Iskustva iz komšiluka

NAĐITE PRIJATELJE, SMANJITE OTPORE: Prvo, zemlje kandidatkinje moraju smanjivati broj neprijatelja i povećavati broj prijatelja među članicama EU. To se naročito odnosi na identificiranje „zemlje sponzora“ ili „zemalja sponzora“ unutar Evropske unije. Hrvatska je vanjska politika imala strategiju oslanjanja na četiri kruga prijatelja, i to na: a) Njemačku i njene klijente, b) srednjo-istočno-evropske zemlje, c) katoličke zemlje i d) male zemlje. Cilj je bio: stvaranje takve mreže kontakata i podrške koja bi bila u stanju „izolirati Veliku Britaniju“. Hrvatska je vanjska politika – uglavnom neopravdano, ali pitanje je li u politici nešto opravdano ili ne često je irelevantno – identificirala Veliku Britaniju kao „najtvrđi orah“, te je za tu zemlju imala posebnu politiku. Ta se politika sastojala od posebnih kompromisa kad se radilo o britanskim prigovorima, ali i od istodobnog utjecaja – posredstvom Njemačke i Francuske – na cijeli Beneluks, kako se neka druga zemlja, primjerice Holandija, ne bi pridružila Britaniji i time povećala broj kritičara Hrvatske. Nije svejedno protivi li se unutar EU nekoj zemlji kandidatkinji samo jedna ili više zemalja. Ako se već netko „mora“ protiviti, bolje je da je takav protivnik „izoliran“, odnosno „usamljen“. Hrvatska je vanjska politika u tim godinama bila politika „izoliranja Velike Britanije“.

Kad se radi o „sponzoru“, s tim treba biti oprezan. Sponzori su korisni, ali je bolje kad ih je više, a ne samo jedan. Hrvatska se oslanjala ne samo na Njemačku nego i na SAD, te je u 1990-im i 2000-im pokušala balansirati između ta dva svoja sponzora. Kad joj je nakon Dejtona prijetila opasnost sankcija, okrenula se Sjedinjenim Državama, a potom se 2003, prilikom američkog poziva u irački rat, priklonila Njemačkoj. Ali, svakoj zemlji kandidatkinji korisno je da unutar EU ima svoje zagovaratelje i podržavatelje.

Istodobno, treba rješavati konkretne sporove koji postoje s drugim zemljama, a naročito s članicama EU. Evropska unija ne insistira na tome da zemlje kandidatkinje riješe svoje probleme s drugim kandidatkinjama. To je pogrešno, jer samo odgađa a ne rješava probleme između dviju zemalja kandidatkinja. U međunarodnoj politici, međutim, rijetko je tko spreman baviti se „drugim korakom“, odnosno nekim tek „potencijalnim problemom“. O njemu će se govoriti onda kad postane aktualan. No, budući da svaka zemlja članica ima moć veta (veto power), svaka može zakočiti ili čak zapriječiti nekoj kandidatkinji put prema Evropskoj uniji. Grčka to dugo i po nju uspješno radi kad je riječ o Makedoniji. Nezgodna okolnost za makedonsku poziciju je to što sad Grčka više nije jedina zemlja koja koristi svoju „moć veta“ kako bi blokirala Makedoniju – tu su još i Kipar i Bugarska. Slovenija je, također, postavljala prepreke Hrvatskoj. Koliko god to na prvi pogled izgledalo ne–fair, korištenje moći veta je s real političke pozicije gledano sasvim logično. Članstvo u Evropskoj uniji čini, s jedne strane, zemlje više ovisnima o interakciji s drugim članicama unutar evropskih struktura, ali ih – s druge strane – čini i moćnijima, upravo zbog mogućnosti da koriste moć veta u odnosu na zemlje kandidatkinje. Kad im se već pruža takva prilika, zašto je ne bi iskoristile? Grčka je dobar primjer za to: njena moć i ugled unutar EU su značajno smanjeni, ali joj i dalje ostaje mogućnost blokiranja Makedonije. Ta blokada, stoga, ima i unutarnjepolitičko i simbolično značenje.

Upravo zbog toga, nekad je teško ili čak i nemoguće riješiti probleme koji nastaju u odnosima zemlje članice i zemlje kandidatkinje. Zemlji članici koja želi ojačati samopouzdanje – iz razloga domaće ili međunarodne politike – odgovara blokada neke kandidatkinje, pa odugovlači sa sporazumom. U tom slučaju, hrvatski primjer pokazuje, treba se osloniti na moćne međunarodne sponzore, kako bi oni utjecali na zemlju koja blokira ili usporava. Smisao ulaska u sponzorsko-klijentski odnos je ponekad upravo u tome da zemlja sponzor uklanja one probleme koje mala zemlja kandidat sama ne može. Radi se o partnerskom odnosu između partnera nejednake snage i utjecaja. No, to što je zemlja kandidat slabije snage ne znači da je odnos jednosmjeran i samo na štetu „mlađeg“ partnera. Male zemlje se često oslanjaju na moćnije „sponzorske“ zemlje, a ponekad tim sponzorima stvaraju više problema nego što ih čak i sponzori mogu riješiti. Male zemlje često imaju više koristi nego štete od takvih odnosa. One ne mogu igrati neku samostalnu ulogu u međunarodnoj politici – imale one sponzora ili ne. Njihova je uloga ograničena na nekoliko pitanja ili nekoliko zemalja – najčešće susjednih. Kako bi ojačale u odnosu na susjedne zemlje, sponzorski odnos im je češće koristan nego što je potencijalno „opasan“.

