Krajina i sudbine

Na pitanje odakle sam, nikada nisam imao jednostavan odgovor. Rođen sam u Kotoru 1997. godine, svega dvije godine nakon pada Krajine. Kada zelim da skratim priču, pomenem samo prvi dio moje biografije. Za one koje zanimaju detalji slijedi nastavak – moji su iz Krajine. Ukoliko zatraže pojašnjenje “kako se ja osjećam”, kažem da odgovor još nisam pronašao.

Krajina u mojim mislima nije Republika Srpska Krajina koja je prestala da postoji prije trideset godina. Ona je mnogo više od toga. To je prostor u Hrvatskoj na kome su Srbi živjeli vjekovima, a ponajmanje je vezujem za samoproglašenu državu koja je od svog nastanka bila osuđena da nestane.

Krajina sa kojom se ja poistovjećujem satkana je od sjećanja drugih ljudi. Kako sam suviše kasno rođen da bih imao lična sjećanja, ona je u mojim mislima konstruisana kroz bezbrojne priče o životima običnih ljudi.

PRVI SUSRET

U Knin sam prvi put otišao 2001. godine. Obilježavali smo 40 dana od smrti mog đeda – nakon tri godine progonstva, vratio se u Hrvatsku gdje je i dočekao smrt. Moj đed je bio komunista – od svoje mladosti, pa sve do smrti. Iako je ideja u koju je vjerovao davno nestala, na kninskom groblju je te 2001. godine još jednom osvanula zvijezda petokraka. Kada sam odrastao, shvatio sam da su njegova ubjeđenja, antinacionalizam i antiratni stavovi umnogome oblikovali odnos moje porodice prema prošlosti, a naposljetku i moj.

Vođen saznanjima da je on kao neko ko je u partizane stigao iz ustaškog logora bio spreman da se vrati u Hrvatsku, prihvati činjenično stanje da Krajine više nema i pređe preko toga – iako nikada nije zaboravio – bilo bi krajnje neiskreno i nerazumno sa moje strane razviti mržnju prema nečemu što nisam ni doživio. Stoga su se u formativnim godinama moja uvjerenja i, kasnije, politički stavovi potpuno razišli sa konceptom nacionalizma, na način da nam se putevi teško ikada mogu ukrstiti.

Od tada pa sve do smrti moje bake krajem prošle godine, u Knin sam odlazio nekoliko puta godišnje. Uglavnom smo izbjegavali hrvatske državne praznike, a 5. avgust zaobilazili u širokom luku. Jednom smo se, sticajem okolnosti, zatekli u Kninu na godišnjicu “Oluje” – nismo imali nikakve direktne probleme, ali je u danima koji prethode godišnjici situacija toliko uzavrela, da se “domoljublje” osjeća u vazduhu.

U selu pokraj Knina, gdje sam išao, bilo je Srba povratnika, uglavnom starih ljudi čiji se broj svake godine smanjivao. Danas ih je ostala svega nekolicina. Međutim, bilo je i pridošlica, Hrvata uglavnom iz Bosne koji su usljed ratnih dejstava i sami prognani, a nakon “Oluje” naseljeni u Knin. U tom malom mjestu suživot Srba povratnika i Hrvata pridošlica vrlo brzo je prevazišao ožiljke rata. To nikako ne znači da je bilo koja od strana zaboravila ratnu prošlost, već da je ona postala nevažna u svakodnevnim brigama koje su ih mučile u nerazvijenim i zaostalim sredinama.

Sa druge strane, u nekim drugim mjestima siguran sam da su povratnici imali problema. U našem slučaju, u Kninu, jedini sa kojima smo imali ozbiljan problem bili su Srbi koji su se u ratu borili na hrvatskoj strani, a tokom same “Oluje”, valjda tražeći svoje zasluge, rušili i pljačkali imovinu dojučerašnjih komšija.

foto: matija koković

PODJELJENA SJEĆANJA

Kako je moj odnos prema Krajini oblikovan tuđim sjećanjima i mojim povremenim odlascima u Hrvatsku, on je umnogome personifikacija porodičnog viđenja svega što se dogodilo. Moji roditelji su od početka rata u Hrvatskoj bili skeptici prema tome kako će se sve odvijati: nisu podržavali uspon Miloševićevih poltronskih struja u Krajini, a takođe nisu vjerovali u mogućnost trajnog postojanja takve države kao što je bila Krajina. Ipak, dio moje porodice je svakako vjerovao da će se opstanak srpskog naroda osigurati oružjem. Pokazalo se da takav opstanak može voditi samo u potpunu propast.

