Stari strah od agrarnih velikaša nije lako objasniti, jer je, za razliku od Vojvodine, Srbija ušla u XX vek sa samo osam poseda krupnijih od 500 hektara i poznato je da su se srpski nacionalni radnici ponosili okolnošću da je Srbija zemlja slobodnih, autonomnih seljaka, pošto su smatrali da je baš to osnova navodno urođenog "demokratskog duha" naše nacije. Možda nečega i ima u toj tezi, ali ona je, čini se, pored tog blagotvornog uticaja na utemeljenje "nacionalističkog populizma", imala katastrofalne posledice po razvoj poljoprivrede u Srbiji
SEĆANJE NA ONA VREMENA: Dvorac Dunđerski
Poslednja aukcija nekoliko poljoprivrednih dobara u društvenom i državnom vlasništvu na kojoj su prodata tri poljoprivredna dobra – PIK Prigrevica, PD Mokrin i PD Sloga u Kaću, a na kojoj je državni budžet Srbije inkasirao čak 1,3 milijarde dinara, skrenula je pažnju na fenomen da u poslednje dve godine naši, pa i strani investitori, kupuju sve više krupnih poseda u Vojvodini i spremni su da ih plate i po višestruko većoj ceni od one početne na licitaciji. Jednostavno, kako je to ocenio i Slobodan Radišić, direktor vojvođanske kancelarije Agencije za privatizaciju Srbije, spomenuta aukcija (13. juna) bila je najuspešnija među onima koje su do sada organizovane u Novom Sadu, a na licitaciji su postignute cene pet-šest puta više od početnih, mada se u pojedinim slučajevima radilo o poljoprivrednim dobrima opterećenim i znatnim starim obavezama.
Ovaj signal da su naši „tajkuni“ odjednom krenuli gotovo na juriš da ulažu novac u obradivu zemlju u Vojvodini, pojačao je i veliki publicitet koji je dobio javni tender za davanje u zakup 6000 hektara Vojne ustanove „Karađorđevo“, kao i nedovršeni tender za privatizaciju inđijske Agrounije sa 8500 hektara. Prirodno je da najviše pažnje dobija privatizacija njiva u Vojvodini, ali fenomen nije samo vojvođanski, jer se već čuje da će i oko borbe za kontrolu smederevskog Godomina biti dosta vatre.
Na prvi pogled, u jednoj zemlji u tranziciji, u kojoj je decenijama vladao famozan, nerazumljivo nizak „zemljišni maksimum“ od 15 hektara po seljačkom gazdinstvu i gde je prosečan posed manji od tri hektara – reklo bi se da nema ničeg lošeg u tome što su neki ulagači, uprkos raširenoj oceni o lošem ekonomskom položaju poljoprivrede u Srbiji, spremni da steknu i najkrupnije zemljišne posede od više hiljada hekatara – jer je sa gledišta ekonomike proizvodnje i savremene tehlogije obrade krupni posed nužna pretpostavka modernizacije. No, ovog trenutka još ima malo vesti da investitori doista ukrupnjavaju zemljišne parcele kupujući sitna gazdinstva seljaka, već se uglavnom nabavljaju već „ukrupnjena“ poljoprivredna dobra. Čak se, među stručnjacima Privredne komore Srbije, pojavila zebnja da će i teškom mukom stvoreni doista krupni poljoprivredni kombinati (na primer, PIK Bečej sa preko 14.000 ha ili veliki beogradski PKB) tokom privatizacije biti „usitnjeni“, jer ovakvi kakvi su možda nadilaze kapital potencijalnih privatnih ulagača.
