Kuća Stanišića

Od 1. marta ove godine na snazi je Zakon o oduzimanju imovine proistekle iz krivičnog djela, a prvi zahtjev za zamrzavanje imovine stečene krivičnim djelom, one Milorada Ulemeka Legije, osuđenog u dva postupka pravomoćno, te prvostepeno u postupku u kojem je ta imovina dospjela u „pravni tretman“ („zemunski klan“, otmice i terorizam), stigao je pred sud.

Zamjenik tužioca za borbu protiv organiziranog kriminala Jovan Prijić u svom je zahtjevu za oduzimanje imovine – zasad konkretno vile od 150 četvornih metara u Filmskom gradu u Beogradu – naveo da su to Ulemek i njegova supruga Aleksandra Ivanović kupili novcem od otmice Vuka Bajruševića. U tom se zahtjevu citiraju izjave svjedoka suradnika Dejana Milenkovića Bagzija i Zorana Vukojevića Vuka (nakon svjedočenja brutalno ubijenoga), koji su svjedočili da je za Bajruševića plaćeno milijun i pol njemačkih maraka, od čega je Ulemek uzeo trećinu, pola milijuna. Citira se i izjava svjedoka suradnika Ljubiše Buhe Čumeta da je Ulemek, kad je dobio novac, kupio vilu u Ulici Ilije Stojadinovića 87, iako je – kako tužilac Prijić navodi u svom zahtjevu – provjerom u Penziono-invalidskom fondu utvrđeno da Ulemek i njegova žena u to vrijeme nisu imali nikakva primanja.

TERET DOKAZIVANJA: Dosad pravomoćno osuđeni dupli zločinac Legija u ovom postupku morat će dokazati odakle mu imovina (suprotno navodima nekih medija, još nema otkrivenih računa i silnih kuća po Mediteranu i ostaloj Evropi; to će tek tražiti posebna financijska istražiteljska služba MUP-a Srbije, čim se konsolidira do kraja); teret dokazivanja je na njemu i suvlasnicima imovine.

On je dužan osigurati dokaze o tome kako je stekao imovinu, od kojih zakonitih prihoda: nasljedstva, zarađenog novca, kredita…

Prošlotjedno ročište za oduzimanje vile u Filmskom gradu obilježeno je Ulemekovim tvrdnjama da je novac za gradnju kuće dobio od DB-a i da je o tome potpisao ugovor s tadašnjim šefom DB-a Jovicom Stanišićem. Temeljem toga, odlučeno je da će od BIA biti zatražen njegov stambeni dosje, kao i da ta agencija dostavi podatke o Ulemekovim primanjima dok je bio pukovnik DB-a. Sam Ulemek, kako je to tvrdio dnevnik „Blic“ pozivajući se na svoje „insajdere“ iz postupka zatvorenog za javnost, izjavio je da ne posjeduje niti jedan dokument kojim može dokazati da je stan dobio od DB-a, ali da takvi papiri mora da postoje u BIA.

Po medijima, smo, inače, svašta čuli: Marko Lopušina je pisao da je Legiji i njegovoj bivšoj supruzi (onoj po kojoj se prezivao Luković) stan najprije poklonio Željko Ražnatović Arkan, kojega je on „čim je postao komandant JSO-a“ založio i kupio kuću u Filmskom gradu, u kojoj je najprije živio s tadašnjom suprugom.

Aleksandra Ivanović, ako je vjerovati „Kuriru“ od 11. aprila (pod naslovom: „Prijiću, lažove“) tvrdi ovo: „Tvrdnja da je naša kuća kupljena od otmice Vuka Bajruševića je netačna, kao i mnoge do sada. Milorad nema nikakve veze sa tom otmicom, a kuću poseduje od 1998. godine i dobio ju je od MUP-a. Ja još otplaćujem njegov kredit u Komercijalnoj banci za ovu kuću.“ U izvještaju istog lista od 25. aprila, kaže se ovo: „Vilu u Ilije Stojadinovića 87, u beogradskom naselju Cerak, Milorad Ulemek Legija i njegova supruga Aleksandra Ivanović kupili su delom zajedničkim novcem, a delom iz kredita koji su podigli zajedno sa Aleksandrinim roditeljima. Ulemek je juče ispričao da je novac nabavio tako što je on prodao stan koji je dobio od Državne bezbednosti, a Aleksandra kuću u Zemunu, koju je prodala Vladimiru Milisavljeviću – Vladi Budali, odbeglom članu „zemunskog klana“. Istoga dana „Press“ saznaje da je „Državna bezbednost kupila 1998. godine od firme ‘Stankom’ kuću za Milorada Ulemeka Legiju na Košutnjaku, a novac je u nekoliko rata isplaćen preko Kapital banke“.

IVKOVIĆ: Prvi čovjek BIA Goran Petrović 2001. godine (koji je devet mjeseci bio na toj funkciji) podsjeća za „Vreme“ da je polovinom 2001. godine JSO podveden u državne jasle; dotle su pripadnici te jedinice funkcionirali temeljem tromjesječnih ili šestomjesečnih ugovora. Nova vlast je mjesecima pokušala ustanoviti što se događalo sa silnim stanovima – najmanje ih je 50 bilo spornih – koje je bivše rukovodstvo DB-a, s Jovicom Stanišićem na čelu, dijelilo ranijih godina, najviše krajem devedesetih. Nisu postojale rang-liste, stanovi su imali status službenih…; možda bi Branislav Ivković, tada šef Stambenog fonda Vlade Srbije, ako ga se još netko sjeća, imao štogod reći o tome.

Samo se nemojmo iznenaditi da i Legija i njegove pertinencije, kao i onomad Arkan sa onom grdobom koju je Ceca naslijedila na Dedinju, budu dokazani zaslužnici za „srpsku stvar“ kojima je država – mi građani, ona sirotinja i izbjeglice koje su opljačkali, ali su čudom preživjeli, nove generacije ove nesretne zemlje – dala stanove i kuće. Po glavi poreskog obveznika, koji će to i platiti do posljednje pare.

I tu smo opet na početku: ako ne raščistimo imovinu Legijinu i onu Jovice Stanišića i njegovih labavih ovlaštenja, ako tu ne bude Kertesa i svih onih koji su u tim pljačkama i zločinima sudjelovali, nigdje nismo dospjeli; ako se tu ne suočimo sa stvarnošću u kojoj smo živjeli, ako tu ne bude krivične odgovornosti, na kraju krajeva, možda ćemo povjerovati da je Legija kućerinu kupio zahvaljujući dobrostivosti države – kojoj, nama naime, nije platio porez – jednako kao što vjerujemo da je Joca Amsterdam u Miloševića vili živio od mjesečno 600 eura.