Isti ti kojima je zveckanje oružjem svojevremeno pomutilo racio, danas su među najkivnijima i ponovo se okreću idejama i politikama koje su ih već jednom umalo koštale glave. Te tako i dalje veličaju i herojima nazivaju one kojima je mjesto u blatu devedesetih, zaboravljajući (ili ne želeći da prihvate) da njima dobrim dijelom mogu zahvaliti što su svojevremeno proveli mjesece i godine po kolektivnim centrima.

Pojedini članovi moje šire porodice nikada nisu izašli iz izbjegličke kolone. I danas, trideset godina kasnije, oni životare u sjećanjima na život do 1995. godine. Sve što se dogodilo kasnije potpuno je irelevantno jer je njihov život stao u jutarnjim časovima 5. avgusta, negdje među svim onim traktorima, na putu prema Srbu u Lici, kada su u svem tom haosu još uvijek polagali nade u privremeno izgnanstvo i skori povratak kući.

Godine su prolazile, a oni nisu uspjevali da izgrade živote u Srbiji. Sa druge strane, odbijali su i da se vrate. Na taj način decenijama su zarobljeni negdje između prošlosti i sadašnjosti. Neki od njih nikada više nisu kročili u Hrvatsku, ni u prolazu.

Decenijama bijes nije jenjavao nego je sve više rastao. Iako žive na potpuno drugi način, i dalje nose breme “Oluje” – ako ne kroz izgubljenost u novom svijetu, onda kroz tinjajuću mržnju koja im nikada ne dozvoljava u potpunosti da se skrase. S obzirom da su neki od njih Krajinu napustili tek kao djeca, nostalgija i čeznja koju osjećaju često prevazilaze granice subjektivnog i prerastaju u naknadno iskontruisana sjećanja.

Odrastajući među drugačijim pogledima na Krajinu i Hrvatsku, kao i na njihov međusobni odnos, svjedočio sam iz prve ruke generacijskom propadanju nekih porodica koje su odbile ili prosto nisu mogle da se pomire sa činjenicom da je Krajina (odnosno njihov život u njoj) izgubljena. I moram priznati, to propadanje ne moje veliko iznenađenje ne jenjava sa godinama, već se samo izoštrava činjenicom da ih već decenije dijele od posljednjeg jutra koje su dočekali u Kninu.

Tako ne vidim nikakav drugi način, već da kažem kako su njihove sudbine izgubljene sa samom Krajinom.

MOJA VIĐENJA

Moji roditelji nikada nisu dozvolili da odlazak u Knin i Hrvatsku preraste u nedostižnu nostalgiju – na čemu sam im ja izrazito zahvalan – već se zadržavao u granicama posjete onima koji su se vratili. O ratu nikada nisu i ne pričaju mnogo, već su se uvijek vodili sjećanjima na predratni period života. Samo na moje veliko insistiranje počeo sam da kroz godine dobijam svjedočenja iz ratnih godina Krajine.

Ako sam kao mlađi i idealizovao istoriju vjerujući da je rat u Hrvatskoj mogao drugačije da se završi – pozitivno po Krajinu, više to svakako ne mislim. Ipak, svjestan sam da su sa današnje tačke gledišta stvari mnogo jasnije nego što su tada bile. Premda upravo zbog toga odbijam da razumijem one koji danas smatraju da je tragična sudbina Krajine do samog kraja mogla biti spriječena.

Da li odlazim u Hrvatsku? Da. Da li sam nekada imao problem sa tim? Ne. Međutim – da li je to povremeno povlačilo osude? Jeste. Nikada nisam skrivao svoje nasljeđe, uvijek sam ga sa ponosom isticao, ali sa druge strane, nisam dozvoljavao da mi se nameću stavovi onih koji i dalje svakodnevno proživljavaju “Oluju”.

I dok će u Hrvatskoj “Oluja” biti obilježena kao velika ratna pobjeda – danas više nego ikada i ponovo bez i najmanjeg pomena egzodusa i ratnih zločina, u Srbiji će stradanje, kao i svake godine do sada, biti zloupotrebljeno zarad političkih ciljeva. U suštini, mislim da nikoga više nije ni briga.

Da bih predupredio svaku mogućnost izvrtanja ovog teksta, hoću da razjasnim da je u pitanju samo subjektivna i lična ispovjest o doživljavanju sopstvenog identiteskog pitanja. Nekoga ko vuče korijene iz Krajine, ko je odrastao na istom nasljeđu, a suviše kasno se rodio da bi ikada bio Krajišnik.