OSETLJIVINA „GAZDE„: To se videlo proletos, kada je Nacrt novog zakona o poljoprivrednom zemljištu (koji je u januaru sačinilo Ministarstvo za poljoprivredu Vlade Srbije) dočekan sa oštrim kritikama, pre svega zbog toga što nema odredaba kojima SE sprečava usitnjavanje poljoprivrednih dobara u društvenom i državnom vlasništvu, a dozvoljava „stavljanje u promet“ i državne zemlje, koja po važećim propisima ne može biti privatizovana. U zemlji koja ima 4,2 miliona hektara obradivog zemljišta, a samo 223 poljoprivredne firme i zadruga koje raspolažu sa više od 1000 hektara (a samo 25 sa više od 5000 hektara), ove kritike ne deluju logično, to jest verovatno ih izriču oni koji, „u ime nacionalnog interesa“, već gazduju tim velikim dobrima „mada im ih bâba nije ostavio u nasleđe“, već su ih stekli političkim vezama ili klasičnim karijerističkim napredovanjem. Uglavnom, kada budu otklonjene zapreke novom zakonu o zemljištu, glavni posao će pasti na buduću Agenciju za poljoprivredno zemljište, koja nije samo autonomni „regulatorni organ“ (kakvi su danas u modi po svim oblastima) nego i neka vrsta Vladinog vincilira za gazdovanje zemljom u državnoj svojini.
U značajnim agrarnim transakcijama o kojima ovde pričamo posebno se ističe desetak privatnih firmi u kojima su većinski vlasnici uglavnom već poznati srpski biznismeni koji su se obogatili, uglavnom, još u Miloševićevo vreme, pa je privatizacija obradive zemlje dobila gotovo „klasnu konotaciju“, te se može pretpostaviti da će srpska javnost, nekako tradicionalno, posebno osetljiva na „vlastelinstva“, „latifundije“, „veleposede“, „gazde“ i „kulake“, ceo proces privatizacije agrarnog zemljišta dočekati sa strahom i osudama. Takozvanom našem malom čoveku gotovo da je lakše kada čuje da su veleposednici neki ljudi sa jevrejskim ili nemačkim imenima nego da su to Kostić, Mišković, Marković, Mitrović, Babović, Matijević itd. – ali to je posledica nekih drugih okolnosti.
Stari strah od agrarnih velikaša nije lako objasniti, jer je, za razliku od Vojvodine, Srbija ušla u XX vek sa samo osam poseda krupnijih od 500 hektara i poznato je da su se srpski nacionalni radnici ponosili okolnošću da je Srbija zemlja slobodnih, autonomnih seljaka, pošto su smatrali da je baš to osnova navodno urođenog „demokratskog duha“ naše nacije (videti, na primer, zapise Vladimira Jovanovića). Možda nečega i ima u toj tezi, ali ona je, čini se, pored tog blagotvornog uticaja na utemeljenje „nacionalističkog populizma“, imala katastrofalne posledice po razvoj poljoprivrede u Srbiji. Argumente za ovu hipotezu možemo naći u agrarnoj istoriji Vojvodine. Naime, ima dosta utemeljenih ekonomskih razloga da se tvrdi da je vojvođansku poljoprivredu unazađivalo periodično razbijanja velikih poseda iz nacionalnih i političkih razloga, to jest da je efikasnost poljoprivredne proizvodnje umanjilo nekoliko talasa „agrarnih reformi“ preduzetih iz političkih razloga.
Pokušaj neke vrste prve agrarne reforme možemo zabeležiti još prilikom donošenja poznate Manastirske uredbe, koju su u vojvođanskom Narodno-crkvenom saboru izgurali radikali Jaše Tomića. Reč je o odluci da se zemlja Karlovačke mitropolije, koja je samo na teritoriji današnje Vojvodine imala oko 35.000 katastarskih jutara (0,43 hektara), daje u zakup ne po pogodbi, već na javnoj dražbi. Radikali su tvrdili da je, na primer, poznati veleposednik Bogdan Dunđerski samo na zakupu rita Kać–Kovilj sa 4000 jutara ostvarivao ogromnu dobit, jer je zakup dobijao po ceni od 40 krajcara za jutro, a davao ga u podzakup po duploj ceni. Oni su postigli da njihovi ljudi gazduju „narodnim fondovima“, to jest zemljom i kapitalom, ali sirotinja tim nije dobila ništa, pa je preko 90 odsto „narodne zemlje“ i dalje bilo davano u zakup veleposednicima srpske vere. Istina, najkrupniji veleposednici, osim Dunđerskih, Gavanskih i još nekolicine, bili su uglavnom Mađari i Nemci (samo retki su, osim svojim posedima, na neki način „zadužili“ potonje srpstvo, poput barona Čavoškog, pisanog Csavossy, verovatno dalekog pretka našeg savremenika i nacionalnog prvaka Koste Čavoškog).
