Kada istog dana iz parlamenta ispadnu i stranka koja simbolizuje kontinuitet od devedesetih i stranka koja je trebalo da bude kičma opozicije posle DS-a, to više nije priča o jednom lošem rezultatu. Skupština je dugo bila mesto gde se smenjuju vlast i opozicija. Posle 25. oktobra ona je, pre svega, mesto odakle je nestala čitava jedna generacija stranaka. Neće biti SPS-a, ni Stranke slobode i pravde, ni demokrata, ni Zeleno-levog fronta, ni Novog DSS-a. Nisu svi otišli istim putem, ali su otišli istog dana. Zato ovo nije samo izborni rezultat
Ivica Dačić je u izbornoj noći imao spremno objašnjenje i pre nego što je Republička izborna komisija objavila poslednji presek. “Referendumska atmosfera je nepobediva”, rekao je. Prevedeno na jezik koji SPS najbolje govori: kada se bira između dve stvari, treća prestaje da postoji. A SPS je trideset šest godina živeo upravo od toga što je bio ta treća stvar – ona bez koje niko ne može da sastavi većinu. Ovoga puta većina se sastavila sama.
Lista “Ivica Dačić – Faktor stabilnosti” osvojila je, prema preliminarnim rezultatima RIK-a, 93.280 glasova, odnosno 2,17 odsto. Dačić je u štabu naglasio da je za socijaliste glasalo više od sto hiljada ljudi iako se godinama priča kako stranka gubi identitet. Nije ga bilo dovoljno ni za prelazak cenzusa.
Teško je proceniti šta sve to znači. SPS je sedeo u svakom sazivu otkako Srbija ima višestranačje. Bio je vlast sa Miloševićem, opozicija posle Petog oktobra, davao podršku manjinskoj Koštuničinoj vladi, partner Demokratskoj stranci od 2008. i naprednjacima od 2012. Bila je to stranka kontinuiteta u najdoslovnijem smislu: gotovo svaka vlast u poslednje tri decenije morala je, pre ili kasnije, da prođe kroz Dačićev kabinet.
Na suprotnom kraju iste sale stajao je SSP. Dragan Đilas osnovao ga je 2019. kada je od Demokratske stranke ostalo mnogo bivših funkcionera i malo birača. Bio je to pokušaj da se opoziciji posle raspada DS-ovog prostora napravi infrastruktura: odbori, poslanici, koalicioni okvir oko kog će se ostali okupljati. Savez za Srbiju, Ujedinjeni za pobedu Srbije, Srbija protiv nasilja – nijedan od tih saveza nije mogao bez Đilasa.
Lista “Evropska Srbija – Marinika Tepić – Zdravko Ponoš”, na kojoj su bili SSP, SRCE i pokret Solidarnost Gorana Ješića, dobila je 12.041 glas ili 0,28 odsto. Za predaju liste bilo je potrebno deset hiljada potpisa. Tri organizacije zajedno osvojile su oko dve hiljade glasova više od broja potpisa koje su skupile i oko sedam hiljada manje od Pokreta snaga Srbije Bogoljuba Karića.
Kada istog dana iz parlamenta ispadnu i stranka koja simbolizuje kontinuitet od devedesetih i stranka koja je trebalo da bude kičma opozicije posle DS-a, to više nije priča o jednom lošem rezultatu. Skupština je dugo bila mesto gde se smenjuju vlast i opozicija. Posle 25. oktobra ona je, pre svega, mesto odakle je nestala čitava jedna generacija stranaka.
foto: rade prelić / tanjug…i SPS prvi put nakon više decenija izvan vlasti i skupštine (I. Dačić sa vrhom stranke)
DVA IZLAZA IZ ISTE SALE
Opozicija nije nestala iz Skupštine na samo jedan način, a razlika u načinu nestanka nije sitnica.
Jedni su iz utakmice izašli sami. Demokratska stranka je još na početku studentskih protesta obećala da neće izlaziti na izbore ako studenti naprave svoju listu i obećanje je održala. Zeleno-levi front je posle nekoliko kolebanja stao iza Studentske liste. Pokret slobodnih građana napustio je u septembru koaliciju sa SSP-om i učinio isto. Koalicija Narodna Srbija predala je listu, sačekala da je RIK proglasi, a onda je povukla. Podršku studentima dali su i POKS, SPO, Dveri, Kreni-Promeni i Liga socijaldemokrata Vojvodine – stranke koje se ni oko čega drugog ne bi složile.
