Evropska komisija ovotjednog utorka objavila je svoju dijagnozu napretka Srbije na evropskom putu, nepovoljnog po reformatore pravosuđa; sve ono na što je stručna i ina javnost upozoravala, našlo se u izvještaju Evropske komisije. Potom smo odmah čuli predsjednicu Visokog savjeta sudstva Natu Mesarović koja, po prvi puta otkako je na toj funkciji, nije bahato nastupila, već je zatražila razumijevanje za „nenamjerne neke greške“, jer „nije srećna država koja je morala da izvrši opšti izbor sudija“, ali je cilj reforme – ne stvaranje poslušnog – već nezavisnog, stručnog i dostojanstvenog sudstva.
Nezavisnost na djelu smo vidjeli posljednjih mjeseci u brojnim primjerima pritisaka politike na suce čije se odluke – ma što javnost, stručna i ostala mislila o njima – nisu sviđale nadležnima. I posljednji slučaj suđenja jatacima ratnog zločinca Ratka Mladića, pokazuje da nezavisnost sudstva nije na cijeni. Taj je proces počeo prije četiri godine: najprije je trajalo nadmudrivanje oko (ne)nadležnosti suda, potom je obavljena reforma pravosuđa, pa se promijenilo sudsko vijeće i postupak je morao krenuti iznova. Prošlog ponedjeljka 1. novembra iznesene su završne riječi, a presuda je trebala biti izrečena u četvrtak 4. novembra.
IZUZEĆE: No, samo sat prije najavljenog izricanja presude, tužilaštvo je uručilo zahtjev za izuzeće predsjednika vijeća, suca Dragana Garića i jednog suca-porotnika, te v.d. predsjednice Prvog osnovnog suda u Beogradu Tanje Šobot, zbog navodne pristrasnosti suca. Kako se kasnije čulo iz tužilačkih redova, sudac Garić je navodno o presudi koju će donijeti pričao u hodniku suda. Odmah se pojavila – zasad nepotvrđena – priča da je Garić namjeravao izreći oslobađajuću presudu, pa da je zato tužilaštvo od izuzeća izuzelo drugog suca-porotnika, koji se u vijećanju suprotstavio takvoj presudi i zalagao da se optuženi osude onako kako je to zatražilo tužilaštvo.
Kako god bilo, v.d. predsjednik Višeg suda u Beogradu Dragoljub Albijanić (svi su predsjednici sudova u Srbiji u v.d. stanju, iako su odavno protekli rokovi u kojima su oni trebali biti imenovani, što se ne može nazvati „nenamjernom greškom“ reformatora), odbacio je zahtjev za izuzeće, s obrazloženjem da se po Zakoniku o krivičnom postupku on „iz razloga postojanja okolnosti koje izazivaju sumnju u njegovu pristrasnost“ može podnijeti najkasnije u roku od pet dana od dana prijema poziva za početak glavne rasprave, koja je u tom slučaju počela u novembru 2006. godine. To što se u međuvremenu promijenilo sudsko vijeće taj argument dovodi u pitanje, ali dobro; pravo je pitanje zašto je tužilaštvo sa zahtjevom za izuzeće čekalo sve do dana kad je najavljeno izricanje presude.
Sad valja okrenuti cijelu stvar i odgovoriti na pitanje: što bi se dogodilo da je netko iz obrane desetoro optuženih uoči izricanja presude podnio zahtjev za izuzeće? Prvo, to bi se nazvalo advokatskom besramnom opstrukcijom postupka. Drugo, teško da bi v.d. predsjednik višeg suda čekao pet dana da o zahtjevu odluči, a sad valja sačekati i da v.d. predsjednica Prvog suda odluči o izuzeću suca Garića i jednog porotnika, te je još neizvjesno kad ćemo i hoćemo li uopće doznati presudu tog vijeća.
Znajući kako funkcionira tužilačka organizacija – po principu subordinacije – teško bi bilo zaključiti da je nadležna zamjenica prvog općinskog tužioca Radmila Jovanović samostalno odlučila inovirati sudsku praksu i presedanski tražiti izuzeće sudaca i v.d. predsjednice suda. Netko joj je to morao narediti, ili u najmanju ruku sugerirati, a takvi nalozi i obavezna uputstva dolaze iz samog tužilačkog vrha. O tome, uostalom, svojim nerijetko mehaničkim objašnjenjima raznih odluka stalno svjedoči portparol Republičkog tužilaštva Tomo Zorić.
OPCIJE: No, to još nije sve. Pomalo stidljivo pojavila se u javnosti mogućnost da se i ovi osumnjičeni za pomoć Ratku Mladiću, ali i ostali – javnost već danima sluša o ulozi Radeta Bulatovića u skrivanju Mladića, ali i generala Ace Tomića koji je navodno bio pod istragom, ali je predmet u ladicu spremio bivši ministar Zoran Stojković (demantirao!) – presele u nadležnost Specijalnog suda za ratne zločine u Beogradu. Ta opcija bi u normalnim okolnostima bila vjerojatno pozdravljena, ali u ovoj ad hoc varijanti teško može biti: ako je to doista namjera vlasti, ne može se ne postaviti pitanje pravne sigurnosti svakoga od nas. Već smo imali primjere da su se, zbog konkretnih slučajeva i pravnih problema, na brzinu mijenjali zakoni, s time da ovdje nije riječ o bilo kojim zakonima, već onim krivičnima, koji su sistemski i u čije bi se izmjene moralo ulaziti tek nakon silnog promišljanja i najšire moguće stručne javne rasprave, a ne „preko koljena“, kako smo to već viđali posljednjih nekoliko godina.
U vrijeme pisanja ovog teksta (utorak po podne) još je nepoznato kako će o izuzeću odlučiti v.d. predsjednica nadležnog suda Tanja Šobot. Njena odluka o izuzeću predsjednika i člana sudskog vijeća mogla bi nas uputiti u smjer u kojem će „slučaj jataci“ ići: objavljivanje presude (ako odbaci tužilački zahtjev za izuzeće), novo suđenje pred istim Prvim osnovnim sudom, pred drugim vijećem, ili pak novo suđenje pred vijećem Specijalnog suda za ratne zločine u Beogradu.
Iz svega je jasno da se politika u tu stvar bezočno već umiješala; zlobnici tvrde da dio objašnjenja za sve valja tražiti i u predstojećem posjetu glavnog haškog tužioca Serža Bramerca, kojega valja odobrovoljiti novim argumentima u prilog tezi da država čini sve da uhapsi Mladića (Goran Hadžić se baš i ne spominje), pa tako ozbiljno doživljava i njegove jatake. Osim zlobnika, postoje u sudstvu i oni zabrinuti, ne samo zbog pravne nesigurnosti nas građana kad je riječ o krivičnom zakonodavstvu, nego i zbog toga što se vlast sve češće miješa (tako nemušto i neuvijeno) u sudske procese, a da – u ovom konkretnom slučaju – oni koji, iako u v.d. stanju, nisu smjesta reagirali da zaštite barem tlapnju o tome da su sudovi i suci (ako ne tužioci u ovom konkretnom slučaju) nezavisni i da postupaju držeći se Ustava i zakona i dokaza u konkretnom predmetu.
Nažalost je Evropska komisija u pravu i, nažalost, prva ličnost srpskog sudstva Nata Mesarović ne bi trebala računati na razumijevanje za poništavanje nezavisnosti sudstva, koje se nikako ne može nazvati „nenamjernom greškom“.
