Osmi fudbalski turnir "Kup Banije" održan je 1. juna na terenima Osnovne škole "Stanko Marić" u zemunskom naselju Ugrinovci. Reporter "Vremena" je bio tamo
U Ugrinovce je 1. juna ove godine stiglo neuobičajeno mnogo automobila sa registracijama iz cele Srbije. Kažu – više od hiljadu. Od ranog i oblačnog jutra, po nepokošenim fudbalskim terenima Osnovne škole „Stanko Marić“ u tom zemunskom naselju, sve je vrvelo od mladih i starih u fudbalskim dresovima, patikama i štucnama. Sa terena se čulo fudbalsko dovikivanje, udaranje lopte nogom, aplauzi, a povremeno i muzika sa zvučnika.
Razgovori su se vodili na mešavini ijekavice i ekavice. Naglasaka je bilo raznih.
Razlog okupljanja bio je turnir u malom fudbalu pod nazivom „Kup Banije“. Organizuje ga, već osam godina, Zavičajno udruženje Banijaca, potomaka i prijatelja Banije iz Beograda.
Prethodnih sedam godina, „Kup Banije“ je održavan u Novima Banovcima. Ove godine, za turnir se prijavilo duplo više ekipa nego ranije, pa su organizatori odlučili da se preseli u Ugrinovce, naselje nedaleko od Batajnice.
Sve je, kao i ranijih godina, teklo redovno. Pod nekoliko suncobrana, a pored mobilnog roštilja, stariji su sedeli za stolovima, pili pivu ili sok i divanjkali o tome gde je ko danas, ko je umro, čiji sin se oženio, ko je dobio unuka. Ne smetaju povremene najave delegata sa zapisničkog stola i „krajiška“ muzika koja se čuje u pauzama između utakmica. Dugo se nisu videli, pa je sve drugo manje bitno.
„Milane, ti se baviš tim karateom pa da te pitam… Mirko Podunavac? On je trenirao karate, a bio je kod mene u vojsci. Ne znam ni gdje je, ni kud je…“
Milan škilji na jedno oko, gladi brk, ne seća se. Postavlja pitanja, ovaj mu odgovara, pa klimaju glavom. Za pet minuta obojica se smeju srećni što su Mirka Podunavca našli negde u sećanjima.
Za drugim stolom, jedan omladinac se rukuje se veteranom:
„Ma ne sjećaš se ti mene. Bio si maći. Kako su Pero i Vesna? Pozdrav’ ih. Reci samo Mladen Sužnjić, znaće oni.“ Omladinac samo klima glavom, a po pogledu mu se vidi da je već zaboravio od koga treba da prenese pozdrave…
Na sredini školskog igrališta je još jedan suncobran, a ispod njega zapisnički stolovi. Tu sede trojica organizatora i ton majstor koji se brine o ozvučenju i muzici.
„Dakle, počinjemo sa četvrtfinalnim utakmicama. Na terenu B: Dačo Šaš – NTG Kostajnica. Kendi – Šampioni na A terenu“, govori jedan u mikrofon.
Drugi pruža ruku ka nekima koji su došli da pitaju nešto: „Momci, pomjerite se molim vas. Samo malo, sačekajte“, a onda se okreće kolegama iz organizacije: „Mo’š odma’ najaviti sledeće utakmice: Zadnji vezni Petrinja – Tehnički pregled, na A terenu.“
Drugi se ubacuje: „Čekaj, čekaj. Što ne bi išli ‘vako kako je napisano?“
Treći je revoltiran: „Ne organizuju se ovako turniri, sunce vam jebem!“
Drugi objašnjava: „O’šli su ljudi pojesti nešto, a rekli smo im da ćemo po rasporedu igrati. Neće znati kad igraju.“
Prvi smiruje situaciju: „Stan’te ljudi. Ja imam najmanje živaca. Polako, jebi ga.“
„KUP BANIJE“: Organizatori planiraju
Ovi što su se okupili oko stola se smeju pa zadirkuju organizatore: „Kakvi ti običaj voliš – pivu prije utakmice ili posle?“
Organizatori se prave da su ozbiljni, a ispod oka namiguju. Dogovor je da se igra kako je napisano. Ton majstor pušta refren neke pesme Jandrinog jata i polufinalne utakmice kreću.
Pokraj B terena stoje navijači ekipe Klasnić i odvlače sudiji pažnju.
Ekipa Klasnić je poznata po tome što ih najviše dolazi na turnir. Pre dve godine su imali čak dve ekipe sa imenom svog malog sela pored Gline. Ove godine nastupaju sa jednim timom, ali je navijača došlo bar pedeset.
