružanog i opasnog četničkog teroriste“ koju je taj smećetisak objavio, nije bio Petrović, već Vučković. Obojica su, inače, spomenuti kao civilne žrtve u monografiji Poginuli civili u Domovinskom ratu na području Općine Osijek!

Prije Krunoslava Fehira, o osječkim likvidacijama svjedočio je i sam Radoslav Ratković, o kojem i Fehir govori. On, nekadašnji Osječanin, jedini je preživjeli od desetak civila likvidiranih na isti način: mučenjem, vezanjem trakom, pucanjem na obali i bacanjem u Dravu. Ratković je ovih dana govorio za mnoge medije, hrvatske i srpske. Njega kao da je sam Bog pogledao: onako premlaćenog, metak ga je pogodio u usta, gurnut je u Dravu, ali je uspio isplivati. Potom ga je likvidator pogodio još jednim metkom – na isto mjesto. Preživio je, danas živi pokraj Sombora, a sve dosad – osim Drage Hedla – njegovo svjedočenje, kao niti ostali zločini nad srpskim civilima u Hrvatskoj, nikoga od nadležnih u Hrvatskoj nije zanimalo, usprkos tome što je Ratković 2001. godine iskaz dao i hrvatskoj policiji.

I nakon svjedoka Krunoslava Fehira, državni tužitelj Bajić je proteklih dana uporno tvrdio da nema dovoljno dokaza za pokretanje istrage protiv Glavaša. No, čini se da je jedna potvrda Fehirovog iskaza već na tužilačkom stolu: Čedomir Vučković, u kojega je Fehir po vlastitom priznanju pucao, umro je uslijed trovanja sumpornom kiselinom, koju je bio prisiljen piti tokom ispitivanja i mučenja 1. septembra 1991, stoji u njegovoj smrtovnici. U službenom dokumentu Zavoda za patologiju i sudsku medicinu Kliničke bolnice Osijek, čiji faksimil donosi najnoviji broj „Feral tribjuna“, navodi se da je Vučkovićeva smrt „nastupila uslijed trovanja sumpornom kiselinom“ (intoxicatio cum H2SO4), a kao druge ozljede utvrđene obdukcijom navode se „strijelna rana trbušne stijenke i prostrijelna rana desne podlaktice“. Time je Fehirov mučni iskaz o mučenjima i likvidacijama civila u ratnom Osijeku 1991, u kojem je tvrdio da su najmanje dvije osobe – Čedomir Vučković i Đorđe Petrović – tokom ispitivanja i premlaćivanja bili prisiljeni piti tekućinu iz akumulatora koji su se nalazili u garažama, dobio i službenu potvrdu.

ISTRAGA „SELOTEJP„: Fehir je u svom medijskom svjedočenju također ustvrdio da „o svemu postoje fotografije i vjerodostojni dokumenti s potpisom Branimira Glavaša“ – dok i to ne stigne u javnost i pred nadležne, činjenica je da su se stvari bar formalno mrdnule s mrtve točke, jer je MUP Hrvatske ovoga tjedna formirao novi istražni tim koji će provesti istragu o ubojstvima civila u Osijeku 1991. i 1992. godine. Prvi konkretan korak smjena je dosadašnjeg vrha policije u Osijeku, gdje je za novog načelnika osječko-baranjske policije upravo imenovan Vladimir Faber, dosadašnji visoki funkcionar MUP-a i, kažu, „policajac od formata“. Kako se tvrdi, presudni razlog za imenovanje Fabera za šefa osječke policije sprečavanje je bilo kakvog političkog pritiska i osiguranje nezavisnosti rada policije u istraživanju ubojstava srpskih civila u Osijeku 1991.

