

Crowdfunding
Podrži „Vreme“, podrži pravo novinarstvo
„Vreme“ zavisi samo od vas, jer je čvrsto rešilo da ne pravi trule kompromise. Zato smo pokrenuli crowdfunding kampanju. Uključite se u važan posao očuvanja nezavisnog novinarstva




Dobro, a jesam li to ja srećan, sada kada su nekadašnji Mali Brabonjci dobili ime i lice, a možda, možda dobiju i zakonsku kaznu? Jesam, utoliko što je bilo strašno važno da policija uradi svoj deo posla, i što ga je ona i uradila, verujem, savesno i profesionalno. To nije važno zbog mene, jer mene to neće raštanglirati, nego zato što je ovo poslednji od poslednjih trenutaka u kojima se možda još i mogu uspostaviti elementarne moralne, civilizacijske i zakonske regule koje razdvajaju jedno uređeno društvo normalnih ljudskih stvorenja od horde divljaka u kojoj je glavni onaj ko ima najdeblju štanglu, pardon, močugu
U prošlonedeljnom opisu onoga što mi se dogodilo nazvao sam ih „dva mala brabonjka“, ako se dobro sećam. Recimo da je to bio izraz, hm, očinske nežnosti, pošto bih im, kako se ono kaže, „mogao biti otac“, ali na svu sreću to ipak nisam. Sada, međutim, ta bića pod kapuljačama najednom imaju imena i lica, odjedared su javna činjenica, familijarni su nam, gledamo ih bez i trunke iznenađenja, kao ne baš tako retke i egzotične produkte jednog teško obolelog društva koje se izvestan broj godina nalazi na vrlo labavoj terapiji, na kojoj uglavnom zabušava.
Gde su rasli ti likovi koji su izronili ispod kapuljača i najednom stekli imena, pa sada svi znamo da se zovu Žuža Danilo i Marinković Miloš? Ovde, među nama. Ko ih je, i kako, podučavao ljudskim vrednostima, objašnjavao šta je Dobro a šta Zlo? Nisam ja, nisi ti, ali jesu neki od nas, naši tihi susedi, ljudi koji su takođe siva masa ovog društva. I, čemu su ih naučili? Da je udarac metalnim predmetom u ljudsko meso poseban oblik sladostrasnog ispunjenja. Obaška i moralna čast i obaveza. Ili su po taj nauk otišli sami, kuda ih je već odvelo njihovo arijevsko srce. Kako god, neko drugi bi ih možda podučio da ima i bolje sladostrasti od te, i da se ona ostvaruje u ljubavi, nežnosti i lepoti, ali teško da oni o tome nešto znaju, barem ne iz ličnog iskustva. Veliki avangardni pesnik Vujica Rešin Tucić priupitao bi vragolasto takve dilbere, takve smušene bezveznjake šupljikave odakle god da ih zahvatiš: jbš li ti nešto? Odgovor, žalosno naslutljiv, ne bi dobio, osim u vidu štangle u glavu, pomalo falusoidne.
Gledam insert snimka sa bezbednosne kamere obližnje banke, pokušavam da se izmestim iz sopstvene kože, da koliko je moguće apstrahujem činjenicu da su njihovi udarci pljuštali po mojoj glavi. I šta vidim? Čovek čeka autobus, sa očima izvan svakog zla, zainteresovan samo da u miru Božijem ode na počinak, večitim prevoznim sredstvom gubitnika i proletera, kao što je i sam gubitnik i proleter; autobus dolazi, on kreće ka njemu, za trenutak se dvoumi na koja će vrata, onda ulazi na treća. Za njim se, takoreći niotkuda, to jest iz busije u kojoj su se krili i vrebali trenutak, stušte dva zakrabuljena dvonožna entiteta, i zatim nastaje metež koji se na snimku ne može dobro videti, jer se odigrava u samom autobusu. Vrata su neko vreme zatvorena, onda se otvaraju, što napadači koriste da pobegnu; čovek izlazi za njima, još posve u čudu, još sasvim neopasuljen šta se to uopšte dogodilo, te skuplja nekakve svoje drangulije, papire nekakve, šta li. Siromašniji za još jednu iluziju, bogatiji za štanglu, uskoro i za dva hirurška šava na glavi, koja je ionako kriva za sve. Mada, uzgred, mnogima to neće biti dovoljno, ta dva šava i ostalo, nego će sveudilj smrdeti po svojim anonimnim internet-jazbinama, iskreno nesrećni zato što naštanglirani nije prošao gore, ili vickasto ironični kako je to, onako naštangliran, mogao da otputuje na odmor. Umesto da lepo legne i umre, pa da svi budemo srećni.
Dobro, a jesam li to ja srećan, sada kada su nekadašnji Mali Brabonjci dobili ime i lice, a možda, možda dobiju i zakonsku kaznu, pod uslovom da vrači i tumači Zakona ne kažu kako je praćenje i štangliranje čoveka neka vrsta malo žustrije borbe mišljenja? Jesam, utoliko što je bilo strašno važno da policija uradi svoj deo posla, i što ga je ona i uradila, verujem, savesno i profesionalno. To nije važno zbog mene, jer mene to neće raštanglirati, nego zato što je ovo poslednji od poslednjih trenutaka u kojima se možda još i mogu uspostaviti elementarne moralne, civilizacijske i zakonske regule koje razdvajaju jedno uređeno društvo normalnih ljudskih stvorenja od horde divljaka u kojoj je glavni onaj ko ima najdeblju štanglu, pardon, močugu. A opet, i nisam, zato što bih mnogo više voleo da se ništa od ovoga nikada nije dogodilo, te da grad i zemlja u kojima živim nisu mesta na kojima se takve stvari mogu bilo kome desiti.
Mnogo je poganih reči i misli starijih i „mudrijih“, mnogo je planske neljudskosti njihovih bolesnih idola vodilo ruke ove dvojice balavih ništarija koje nasrću na čoveka kojeg ne poznaju i koji ni njima ni drugome nikakvog zla nije naneo, a svakako ne namerno i svesno. Oni koji kažu da, u nekom suštinskom smislu, taj duet solista na štangli nije bio sam u tome što je smislio i učinio, u pravu su. Ali opet, ne može to nikome biti izvinjenje ni za šta. A znam već kako to ide, poznajem taj razrađeni demagoški mehanizam, slutim melodramu koja će uslediti: „to su deca, šta oni znaju“?! Najpre, nisu deca nego odrasli mladi građani s aktivnim i pasivnim biračkim pravom i svim drugim građanskim pravima i dužnostima; drugo – šta to uopšte znači?! Imao sam i ja kadgod osamnaest leta, pa nisam štanglirao ljude, niti se erotski uzbuđivao slikom rascopane ljudske lobanje.
Na koncu, rekao sam prošle nedelje, potvrđujem sada: čast mi je da, u srazu Glave i Štangle, budem Glava. To boli, ali nikada i ni za šta se ne bih menjao sa njima. Beda i pustoš ljudske egizistencije bez ljubavi i ljudskosti strašna su kazna, doživotna robija u sopstvenoj koži, užas bez kraja. Biti Miloš M. ili Danilo Ž. strašno je po sebi; daj Bože da im ima spasa, da budu u stanju da nadiđu Ovo što je slika njihovog kukavnog dosadašnjeg života. To im od srca „očinski“ želim, Ali, prvo da se plati račun, po svim paragrafima!