PITANJE „ARENDE„: Činjenica da su najveći veleposednici u Vojvodini pred Prvi svetski rat bili Mađari i Nemci motivisala je još kralja Aleksandra Karađorđevića da odmah posle ujedinjenja Vojvodine sa Srbijom i posle stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, raspiše agrarnu reformu 1919. godine. Veleposedi su uglavnom sekvestrirani i prvo (delimično) dati u zakup agrarnim interesentima. Ova agrarna reforma koja je formalno trajala čitavih deset godina, poduprta je odlukom o zemljišnom maksimumu od 300 hektara obradivog zemljišta (dakle, ni zemljišni maksimum nisu izmislili komunisti nego Karađorđevići), a u Beogradu je ustanovljena Agrarna agencija za Vojvodinu (dakle, ni taj institut nisu izmislili ovdašnji evropejci, stručnjaci za tranziciju). Zemlja koja je 1919. godine uzapćena nacionalizacijom 419 velikih poseda, sa 542.000 hektara, delimično je podeljena kolonistima iz nerazvijenih krajeva Kraljevine Jugoslavije, koji nisu imali ni novca ni znanja da je dobro obrađuju. Ukratko, sve je to rezultiralo padom poljoprivredne proizvodnje u deset godina – za 20 odsto.
Ni druga velika agrarna reforma u Vojvodini, ona posle Drugog svetskog rata, sa gledišta efikasnosti proizvodnje nije donela ništa dobro. Prema zvaničnim podacima Vlade FNRJ od 24. decembra 1947. godine, iz zemljišnog fonda agrarne reforme i kolonizacije u Vojvodini, od 668.412 hektara, bilo je „nadeljeno zemljom“ 41.508 porodica agrarnih interesenata (dopuna poseda), 48.325 porodica bezemljaša, 7031 porodica unutrašnjih kolonista i 41.087 porodica „saveznih kolonista“. Razbijeno je ne samo stotinak imanja sa više od 500 hektara nego su uništeni i „kulaci“ sa nekoliko desetina hektara zemlje.
Danas je posle svih tih starih „agrarnih reformi“ ostao veliki pravni problem, kako uopšte izvesti privatizaciju poljoprivrede, to jest kombinata i dobara u državnom, društvenom i zadružnom vlasništvu. Da stvar bude još zamršenija, zakonodavstvo koje je od 1991. godine pokušalo da uvede svojinski red u vlasništvo nad tom zemljom, samo je zakomplikovalo stvari, pošto „podržavljenje“ nekada nacionalizovane zemlje nije uspelo, a kako su za transfer zemlje u društvenoj svojini u druge vlasničke oblike postavljene nepremostive prepreke – sve je zavezano u mrtvi čvor. Evo samo nekoliko ilustracija.
Od 556.000 hektara zemlje koje su do početka tranzicije koristili poljoprivredni kombinati, imanja i zadruge u Vojvodini, samo 240.000 hektara je nesporno u državnoj svojini. Svojinska struktura u ovim poljoprivrednim dobrima je takva da je 50 odsto zemlje u društvenoj, 40 odsto u državnoj, 3,5 odsto u zadružnoj svojini, a čak 6,5 odsto zemlje je vlasnički sporno (preko 36.000 hektara zemlje traži „identifikaciju“). Pri tome, sve je to pomešano, mnoge seljačke zadruge imaju pretežno državnu zemlju, a mnoga društvena dobra imaju više državne i zadružne nego sopstvene „društvene zemlje“. Zadruge su u najgorem položaju, jer od društvenih poljoprivrednih kombinata bezuspešno potražuju čak 115.000 „nestalih hektara“, naspram 77.000 hektara koji su im vraćeni posle faze „prinudne integracije“ sa društvenim sektorom šezdesetih godina.
U takvoj situaciji, dakle, krenula je privatizacija poljoprivrednih dobara, koja su međuvremenu strašno devastirana, pa nije čudo što su ona u početku imala prilično nisku cenu. Uz sve to stalno se širio utisak da se kupovina poljoprivrednih imanja ne isplati. Izgleda da se isplati.
Prvo, ako traganje za odgovorom na pitanje o ekonomičnosti ulaganja u poljoprivredna dobra započnemo pažljivijim uvidom u osnovne podatke o imovini dobara koja su već privatizovana, videćemo da je reč o imanjima u kojima od zemlje u društvenom vlasništvu (koja, ponavljamo, može biti predmet kupoprodaje) ima više površina u državnom vlasništvu – dakle njiva čija privatizacija zasad nije moguća – ali kupac stiče pravo da ih koristi. Poenta je u tome što do sada niko od novih vlasnika nije državi plaćao „arendu“, što znači da je važio princip iz onog reklamnog slogana „kupiš jedan, dobiješ dva“. Tako je, na primer, u PD-u Sloga u Kaću prodato 974 hektara u društvenom vlasništvu, a uz to ide i korišćenje 1365 hektara u državnom vlasništvu; u PD-u Mokrin pored 2598 hektara u društvenoj svojini ima i 3419 hektara u državnom vlasništvu, a u PIK-u Prigrevica pored prodatih 1890 hektara u društvenoj svojini, može da se koristi i 3419 državnih hektara. Istina, iz Vladine administracije je proletos vlasnicima privatizovanih poljoprivrednih gazdinstava: Sloge u Perlezu (ukupno 4888 hektara) i Sokoca u Novom Bečeju (3300 hektara) – a koji su nekim slučajem Mađari – stigao dopis da će morati da plate naknadu za korišćenje državne zemlje (više od polovine spomenutih njiva), ali im nije poslat i cenovnik arende, niti je naznačeno po kom propisu i koji organ će određivati taj cenovnik. Oni sada protestuju, jer u privatizacionim prospektima firmi koje su kupili nije bila naznačena cena korišćenja pripadajuće državne zemlje, a imaju saznanja da kupcima drugih poljoprivrednih dobara u Vojvodini, koji nisu Mađari, ta naknada nije do sada naplaćivana. Ako je ova tvrdnja tačna, onda se može primetiti da su u tom smislu dobro prošli Petar Matijević, Miodrag Kostić i ostali „novi veleposednici“ koji su naši državljani, a koji pored oko 20.000 hektara koje su kupili, koriste još oko 20.000 hektara u državnoj svojini.
PROFITPOHEKTARU: Možda je jeftino korišćenje državne zemlje taktički motiv za kupovinu poljoprivrednih imanja u društvenom vlasništvu, ali već i samo objavljivanje namere Vlade Srbije da ubuduće naplaćuje cenu korišćenja državne zemlje, na neki način osporava tezu da je to i strateški motiv. U stvari, bolji poznavaoci poljoprivredne ekonomike smatraju da obrađivanje velikih poseda već danas, uz sve rizike, odbacuje čist profit – na prosečnoj zemlji i uz prosečne troškove, između 200 i 250 evra po hektaru. Tu računicu očigledno zna i Ministarstvo finansija koje je ovih dana raspisalo javni tender za izdavanje u osamnaestogodišnji zakup Vojne ustanove „Karađorđevo“, koja raspolaže sa ukupno 6000 hektara oranica u državnom vlasništvu i sa razvijenom mrežom pratećih objekata, uz oskudnu mehanizaciju, dosta zaposlenih (450) i uz ogroman dospeli dug od oko šest miliona evra. Naime, na tom tenderu je određeno da potencijalni zakupac treba do 31. jula da isplati spomenute stare dugove i da plaća godišnju zakupninu od oko 600.000 evra (49,2 miliona dinara).
Uzmimo, dakle, početne uslove ovog tendera za jednu krajnje uslovnu, indikativnu računicu o isplativosti ovog posla sa „Karađorđevom“. Teorijski ukupni troškovi za zakup ove zemlje tokom trajanja aranžmana bili bi, dakle, 16,8 miliona evra. Na drugoj strani uzmimo da bi zakupac tokom svih 18 godina imao godišnji profit od samo 200 evra po hektaru – a to bi onda iznosilo 21,6 miliona evra. Sve u svemu, krajnje teoretski, onaj ko se odvaži da uđe u ovaj posao mogao bi računati na ukupan „neto profit“ od 4,8 miliona evra ili blizu 270.000 evra godišnje.