Ponosni su na to zajedništvo, posebno zbog toga što im fudbal, kako sami kažu, baš i ne ide, odnosno, nije im prioritet. „I ove godine smo izgubili obe utakmice, ali smo bar dali gol, a u drugoj utakmici smo odbranu baš dobro igrali. Sledeće godine će to biti mnogo bolje“, objašnjava pola kroz smeh, a pola ozbiljno, Stevo Muidža, kapiten Klasnića.
Nakon drugog poraza, Klasničani su se spakovali i otišli u obližnji restoran „Plitvice“. Tamo je konobar, Banijac, takođe, spojio sve stolove u sali, izneo malo svinjetine i jagnjetine, malo kruva i salate, malo pive ili soka. Sve je to platio Duta. Kažu da je „tamo“ bio kafedžija. Umesto govora se našalio da mu skup liči na Sedmu banijsku diviziju.
Na drugom kraju stola Vaso se setio kako je u Glini bilo ratno stanje kad je Zvezda osvojila Kup evropskih šampiona, kako su posle toga okrenuli prase… Omladina je obećala da će napraviti grupu na Fejsbuku i sakupiti novac za obnovu Crkve Svetog Duha u Donjem Klasniću, kojoj je krov u jako lošem stanju još od rata.
Pominjale se ratne dogodovštine, izbegličke priče, bilo je šepurenja, zadirkivanja, fotografisanja. Sa jednog kraja stola je neko vikunuo mešavši u rukama špil karata „mađarica“: „Treba nam četvrti. ‘Oće li ko?“ „Samo igrajte momci. Mi smo ušli u reč“, stigao je odgovor.
Na kraju, neko se setio i da pita ko je pobedio na turniru. Niko nije znao. Sutradan, sajt banija.rs je preneo da je najbolja ekipa bila Dačo Šaš. Drugo mesto je pripalo timu Dvor na Uni, a treće Vukovima Glina. Najbolji strelac bio je igrač Željko Grujičić iz ekipe Dačo Šaš sa 12 postignutih golova. Najbolji golman je bio Branko Poznanović iz Vukova Glina, a najbolji igrač turnira je Dragan Klarić iz ekipe Dvor na Uni. U kategoriji veterana, pobedila je ekipa Krajišnik.
Da se ne zaborave koreni
Miroslav Kovjanić, potpredsednik Upravnog odbora Zavičajnog udruženja Banijaca, potomaka i prijatelja Banije
„Osnovni motiv za organizovanje turnira ‘Kup Banije’ je zbližavanje omladine koja je došla sa svih strana Banije. Hteli smo da ih na neki način organizujemo da se druže kroz sport. Želimo da ne zaborave svoje korene, običaje, tradiciju“, kaže za „Vreme“ Miroslav Kovjanić, potpredsednik Upravnog odbora i predsednik Komisije za sport Zavičajnog udruženja Banijaca, potomaka i prijatelja Banije.
„VREME„: Ovo je osma godina kako Udruženje organizuje turnir u malom fudbalu. Koliko je teško istrajati u tome?
Bilo je veoma teško pokrenuti sve ovo, a danas je još teže održati celu organizaciju, posebno kad smo bez finansijske podrške, novca, sponzora. Prve godine smo imali samo četiri ekipe, a kako su se poznanstva širila tako je i turnir rastao. Mnogo je ljudi koji su nam pomagali.
Sponzori su uglavnom ljudi sa Banije?
Da. Najviše nam pomažu naši ljudi. Mnogo je ljudi koji su ili ranije ili ‘95. došli sa Banije. U početku nam je mnogo pomogla i mesna zajednica Novi Banovci. Imali smo termin, teren, stolove, suncobrane. Ove godine nam je pomogla Osnovna škola „Stanko Marić“… Bez takve pomoći ne bismo mogli, i to mnogo znači. Osim toga, zaista mi pomažu Rak Milan i Miloš Bajić, volonteri i drugi. Ovo ne bi mogao jedan čovek da uradi.
Imate li planove za budućnost?
Imamo ideje i planove i zato smo i prešli u Ugrinovce gde imamo dva terena. Ove godine smo imali 21 seniorsku ekipu koja se takmičila za trofej, a prvi put smo imali i veteransko takmičenje za šest timova. Želja nam je da organizujemo i takmičenje za decu naših ljudi. Dakle, da nemamo samo seniore, već da organizujemo nešto i za decu od deset, 12 godina.
Da li primećujete da je deci važno da dolaze na turnir?
Naravno. Najviše zbog toga sam i opstao u svemu tome. Da ne vidim da njih to interesuje, sigurno ne bih mogao da izdržim da sve to radim. Sigurno znam da ne bih, jer ovo je jako, jako težak posao. Njihova volja i želja me pokreću.