Istraga je, naime, tad prvi puta i započela; nazvana je „Selotejp“ po samoljepivim trakama kojima su žrtvama bila vezana usta. Od 1. jula te godine traje i istraga ubojstva kojim je sve i započelo: ubojstva tadašnjeg načelnika osječke policije Josipa Reihl-Kira, ubijenog (s još dvojicom suputnika u autu) na barikadi u Tenji, šest kilometara udaljenoj od Osijeka. Taj je čovjek ubijen, po svemu što se do danas saznalo, zbog toga što je – za razliku od Gojka Šuška, Branimira Glavaša, Vladimira Šeksa i Vice Vukojevića, zaslužnih za raspirivanje rata između Srba i Hrvata u Slavoniji – vjerovao u mirno rješenje sukoba i u moć razgovora. Ubijen je, po lažnim tvrdnjama tih i drugih duhača u ratne trube, zato što Reihl-Kir i njegovi suputnici „nisu zaustavili automobil na barikadi“, a ubojice su, kao, pomislile da je riječ o nekim četnicima i teroristima. Za ubojstvo je izvršitelj i osuđen: Antun Gudelj, hrvatski iseljenik u Australiji. Nakon dva suđenja i druge osuđujuće presude, na ubojicu je pravna država, tumačeći neshvatljivo ekstenzivno i nepravno, primijenila Zakon o oprostu, donesen inače da bi se amnestiralo one koji su sudjelovali u oružanoj srpskoj pobuni! Pak je Gudelj slobodan, sve sa hrvatskom putovnicom, kao slobodan čovjek otputovao u Australiju, u kojoj misli da mu je, umjesto u zatvoru, mjesto.

Otad je, međutim, i slučaj Reihl-Kira imao neki pomak: njegova supruga Jadranka, u jednom trenutku (2000–2004) i sama saborska zastupnica na listi SDP-a Ivice Račana, upornim istraživanjem došla je do ključnog svjedoka (iako ne samo njega), čovjeka koji je vidio nalogodavca ubojstva njezinog muža petnaest minuta prije nego su ispaljeni meci koji su ga usmrtili. Taj je svjedok svoj iskaz dao još 14. oktobra 2003, ali nitko iz tužilaštva – niti Mladen Bajić, koji se nakon dva-tri susreta više nije odazivao na pozive Jadranke Reihl-Kir – nije udostojio istragu provesti do kraja. „Stvara se dojam da državno odvjetništvo ništa ne radi, a to nije točno. Policija je obavila razgovore sa stotinu osoba, ali nisu dobili dovoljno čvrste dokaze. U Vukovaru je u listopadu 2003. godine saslušan svjedok koji tvrdi da je na mjestu ubojstva vidio Branimira Glavaša i čuo kako raspoređuje zasjedu koja čeka Reihl-Kira. Međutim, to je zasad jedini svjedok koji je to vidio. Nema tko potvrditi njegov iskaz i to nam nije dovoljno čvrst dokaz“, izjava je Bajićevog najbližeg suradnika Slavka Zadnika zagrebačkom „Globusu“, iz koje proizlazi da, kao i u slučaju svjedoka Fehira, ozbiljno svjedočenje biva tek nedovoljna tvrdnja, nedovoljna za to da se barem pokrene ozbiljna istraga, jednako kako je to protumačeno i u slučaju bivšeg pripadnika „Glavaševe bojne“ Vjenceslava Billa, koji je i nadležnim organima i medijima još prije nekoliko godina ispričao ono što umnogome potvrđuje najnovije Fehirovo svjedočenje.

NEMA RAZLOGA DA POSTOJE: Sam Branimir Glavaš ovih dana poručuje javnosti i državnom tužiocu Mladenu Bajiću da „protiv Branimira Glavaša nema svjedoka, ne zato što je radio na takav način da nema svjedoka, već stoga što nema razloga da postoje svjedoci“.