Drugi su u utakmici ostali i izgubili. Osim SPS-a i Evropske Srbije, ispod cenzusa je i Autentična desnica, lista Novog DSS-a i monarhista, sa 0,9 odsto. Miloš Jovanović je u izbornoj noći rekao da preuzima odgovornost, a sutradan je podneo ostavku na mesto predsednika stranke.
Tu nastaje paradoks. Parlament je danas siromašniji za veliki deo opozicione politike kakvu smo poznavali, ali to se ovoga puta ne može objasniti represijom, izbornim uslovima ili “bugarskim vozom”. Na istim izborima, po istim zakonima koje je opozicija kritikovala, lista koja je izrasla iz pobune protiv vlasti dobila je (po preliminarnim rezultatima) 52,7 odsto i 140 mandata, uz izlaznost od skoro sedamdeset odsto. Birači koji su hteli smenu vlasti izašli su i glasali za nju, a ne za stranke koje su tu smenu godinama obećavale.
Odluka da se iz parlamentarne utakmice izađe bila je politička i sada ima cenu. Stranka bez poslanika nema poslanički klub, nema redovno budžetsko finansiranje, nema skupštinsku govornicu. Ima glasove koje je dala, a oni su sada upisani na račun Studentske liste. Demokrate, ZLF i ostali s pravom mogu reći da su doprineli pobedi. Ali u novom sazivu to niko neće moći da izmeri.
Za one koji su izašli, cena je surovija. Marinika Tepić je tokom kampanje tvrdila da je realni potencijal Evropske Srbije oko pet odsto i da bez te liste studenti neće imati većinu. Studenti su većinu napravili sami. Deo funkcionera SSP-a, među njima i Borko Stefanović, odbio je da bude na listi, a dva člana predsedništva pokreta SRCE napustila su stranku u znak protesta. Politikolog Dejan Bursać rekao je za Novu da u ovakvim istorijskim trenucima treći akteri koji ne prepoznaju trenutak “bivaju pregaženi i teško se oporave od toga”.
RADIKALI, DEMOKRATE I ŠTA SE IZ NJIH IZRODILO
Ovo nije prvi put da velike stranke nestaju iz Skupštine, ali razlozi su do sada bili drugačiji. Srpska radikalna stranka bila je 2008. najjača pojedinačna stranka u Srbiji. Vojislav Šešelj je tada već petu godinu sedeo u pritvoru Haškog tribunala, kome se dobrovoljno predao 2003. U jesen 2008. Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić odvojili su se i osnovali Srpsku naprednu stranku odnevši poslanike, odbore i birače. Na izborima 2012. radikali su ostali ispod cenzusa, kao i 2014. Vratili su se 2016. kada je Šešelj, pušten iz pritvora krajem 2014, lično vodio kampanju: 8,09 odsto i treće mesto. Pa su ponovo ispali 2020. iako je cenzus neposredno pred te izbore spušten na tri odsto. Na ovim izborima Aleksandar Šešelj i Vjerica Radeta bili su na listi “Aleksandar Vučić – Ujedinjena Srbija”. Krug se zatvorio na način koji 2008. niko ne bi predvideo: radikali na listi stranke nastale njihovim cepanjem.
Vanparlamentarni status SRS-a, dakle, nije bio posledica jednog lošeg izbornog dana, već raspada tada dominantne radikalne strukture. A iz tog raspada nastala je stranka koja je vladala četrnaest godina.
Sa Demokratskom strankom je drugačije i češće se pogrešno pamti. Posle poraza 2012, gubitka vlasti i cepanja u kom je Boris Tadić napravio sopstvenu stranku, DS je 2014. pod Đilasom pao na oko šest odsto, ali je u Skupštini ostao sa devetnaest poslanika. Pravi vanparlamentarni period demokrata počeo je 2020. kada su sa većim delom tadašnje opozicije bojkotovali izbore. Skupština je ostala gotovo bez opozicije, a Marinika Tepić je tada izjavila da “prvi put nema opozicije u skupštini”. DS se vratio 2022, u koaliciji Ujedinjeni za pobedu Srbije.
Spolja, 2020. i 2026. liče: i tada i sada deo opozicije nije bio na glasačkom listiću. Po suštini su to suprotne odluke. Bojkot iz 2020. bio je odbijanje igre čija su se pravila smatrala nameštenim i ostavio je naprednjacima Skupštinu bez svedoka. Povlačenje iz 2026. bilo je ulaganje u tuđu pobedu – i isplatilo se. Račun je, međutim, ostao isti: ni tada ni sada stranke koje su se povukle nisu imale poslanike. Razlika je samo u tome što su tada mogle da kažu da su bile u pravu, a sada mogu da kažu da se pobedilo. Ali ne one.