„Vreme“ zavisi samo od vas, jer je čvrsto rešilo da ne pravi trule kompromise. Zato smo pokrenuli crowdfunding kampanju. Uključite se u važan posao očuvanja nezavisnog novinarstva


Antirežimski blok veoma dobro stoji u Sevojnu, Boru, Kuli, Bajinoj Bašti i Aranđelovcu. Nešto je slabiji u Smederevskoj Palanci, Kladovu, Majdanpeku, Knjaževcu i Lučanima. Manje zbog toga što se nije baš najbolje organizovao, više usled visoke startne pozicije režima u pojedinim delovima zemlje – analitičari kažu da je SNS najmanje oslabio na jugu i istoku Srbije


Kada vlast ignoriše posledice svojih odluka, ne samo da zanemaruje sadašnje žrtve, nego i stvara kulturu u kojoj svaka buduća katastrofa postaje legitimna


Slučaj u kome se patrijarh Porfirije (na slici) suočava sa mogućnošću da protiv njega bude pokrenut postupak zbog mobinga – koji je u krajnjoj suprotnosti sa hrišćanskim vrednostima – ostavio je gorak utisak u delu javnosti u Srbiji, najpre među onima koji, ruku na srce, naivno veruju da se takve stvari u Crkvi ne događaju. Međutim, poznavaoci crkvenih prilika odavno znaju da su slučajevi mobinga nad sveštenicima koji izađu u javnost nažalost samo vrh ogromnog ledenog brega o kojem se malo govori


U kojoj meri su istinite informacije da se Vojska Srbije ozbiljno “bilduje” oružjem? Čemu služi jačanje oružanih kapaciteta i, samim tim, kakve se poruke šalju za unutrašnju upotrebu, a kakve su poruke namenjene okruženju? Da li vojna saradnja Zagreba, Tirane i Prištine zaista plaši režim i Vučića ili je sve to predstava koja hrani sujetu jednog čoveka? Zašto se u ovom tenutku preko prorežimskih medija tendenciozno plasira vojna “moć”, kakva je korelacija ovog propagandnog paketa sa izborima, a kakva je u širem kontekstu geopolitičkih prilika? Na ova pitanja odgovaraju Vojkan Kostić, Petar Bošković i Boško Jakšić
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve