Radio-televizija koja zadovoljava najšire potrebe građana jedne zemlje, koja pod ravnopravnim uslovima i bez diskriminacije informiše o interesima, potrebama i stavovima svih društvenih grupa, odavno je demokratski medijski model Evrope i sveta
Rade Veljanovski
Ovih dana uzavrela rasprava o plaćanju ili neplaćanju pretplate za RTS podseća da još jedan tranzicioni problem nismo ni počeli da rešavamo i ukazuje na duboko nerazumevanje ovog pitanja koje je širom Evrope, pa i u ostalim zemljama u tranziciji, odavno dobilo adekvatan odgovor.
Otkako je paradigmatični BBC dvadesetih godina prošlog veka transformisan iz privatne kompanije u državnu, a zatim javnu korporaciju, postao je uzor razvoja radiodifuzije, koja je decenijama bila pod patronatom države i od nje regulisana. Potreba da se po najvišim standardima kvaliteta publici obezbede objektivno informisanje, široka edukacija i kreativna zabava, narasla je do današnjih dana do obaveze javnog servisa da osvetli interese i potrebe svih društvenih grupa pa i onih koje se često, možda ne sasvim ispravno, nazivaju marginalnim. Politički i nepolitički organizovani građani, celokupan korpus ljudskih prava, etničke, verske, profesionalne, sindikalne, seksualne i ostale društvene grupe, ljudi sa posebnim potrebama, bolesni i hendikepirani, treba da se nađu u tematskom spektru radijskih i televizijskih programa javnog servisa. I to sve na politički korektan način, uravnoteženo prema svim političkim opcijama, uz potpunu profesionalnu nezavisnost i autonomiju. Čuvanje i podsticanje domaćeg kulturnog stvaralaštva i nasleđa, ali i obaveštavanje slušalaca i gledalaca o dometima kultura drugih naroda, važan je segment ukupnih funkcija javnog servisa. Savremeni javni servisi postaju mogućnost permanentne javne rasprave o svim važnim društvenim pitanjima i stalna promocija sfere znanja, na čemu teoretičari medija posebno insistiraju.
Gde je u svemu tome RTS?
Posle petog oktobra dve hiljadite godine javila se dilema: treba li RTS zatvoriti ili ga transformisati, što je posle desetogodišnjeg perioda učestvovanja ove kuće u najgrubljoj političko-ratnoj propagandi bilo razumljivo. Preovladalo je mišljenje da treba učiniti ovo drugo. Pošlo se od činjenice da je u toj kući, uprkos svemu, naslagano višedecenijsko profesionalno iskustvo i to ne samo programskih ljudi već i tehničkog osoblja, iskustvo u organizaciji, u komunikaciji sa međunarodnim profesionalnim organizacijama, u praćenju velikih događaja i produkciji ozbiljnih i vrednih programskih segmenata. U toj kući sabrano je veliko umetničko blago Srbije: muzičko, filmsko, književno. U tonskim i video arhivama zabeleženi su mnogi trenuci istorije. Vrednost svih ovih zapisa je neprocenjiva. Dakle, i da je RTS ukinut, sve ovo trebalo je sačuvati i kroz neku novu formu aktivirati. To bi značilo stvarati opet neki novi RTS. Zbog činjenice da su u mnogim sektorima ovog velikog kolektiva ostali ljudi kojima tu više nije mesto, kao i zbog još nezapočete formalne transformacije, mnogi i danas smatraju da je baš to trebalo učiniti.
Sada više nema vremena za takva razmišljanja. Jedan tako veliki sistem ne može se gasiti i obnavljati bez velikih posledica po kontinuitet njegovih funkcija. Takođe, on ne može da opstane bez stabilnih izvora finansiranja. Demokratski svet je došao do pretplate (negde se to i drugačije zove, ali nije bitno) kao najcelishodnijeg načina finansiranja. Osnovan zbog javnosti, finansiran od javnosti i kontrolisan od javnosti, to je današnja formula postojanja ovog medijskog modela. Uz pretplatu, i pravo na finansiranje iz ekonomske propagande, zapisano je u svim međunarodnim evropskim dokumetnima, radi samoodrživosti javnog servisa.
RTS nije više ono što je bio tragičnih Miloševićevih godina. Vidljiv je napredak u programima i radija i televizije, što slušaoci i gledaoci svojim brojem verifikuju. Vidljiva je i muka besparice i nedostatka pravih kadrova. Šta RTS još čini kućom čiji izgled odudara od pravog javnog servisa?
Mnoge teme nedostaju. Ne otvaraju se na odgovarajući način teška pitanja bliže prošlosti i nema ni javnog stava o ulozi samog RTS-a u njima. Jedan broj društvenih grupa je zapostavljen. Iako budući pokrajinski javni servis treba da brine o nacionalnim manjinama, jer njih najviše ima u Vojvodini, ne sme se zaboraviti da i u ostalim delovima Srbije žive etničke grupe o čijem životu, problemima i potrebama javni servis treba da govori. Verski obredi se u direktnom prenosu mogu videti samo kada je reč o većinskoj, pravoslavnoj konfesiji, u slučaju ostalih – samo kratke vesti o čestitkama za praznike. Rasprave o najvažnijim društvenim pitanjima uz mogućnost kritičkog sagledavanja rada Vlade i ostalih institucija sistema, nema dovoljno. Ne bi smelo da se dogodi da se na ekranu javnog servisa, u ulozi voditelja najgledanijih informativnih emisija, pojave lica koja reklamiraju pelene ili deterdžent za veš-mašine ili bilo šta drugo. Edukativna funkcija se ne ostvaruje ako se mitologija, koja je veoma zahvalna za najšire obrazovanje putem medija, svodi na „Šarene kaže“ sa izrazima kao što su čičurine, barabe matore, radodajka ili na neumesne konstatacije da „nimfe toroču“, „Noja svi smatraju šašavim jer gradi brod“, „Dolazi potop, kupite kupaće gaće“. Politička uravnoteženost se dovodi u pitanje kada se, na primer, protežira Karić, kao što je učinjeno u emisiji „Ključ“ posle poslednjih predsedničkih izbora. I floskula „nacionalna televizija“ potpuno je nepotrebna na javnom servisu koji se samo kolokvijalno tako naziva u stručnim krugovima, ali u samom programu ne. Jedini je izuzetak Bugarska, gde javni radio i televizija u svom nazivu imaju atribut „nacionalni“. I ključni momenat. Generalnog direktora i Upravni odbor ne postavljaju vlade, kako je nezakonito učinjeno u našem slučaju. Dakle, na pitanje da li javni servis? odgovor je: da. Da li pretplata – da. Ali istovremeno i sve ostale promene. U suprotnom, zadržaćemo u ovoj stvari poslednje mesto u Evropi na kome se sada čvrsto nalazimo, a poverenje građana nikada neće biti potpuno.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Antikomunisti ništa ne praštaju komunistima, a sebi sve. Đido je napisao nekoliko memoarskih knjiga koje su veoma iskrene. Piše i razmišlja kritički. Meni se čini kako njegova samokritika ima ponekad u sebi nečeg egoističnog – prevelika zaokupljenost sobom i posmatranje sebe u prošlosti sa jednog previše uzdignutog moralnog stanovišta... Dakle, veći je problem njegova preterana samokritika nego njen manjak. Ali, antikomuniste ništa neće zadovoljiti. Ako govorimo o Drugom svetskom ratu, partizani sigurno imaju ne malo toga što sebi mogu da zamere, ali ipak mnogo manje od svih drugih sukobljenih strana”
Skupštinska rasprava poslužila je vlasti da pokaže da iza protivljenja projektu “Jadar” stoji “zla opozicija”. Time dobija veliku prednost, tako misli, a nažalost je po svemu sudeći i u pravu. Zašto? Vučićev režim je poznat po svojim uspesima na polju sveopšte destrukcije, a najveći domet je dosegao u uništavanju politike kao takve i razaranju samog pojma opozicionog političkog delovanja
Za 12 godina na vlasti, Aleksandar Vučić je izgradio bliske odnose sa vlastodršcima među kojima su i Redžep Tajip Erdogan, Viktor Orban i Edi Rama. Sva ova prijateljstva spaja jedno – poslovno-politički interesi koji nadilaze moguća neslaganja
Da li lokalni izbori u Crnoj Gori menjaju njenu političku geografiju
Izvesna je dalja fragmentacija crnogorske političke scene, a pregovori, ne samo o formiranju već i o funkcionisanju vlasti, postaju sve kompleksniji. To je direktna posledica nesrazmere između koalicionog kapaciteta političkih subjekata i onoga što bismo mogli nazvati “ucenjivačkim kapacitetom”. I to nema nikakve veze za programskim ciljevima bilo kojeg od učesnika u postizbornim pregovorima
Ponovo se priča o problemu lažnog bolovanja, te iznose tvrdnje da oko 40000 radnika na bolovanje odlazi iako za time nema potrebe. Poslodavci kažu da zato čak unajmljuju privatne detektive – da otkriju ko boluje, a ko se pravi. Kako uopšte proceniti koja su bolovanja lažna? I zašto to predstavlja prelaženje granice
Ministar kulture Nikola Selaković je bio jasan i dosledan: država nema ništa protiv da izdavači izdaju i na drugom pismu, ali će biti otkupljivane samo knjige objavljene na "prelepoj Vukovoj ćirilici". I to odmah. Zato što više nema cile-mile
Samozvani „vrhovni komandant“ Aleksandar Vučić obećao je Mađarima, koji su se pobunili protiv služenja vojnog roka, da će za njih pronaći neko rešenje. A šta je sa drugim nacionalnim manjinama - Bošnjacima, Romima, Slovacima, Crnogorcima, Rumunima, Albancima. Hoće li u Vojsku Srbije ići samo Srbi
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!