Ko to tamo vozi

U ovom trenutku dnevno na granice Srbije dolazi između hiljadu i dvije hiljade izbjeglica iz zemalja zahvaćenih ratovima i sukobima, počesto i težim i žešćim nego što smo mi u bivšoj Jugoslaviji iskusili devedesetih godina, ako je tu ljudsku patnju uopće moguće uspoređivati. Oni su migranti, osobe koje mijenjaju „stanište“ i putuju za sigurniju budućnost, ili imigranti, osobe koje ulaze iz jedne u drugu zemlju (sa ili bez namjere da u nekoj od njih – ako nije Njemačka – ostanu), ili su, u najvećem broju, naprosto izbjeglice. Najtočnije: bježe od smrti.

Naša zemlja je opterećena izbjegličkim problemima još od 1990. godine. Najprije su došli najpametniji, koji su svoju imovinu tamo zamijenili s nekim odavde, neki sa Kosova i iz Hrvatske. Potom je dolazila sirotinja, ponajviše za „Oluje“ 1995. godine. No, oni su dolazili iz jednog kraja zemlje u drugi, u isto jezično područje i slične navike i živote.

Ovi koji danas dolaze, a nisu „naši“, dolaze u strane zemlje – u Srbiju među ostalima – gdje nemaju zajednički jezik, ni način života, niti bilo što bi ih kvalificiralo za makar minimum prihvaćanja, osim onog na koji će naići od „običnih“ ljudi, koji znaju da njima trebaju i voda i pelene i makar iznošene cipele, kako bi nastavili put ka žuđenoj Evropi.

U Makedoniji su im u neko vrijeme zabranili da koriste bilo kakav prijevoz, ali su im zato prodavali bicikle za skupe pare da bi došli do srpske granice; onda su te bicikle vraćali na ishodište i opet zarađivali. Kod nas, u Srbiji, cijela je siva zona tzv. male privrede na dobitku na tim nesretnicima: puni su mediji svjedočenja koliko im pojedinci naplaćuju vodu, smještaj, punjenje mobilnih telefona…

U cijelom tom kaosu neorganizirane države trenutno prva žrtva – iako su prave žrtve ti izbjegli koji traže našu, bilo kakvu pomoć – jesu taksisti. Podaci koje nadležni objavljuju kažu da je više od 200 taksi-vozila oduzeto do danas. Nezvanični podaci govore o 800 do 1400 oduzetih vozila. Odnosno: za protekle četiri godine, točnije do marta ove, oduzeto je 47 vozila, otad više od 1400. Podatke je nemoguće provjeriti.

NAŠA TROJICA: Pričamo sa trojicom taksista iz tri različita udruženja. Jedan kaže: „Meni to ne treba, žao mi je tih ljudi, ali ne trebaju mi problemi. Imao sam početkom godine gomilu uplatnica, ostalo mi je tek nekoliko: plaćam državi silne poreze i ostalo, ne mogu još ovime da se bavim.“

Drugi kaže: „Vozio sam azilante, jesam, po taksimetru, zaustavili su me na putu. Na 13. kilometru pre Novog Sada zaustavila me policijska patrola. U autu mi je bilo pet ljudi: muž, žena, tašta i dvoje male dece. Odmah im je policija uzela 400 evra; koliko čujem, da su pokazali sve novce koje su imali, oduzeli bi im sve, tako mi pričaju kolege. Odveli su nas zatim u Suboticu, njih u kombi, meni je policajac seo u auto, pa na saslušanje. Na saslušanju, kažu mi, pretpostavka je da sam vozio emigrante bez papira koji će onda ilegalno preći granicu, a da sam to znao. Onda imaju ponudu za mene: trenutačno oduzimanje vozila, jednogodišnji kućni pritvor, novčana kazna, ali i službene tablice taksija da mi vrate…“

Treći ponavlja, u principu, priču drugog, osim što je vozio „samo“ troje azilanata, pa je i novčani pristup bio drugačiji: par sa djetetom je platio samo 300 eura. Pitam: „A potvrda? Fiskalni račun?“ Taj sugovornik smije se kao da sam posve luda i govori mi – uz ogradu da nisu svi u policiji takvi – da radno mjesto saobraćajca na autoputu trenutno košta između deset i 50.000 evra; ako nemaš odmah, platićeš od zarađenog drumskog harača.

Jedan od ove dvojice kojima su taksi-vozila oduzeta, a oni prijavljeni zbog navodne trgovine ljudima, priča kako cijela stvar izgleda kad ih zaustave na autoputu: „Stoji patrola, policajac prilazi, kaže: ugasite auto, dajte ključeve, predajte mobilne telefone.“ Onda, kako rekosmo, azilanti u kombije (policijske), taksista sa policajcem i ravno kod subotičkog tužioca; jedan od naših sugovornika kaže da mu je dežurni tužilac rekao da je razlog za „progon“ to što – on(i) njih ne vole. Emigrante ili taksiste, pita taj naš taksista. „Vas Srbijance ne volimo“, odgovara tada dežurni tužilac.

Jedan dio taksista je pristao na nagodbu s tužilaštvom: plate taj neki dobrotvorni prilog, vrate im automobil i taksi-tablu, oni drugi su se odlučili na dugotrajnu – s obzirom na stanje u pravosuđu, opravdanu – borbu sa sudovima.