Ovu računicu, naravno, ne treba shvatiti kao stručnu i pouzdanu računicu. Njen jedini cilj je da dâ indikaciju isplativosti ulaganja u obradivu zemlju. Pri tome niko ne treba da smetne sa uma da je ulaganje novca u agrarno zemljište i u poljoprivrednu proizvodnju dugoročno ulaganje sa neizvesnim prinosom, uz užasne rizike svake vrste. Karikirana teza da naši tajkuni sada kupuju zemlju kako bi je kasnije preprodali strancima, takođe nije pouzdana. Cena zemlje u Mađarskoj i Rumuniji, koje su sada otvorene i za takva strana ulaganja, ne opravdava očekivanja da ćeš hektar koji danas platiš 500 evra sutra prodati za 5000 evra (u Rumuniji se hektar prosečne zemlje prodaje za 500 evra, a u Mađarskoj je cena nešto viša). Sve u svemu, ni našim tajkunima nije baš lako kada kupuju oranice.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Režim ne zna kud udara. To se vidi po, čak i za njegove standarde učestalim, javnim obraćanjima nepomenika. Vidi se i po tome što je pogubljen i konfuzan, a često se građanima obraća i u vidno alkoholisanom stanju. Samokontrola nikada nije bila njegova jača strana, a sada je potpuno nestala. Slabost se ogleda i u metodi borbe protiv masovnog studentskog i građanskog pokreta. Metoda se zove – majmunsko oponašanje. Njihov položaj je sve gori kako vreme odmiče. Ne samo na političkom nego i na ekonomskom planu. Plate kasne, budžetska sredstva su sve tanja
Opozicija i njoj naklonjena javnost očekuje veći angažman Evropljana kada je u pitanju srpski politički prostor, vlast takve najave koristi da argumentuje tezu o obojenoj revoluciji, ali bi sa radošću ugostila bilo koga sa te strane, posebno ako daju neke pare. Čini se da i jedna i druga strana preteruju: niti će Evropa doći da nam organizuje izbore, niti će više stizati bilo kakva lova kojom će vlast da krpi budžetske rupe nastale vanrednim korupcionaškim troškovima
Vojska Srbije nema kapacitet da izvede paradu poput nekadašnje JNA, koja je 1985. godine imala više od 300.000 pripadnika, a na poslednju paradi 9. maja te godine direktno je izvela njih 6.690. Plus prateće službe, kojih je bilo više od 4.000. Na toj paradi bila su borbena sredstva koja će se pokazati i sad, 40 godina kasnije. Reč je o tenkovima M-84, helikopterima “gazela”, avionima “orao” i “super galeb G-4”, oklopnim transporterima i kamionima. Sada će svi oni biti predstavljeni kao “modernizovana čuda” iako su im odavno istekli resursi
Glas svakog fakulteta, ali i mogućnost stavljanja veta uz obavezan intervju i prihvatanje ideološkog minimuma, deo su procesa kroz koji svaki potencijalni kandidat za “studentsku listu” mora da prođe, saznaje “Vreme”. Iako Aleksandar Vučić žali što njegov protivnik još nema lik, studenti baš strateški ne žele da vlastima i tabloidima daju mogućnost za satanizaciju izabranih ljudi
Kao sa statistima na naprednjačkim okupljanjima, predsednik Srbije nema sreće ni sa siledžijama: em ih je malo, em su sitna boranija. Da nemaju policijski kordon iza leđa, davno bi ih narod razjurio. Ovako zavise od tetošenja onih koji bi ih – da je zakona i pravde u Srbiji – morali hapsiti. Prosto rečeno, jadni su i oni, a i ovi koji ih angažuju
U novom broju „Vremena“ Jovo Bakić je rekao da ne bismo opstali kao društvo i pojedinci kada bi režim pobedio. U pravu je. Reč sloboda u takvoj Srbiji bila bi zabranjena, lični integritet bio bi razlog za hapšenje, a kukavičluk – način preživljavanja
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!