Čime se Udruženje još bavi?
Mi svake godine vodimo našu fudbalsku ekipu, ili dve, na turnir u Mali Gradac. To planiramo i ove godine, a povešćemo i kulturno-umetničku grupu. Plan je i da se za Preobraženje, u avgustu, odvede jedna ekipa u Krnjak i Rujevac. Videćemo još kako će sve to ići.
Projekat „Pogled uprt u evropsko pravo: Izbeglice i azilanti“ finansira Evropska unija (preko Delegacije EU u Srbiji) kroz program „Jačanje medijske slobode u Srbiji“. Objavljivanje ovog članka omogučeno je uz finansijku pomoć Evropske Unije. Sadržaj članka isključivo je odgovornost nedeljnika „Vreme“ i ni na koji način ne odražava stavove i mišljenje Evropske unije.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Mi zaista jesmo kolonija, naravno, primerena ekonomskom neokolonijalizmu. I mislim da je to počelo već osamdesetih. Pored naše kleptokratske elite, tu je kapital sa svih strana – od onih direktnih sa istoka i zapada, do onog kojem se u kafkijanskom svetskom finansijskom sistemu često i ne zna pravi vlasnik. Uvek mi je zabavno kada neko iz razvijenijih zemalja kritikuje tzv. poslovni ambijent, naročito po pitanju korupcije i pitam se – pa čekaj, zar sve te kompanije ne sklapaju poslove upravo sa korumpiranom elitom u tim polurazvijenim zemljama sveta? A te kompradroske elite pripremaju zakonodavni i antiradnički ambijent koji pogoduje tom tipu ekonomije. Mislim da Srbiji nedostaje jaka autentična levica, dovoljno nacionalno osvešćena, ali socijalno orijentisana, sa realnim geopolitičkim pregledom na stvari
Jedna od teza koje se često čuju glasi: Vučić nikada ne bi osvojio svevlast i godinama radio šta mu padne na pamet da se u Srbiji nije zbila tzv. izdaja elita, enormne konfiguracije. Šta to znači? Predstavnici raznoraznih elita stavili su svoje lične ili grupne interese daleko iznad interesa građana i zajednice. A ti interesi, u ovom slučaju, ne samo da su različiti nego su potpuno suprotstavljeni. Narodski rečeno, Vučić je igrao na pohlepu i nije pogrešio
“Ako se realizuju planirane javne investicije u ovoj i naredne tri godine od 17,8 milijardi evra, a uz to se ostvari visok rast plata, penzija i drugih tekućih državnih rashoda, onda postoji veliki rizik da deficit bude veći nego što je planirano, što bi impliciralo i veće zaduživanje države. Naravno, država još uvek može da preduzme mere da spreči veliko dodatno povećanje fiskalnog deficita na taj način što bi neke projekte odložila, neke usporila, a od nekih odustala”
Pre bilo kakve odluke o reaktoru, hoće li to biti plod francuske nuklearne kuhinje ili nešto drugo, neophodno je da se uspostavi saradnja između naučnih institucija i nadležnih organa, što nagoveštava i prošlonedeljni Memorandum. No, prvi zadatak za sve igrače, zadatak koji će ih povezati oko istog cilja, jeste rešavanje gorućeg pitanja kadrova
Otkako su počeli investicioni ciklusi javnost se navukla na trošenje miliona i milijardi evra kao na normalnu pojavu. Šta znači kad se milioni izliju u mozak? Da li je 12 miliona evra prevelika suma za obrenovačku pijacu, a 17 miliona evra za ulepšavanje Kalenića gumna? Lako je prevariti lakoverne. Bagatelizacija evra i dolara posledica je aljkavog i nipodaštavajućeg odnosa prema dinaru kao nacionalnoj valuti. Zlatno doba donosi i zlatne bonuse
Ako je svako javno grupisanje – političko, kako se izboriti s paradoksom i opasnošću od toga da grupa koja se konstituisala kao politička razori i zatruje političko tkivo iz kojeg je iznikla? Onako, kako su to uradili Francuzi
Još prošle godine je bilo upozorenja o naprednjačkim planovima da polovinu, ako ne i veći deo Futoškog parka pretvore u turističko-poslovno-ugostiteljski centar. Da li će sve biti hotel i kancelarijski prostor, kako se navodi u novom planu, ili možda i tržni centar, videćemo. Poznavaoci prilika tipuju da će tu biti svakako i tržnog centra, pa će ljudi moći da šopinguju u parku posle ljuljanja dece, ako preostane još koja ljuljaška
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!