Jednog od taksista kojem je oduzeto vozilo i koji još uvijek azilante, izbjeglice, vozi svojim privatnim automobilom, pitamo zašto to radi. Suprotno očekivanom odgovoru o ljudskim motivima, o suosjećanju zbog toga što smo i svi mi kao društvo prošli kroz traumatične godine i kolone ljudi na traktorima koji su bježali od namijenjene im hude sudbine, on odgovara: „Zbog para.“ Badava osuđivati taj odgovor i tog čovjeka: njemu je vlastita država oduzela, nezakonito, pravo na rad i „sredstvo za rad“, automobil za kojega – zbog propisa države morao je kupiti novi – još godinama treba plaćati kredit. I ovaj privatni, kojega sada vozi i prevozi azilante, izbjeglice ili migrante, kako-god-ih-zvali, plaća na kredit: mora državi platiti dažbine, sad mora plaćati i advokata u Subotici koji ga brani od optužbe za trgovinu ljudima (reći će nam jedan tužilac da nije riječ o trgovini, već o krijumčarenju ljudi), stići će ga i kazna i egzistencija mu je ugrožena. Pritom, iz Beograda te nesretnike vozi za 150 eura, a po taksimetru bi to bilo 23.600 dinara. Taksimetar su mu, naime, oduzeli zajedno s automobilom i krivičnom prijavom!

Dodaje nam priču o kolegi kojega je jedan policajac zaustavio na nekom navodnom čekpointu na autoputu ka Subotici, pa mu rekao da ne može dalje. Idućega dana ga je htio kazniti na istom mjestu, iako mu je to bila „zadnja crta“ do koje je prethodnog dana mogao. Kad ga je pitao zašto to, ovaj mu je odgovorio: „Mi ne radimo po zakonu, nego po naređenju.“

LAŽNI LANAC ISHRANE: U toj rečenici je skupljeno sve što označava cijelu priču o taksistima kao švercerima ljudi i njihovom kažnjavanju: nema tu zakona i nema pravila, sve ovisi kako tko shvati slobodu u ovim divljim vremenima. Nadležni su napali najranjivije, taksiste i azilante, koji su posljednji u „lancu ishrane“. Umjesto da država brine tko joj i s kakvim i kojim dokumentima ulazi sa granica, oni su to prepustili taksistima: ovi bi trebali provjeravati tko im ulazi u vozilo, da li ima dokumente, da li je – na kraju krajeva – malo „crnji“ od nas svakodnevnih. Takvog propisa nema!

Valja da se zapitamo što bi bilo kad bismo svi morali, prije ulaska u taksi-vozilo, pokazati lične dokumente. Imamo i primjer: još jedan taksista, slučajno susretnut, priča da ga je na Novom Beogradu zaustavila žena koja je u naručju imala igračku-dječji automobil, ali malo dalje od tržnog centra. Onda mu je ispričala da joj nitko nije htio stati, jer je tamnije puti, svi su mislili da je azilantkinja, a ona je Romkinja koja živi u Švicarskoj i koja je u Srbiju došla unuku na rođendan.

Mnogi od Sirijaca, koji naše kopnene granične obale zapljuskuju ovih dana, inače su čak svjetlije puti od nas ovdašnjih. Neki od naših sugovornika iz ove priče govore nam o tome da je riječ o ljudima koji govore strane jezike, koji su donedavno bili nekakva srednja klasa (ako se i mi sjećamo što to uopće znači), koji spašavaju živu glavu. Kaže jedan Sirijac, priča nam jedan od naših sagovornika, da je u Siriji imao priličnu imovinu, ali da mu je namijenjena budućnost bila ili da se opaše eksplozivom i sebe i druge digne u zrak, ili da ga skrate za glavu. Odabrao je izgnanstvo. Simbolično: zbog takvog čovjeka ovaj naš taksista je dobio etiketu i optužbu trgovca ljudima!

Da bi netko bio to, morao bi biti dio grupe koja to organizira, morao bi biti dio ideje. Nitko od pravnih stručnjaka s kojima smo razgovarali u svemu ovome što država radi nije mogao naći smisao, između ostalih i dvoje tužilaca koji su eksperti za trgovinu ljudima, a koje su – prošla, pa aktualna – vlasti otjerali iz nadležnog tužilaštva. Isto je i s profesorima, koji to teorijski mogu objasniti: ne mogu, nisu sigurni što bi o tome mislili.

Dok nadležni – a njihov je posao da puste nekoga ili ne unutar naših granica – postupaju ovako kaotično, dok javnost podržava, ili ne, taksiste ili policajce (koji su (ne)pokvareni jednako kao i svi ostali, ima i ovakvih i onakvih), dok naši pravni stručnjaci vidljivo šute o problemu, na kraju ostaje pitanje: zašto su na meti samo taksisti, ako nije, na primer, i bilo koja firma koja autobusima iz Bujanovca ili sličnih graničnih mjesta izbjeglice u noćnim vožnjama vozi za Suboticu, skuplje od regularnih cijena? Osim toga, da li su taksisti, koji su jedini označeni trgovcima ljudima, policajci, vozači autobusa, obični građani koji će se sažaliti nad porodicom s malom djecom, sirijskom, kurdskom ili afganistanskom, i povesti ih dio puta, ti koje treba krivično goniti?

Država mora da preuzme odgovornost, a ne da je prebacuje na „obične“ ljude. Ona treba naći odgovor na pitanje tko se „ugradio“ u kriminal, a tko samo radi svoj posao, tko treba kontrolirati dokumente, a tko je sumnjiv, ali ne zbog boje kože ili kosih očiju. A pošto država ne radi taj svoj posao, ono što u svemu ovome radi može se zvati samo jednim imenom: diskriminacija.