„Ti svjedoci ne postoje jer sam ono što mi je bilo povjereno radio zakonito, moralno, savjesno i odgovorno, pa prema tome ne mogu postojati nikakvi svjedoci o nedjelima Branimira Glavaša u Domovinskom ratu. Možda postoje neki svjedoci, ali ne protiv Branimira Glavaša, jer ti svjedoci ne mogu za ništa kažnjivo svjedočiti protiv mene i svi će ti pokušaji ostati uzaludni“, tvrdi Glavaš, podsjetivši usput i aktualnog predsjednika Sabora Vladimira Šeksa da mu je on, kao šefu Sekretarijata narodne obrane, bio njegov nadređeni u to vrijeme u Osijeku. Sam Šeks tvrdi da je 1991. u Osijeku tek 55 dana bio na čelu Kriznog štaba, da je taj grad (iz svete dužnosti pripreme državnih dokumenata za osamostaljenje Hrvatske) napustio polovinom septembra te godine, te da je tad u Osijeku vladao kaos, u kojem su „djelovale razne skupine i pojedinci nad kojima kontrolu nije imao nitko“. Jasno, niti on nije imao tih dana „nikakve informacije“ o mučenjima i ubojstvima civila srpske nacionalnosti: ako ništa drugo, to bezočno laže, i manji od njega su – pogotovo nakon političkog ubojstva Reihl-Kira – bar načuli ili znali što se događa.

Glavaš ovih dana, prije nego što je „nimalo nervozan“ najavio godišnji odmor, svoju obranu iznosi na za njega već uobičajen i viđen način: novinaru Hedlu poručuje da njihov sukob doživljava lično (Hedl je, naime, 1991. oružjem Glavaševih jurišnika izbačen iz redakcije „Glasa Slavonije“), te uvredljivo ga nazivajući psihijatrijskim bolesnikom, dok svjedoka Krunoslava Fehira naziva „pacijentom Drage Hedla“. „Znam da Glavašu nije lako, jer koji god ormar otvori, iz njega ispadaju leševi“, komentira Hedl.

No, Glavaševa poruka Jadranki Reihl-Kir, upućena preko stranica „Večernjeg lista“, još je odvratnija: da „prestane glumiti ucviljenu udovicu jer je već dosta kapitalizirala smrt svoga supruga“, uz sramne insinuacije o njenom braku prije nego što joj je muž ubijen. „Razmišljala sam o tužbi, ali Glavaš ima imunitet koji se ne skida zbog klevete. Čudim se pravosuđu koje mu i dalje dopušta da vrijeđa i prijeti. Ako sam ja ovako prošla, što mogu očekivati oni koji su spremni svjedočiti? I kakav još dokaz tužilaštvu treba pa da Glavaša smjesti kamo mu je mjesto?“, pita se Jadranka Reihl-Kir u kratkom razgovoru za „Vreme“.

Sa Glavašem, koji o sebi govori u trećem licu, stvar je jasna: svi koji govore o mračnoj prošlosti i njegovoj (ne samo eventualnoj) ulozi u njima, duševni su bolesnici i lažovi. Na toj je osnovi, uostalom, dosad već sudski zaradio neke pare za vlastite duševne bolove, tužeći redom medije koji su se usuđivali nešto iznijeti u javnost. Prvi puta se, međutim, pojavio svjedok koji je i sam sudionik zločina i koji to priznaje, a koji se tereti sasvim sigurno, bar za istragu.

Glavaševa priča da mu to namješta vrh HDZ-a i premijer Ivo Sanader, osvetoljubiv zato što je on izašao iz njegovih redova i postao „neovisni saborski zastupnik“, na kraju krajeva nije ni važna. Neka i nevinašce od Šeksa i premijer i predsjednik i bilo tko drugi koga proziva priču smješta u političku ravan – bilo bi važno i neophodno po mentalno zdravlje nacije da tužioci i policija postupe po zakonu, dovrše istragu i predaju sudu ono na osnovu čega će se, makar desetljeće i pol nakon zločina, saznati istina i kazniti krivci za ubijene civile i Josipa Reihl-Kira.

Ako je dosad priča i bila dijelom (i) politička, vrijeme je da se pretvori u pravosudnu.