Iste 2014. Demokratska stranka Srbije prvi put je ostala ispod cenzusa, a Vojislav Koštunica je podneo ostavku. Novi DSS Miloša Jovanovića, koji svoje poreklo vodi iz Koštuničine stranke, ovoga puta je ponovo pao, na listi Autentične desnice.
Istorija, dakle, daje dobru paralelu: stranke mogu nestati iz parlamenta, a da ne nestanu iz politike. Ali ovoga puta iz Skupštine istovremeno odlaze različite vrste aktera. SPS se nije samo raspao – izgubio je. SSP se nije raspao – izašao je i izgubio. Demokrate, zeleno-levi i PSG nisu izgubili jer nisu ni izašli. Novi DSS je izašao i pao. Imamo četiri različita puta, ali svi vode na jedno odredište – van parlamenta. Zato je ovo zanimljivije od običnog izbornog debakla: ne menja se samo odnos snaga među strankama, menja se sastav političkog prostora.
KOME PRIPADA OPOZICIJA
Najveća promena nije u brojkama, ali je brojke dobro pokazuju.
Smena vlasti u Srbiji četrnaest godina je zamišljana na isti način: opozicione stranke se ujedine, nađu zajedničko ime, stave poznata lica na listu i pokušaju da povrate ono što su izgubile 2012. Menjala su se imena saveza – Savez za Srbiju, Ujedinjeni za pobedu Srbije, Srbija protiv nasilja – ali ne i jedinica od koje su pravljeni. To su bile stranke. Najdalje je stigla Srbija protiv nasilja 2023: 24,32 odsto, 65 mandata, nešto više od 830.000 glasova. U “Vremenu” smo se tada pitali da li je to plafon proevropske opozicije.
Studentska lista je, prema poslednjem preseku RIK-a, dobila 2.257.863 glasa. Gotovo tri puta više. Lista je registrovana kao grupa građana 9. septembra. Nosilac je Ilija Srdanović, a na njoj su, između ostalih, ekonomista Dejan Šoškić, sociolog Jovo Bakić i Dejan Bodiroga. Program od jedanaest tačaka govori o nezavisnom pravosuđu, lustraciji, departizaciji, medijima, obrazovanju i zdravstvu. Stranke su listu mogle da podrže. Nisu mogle da je sastave.
To je možda ključna stvar ovih izbora. Stara opozicija nije samo izgubila mandate. Izgubila je monopol nad pitanjem ko uopšte ima pravo da predstavlja antirežimski deo društva. Na to pitanje odgovoreno je u blokiranim fakultetima posle pada nadstrešnice u Novom Sadu, na Slaviji 15. marta 2025, na putevima kojima su studenti pešačili i vozili bicikle od grada do grada – a ne u stranačkim predsedništvima. Dok su stranke posle ostavke Miloša Vučevića predlagale prelaznu vladu, studenti su tražili izbore. Dobili su ih i dobili su na njima.
Time se završava period u kom su se političke promene gotovo automatski zamišljale kao povratak ili pregrupisavanje poznatih opozicionih stranaka. I tu nastaje novi paradoks: posle 25. oktobra ni reč “antirežimski” više ne znači ono što je značila. Vučić je priznao poraz, studenti preuzimaju vlast, a opozicija u novom sazivu biće – naprednjačka. Analitičari već govore o gotovo dvopartijskom parlamentu. Stranke koje su ostale napolju nisu više ni vlast ni opozicija u dosadašnjem smislu: teško mogu da se suprotstave novoj većini, a da se ne suprotstave i biračima koje su joj same poslale.
IZLAZAK IZ SKUPŠTINE NIJE ODLAZAK NA GROBLJE
Ipak, istorija upozorava da nestanak iz parlamenta nije isto što i politička smrt. Radikali su ispali, a iz njihovog raspada nastala je stranka koja je vladala četrnaest godina. Demokrate su ispale, pa su se vratile. Vanparlamentarni status može biti kraj jedne faze, ali može biti i početak pregrupisavanja.
Socijalisti to znaju bolje od svih. Dačić je najavio kongres u februaru, a dan posle izbora na Instagramu je napisao da “nije strašno pasti, važno je ustati”. Ali prve pukotine su već tu. Dobrica Đurić, predsednik gradskog odbora SPS-a u Boru, podneo je ostavku na mesto predsednika Skupštine grada i kao razlog naveo rezultat stranke. Jedan bivši član Predsedništva SPS-a napustio je stranku još pre izbora i pozvao na glasanje za Studentsku listu.
U SSP-u je tišina. Đilas je u izbornoj noći na mreži Iks čestitao studentima i napisao kako veruje da je budućnost Srbije u Evropi, ali ni on ni Ponoš nisu hteli da za Novu komentarišu rezultat sopstvenih stranaka.
Vanparlamentarni prostor u Srbiji danas izgleda kao čekaonica u kojoj su se zatekli svi koji se inače ne pozdravljaju: stranka koja je tri i po decenije bila deo svakog saziva, stranke koje su do juče bile okosnica opozicije i stranke koje su se same povukle da bi neko drugi pobedio. A pred naprednjacima je, kako primećuju analitičari, izbor između transformacije i brzog raspada – ono isto pred čim su pre osamnaest godina stajali radikali.
Ostaje pitanje koje je teže od svih brojki. Da li je ovo samo smena generacija političkih aktera – stari odlaze, novi dolaze, a za četiri godine novi će imati odbore, poslaničke klubove i koalicione pregovore, pa će sve opet izgledati poznato? Ili je prvi put zaista završena era u kojoj su stranke bile osnovna jedinica opozicione politike u Srbiji?
Studentska lista nije stranka. Kada bude vlast, moraće da odluči hoće li to postati. Tek tada ćemo znati odgovor. Dotle, Skupština je puna novih ljudi i prvi put je bez onih koji su je trideset godina smatrali svojom.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Bio je ispraćaj iz Pionirskog parka, jogurt bačen na glumicu poslanicu SNS-a, pesma pred ulazak u Skupštinu, stotine novinara, desetine kamera, pokušaj opstrukcije, višesatni govor onoga koji ne može da shvati da više nije bitan... I sve to samo u prvom danu rada novog parlamenta. Ako se po jutru dan poznaje, biće ovaj petnaesti saziv praćen i zanimljiviji nego ijedan pre njega. Očekivanja su ogromna
Oliver Ivanović je pre ubistva otišao u Biju da prijavi ugroženost. Njegov bratanac Aleksandar za “Vreme” rekonstruiše taj odlazak. Tvrdi da su institucije radile na prikrivanju istine. TOK za “Vreme” potvrđuje da naredba o sprovođenju istrage nije doneta i da se predmet i dalje nalazi u predistražnoj fazi protiv NN lica, kao i da podatke o njemu štiti oznaka “strogo poverljivo”
Nove vlasti moraće da preduzmu radikalne kadrovske promene u vojnim službama bezbednosti i da iz njih sklone sve ljude koji su se u prethodnom periodu ogrešili o zakon i, pre svega, Vojno-bezbednosnu agenciju (VBA) pretvorili u stranačku službu koja je za cilj imala obračun sa političkim protivnicima Aleksandra Vučića, slažu se u oceni stručnjaci iz te oblasti. Međutim, oni odbacuju zahteve za potpunim ukidanjem vojnih službi bezbednosti, a prednost daju temeljnoj reformi kroz normativno-pravne izmene i uvođenje efektivne civilne kontrole
Intervju: Nebojša Trbović, bivši operativac državne bezbednosti i BIA
“BIA kontroliše kompletan sistem za prisluškivanje. Govorim o klasičnom sistemu nadzora telekomunikacija. BIA ima centralnu ulogu u tom sistemu i može da zna ko se prisluškuje. Čak ni vojna služba, koliko je meni poznato, nema samostalan pristup telekomunikacionim operaterima, nego za to koristi BIA”
Informativni program RTS-a pokušava da se snađe bez instrukcija “iz kabineta” koje su se sledile godinama. Istovremeno, iza kulisa se raspravlja šta raditi sa javnim servisima – pominju se etičke komisije, ali i gašenje pa pravljenje ispočetka
Kako je Aleksandar Vučić uverio javnost da naprednjaci nisu dostojni potpredsedničkog mesta Narodne skupštine i kako mu je njen predsednik – Aleksandar Čupić – pred svima teoretski i praktično objasnio šta je parlamentarizam
Evropski konzervativci godinama su tetošili SNS i zatvarali oči pred nasiljem i korupcijom. Sada, posle izbornog poraza naprednjaka, puštaju ih niz vodu. Prekasno, ali ipak…
Aleksandar Vučić svojim jezikom ne konstituiše stvarnost, već iluziju, jedino što sada više neće biti u stanju da iluziju nameće policijskim pendrecima i plaćenim batinašima. To je pokazao na konstitutivnoj sednici Narodne skupštine
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.