REFORMIŠITE SE ILI NAUČITE KAKO SE GLUME REFORME: Drugi savjet koji bi mogao biti rezultat hrvatskog iskustva je: reformirajte se ili naučite kako da odglumite reforme. Već je i sama riječ „reforma“ u svim jugoslavenskim zemljama postala fraza bez velike motivacijske moći. O reformama se kod nas govori oduvijek – još od sredine 1960-ih – pa je govor o reformama svima dosadio i nikoga ne može potaći na promjene. Povrh toga, nisam siguran da građani, pa i političari, žele reforme. Štoviše, čini mi se da su izrazi nezadovoljstva situacijom u tim zemljama često zapravo inspirirani protivljenjem reformama. Strah od otvaranja tržišta, od konkurencije, od gubitka državnih subvencija i apanaža – to su bili glavni motivi protesta protiv promjena, uključujući i onih koje je tražila Evropska unija. U našim društvima, koja su 1990. krenula putem konzerviranja ili čak i „povratka na staro“, a ne putem iskoraka prema novom i naprednijem, na novo se gleda sa skeptičnošću i instinktivno mu se protivimo. Istraživanja hrvatskog „euroskepticizma“ koja su objavljena neposredno pred ulazak Hrvatske u EU, pokazuju da se on najviše „hranio“ osjećajem bojazni ili straha jednog značajnog broja ljudi u Hrvatskoj da će nakon ulaska u EU živjeti lošije nego prije ulaska. Kako je to moguće, ako se zna da zemlje članice EU imaju veće prihode i da ljudi u njima imaju bolji životni standard? Moguće je zato što je ulazak u EU povezan s otvaranjem tržišta, nastankom konkurencije, kao i s napuštanjem načela oslanjanja na državu kroz subvencije i državni protekcionizam. Strah od otvaranja prema stvarnoj konkurenciji nije bezrazložan. Uostalom, u Hrvatskoj iskustvo prve godine članstva u EU upravo potvrđuje da su ti strahovi bili opravdani ili makar razumljivi.

Ako, dakle, reforme nisu moguće zbog prevelikih otpora unutar zemlje, onda preostaje da se one odglume. Američki politolog Mječislav Bodušinski naziva hrvatsku tranziciju „simuliranom“, i pritom je potpuno u pravu. Ali nije Hrvatska u tome jedini slučaj – i Bugarska i Rumunija, vjerojatno i Slovenija, možda i Mađarska, i još poneka zemlja – više su glumile nego što su se stvarno reformirale. Gradila su se Potemkinova sela, često po načelu brze i montažne gradnje. No, prvi vjetar je potom razotkrio da ta gradnja nije bila solidna. „Reformiranje“ je bilo po načelu „drži vodu dok majstori odu“, i služilo je pretežito zadovoljavanju zadanih kriterija, odnosno „prolasku na ispitu“. Jednom kad se prošlo na ispitu, naučeno se brzo zaboravilo. Uostalom, potkopavanje i glumljenje reformi je dugotrajna praksa, započeta još u socijalizmu i u Jugoslaviji. Protureformističke snage, najčešće cehovski ili klijentelistički povezane, dobro znaju kako govoriti „da“, a raditi „ne“. They talk a talk, but they don’t walk a walk.

S druge strane, Evropska unija je u jednom trenutku – kad je donijela političku odluku o proširenju – prihvatila to simuliranje kao stvarnost. Da parafraziram onog vojnika koji je na početku rata u Sloveniji 1991. pokušao objasniti što se događa, pa je rekao – „oni se kao otcjepljuju, a mi im kao ne damo“ – tako je i u ovom slučaju bilo: „oni se kao reformiraju, a mi kao ne vidimo o čemu se zapravo radi“. Čak je i iznenađenje „povratkom na staro“ nakon ulaska takvih zemalja u EU dobro „odglumljeno“. Ulazak u Evropsku uniju, ne treba zaboraviti, prije svega je stvar političke odluke. Zemlje moraju pokazati dobru volju i neke rezultate, ali odluka je subjektivna, odnosno politička. Jednom kad države članice odluče primiti neku zemlju kandidatkinju, one mijenjaju retoriku. Prije tog trenutka, često se „traži dlaka u jajetu“. No, kad je odluka donijeta, stavljaju se tamne naočale, kako se „ne bi vidjeli“ čak i očigledni nedostaci. Dakle: reforme, prave ili simulirane – dobro će doći.

foto: reuters

POLITIČARI MORAJU DA NAUČE KAKO DA IGNORIŠU JAVNO MNJENJE: Treća pouka hrvatskog slučaja je upućena političarima: naučite kako da ignorirate javno mnijenje! Demokracija je u redu stvar, ali u pitanju „nacionalnog interesa“ kao što je bio ulazak u NATO i EU, Hrvatska je odlučila s njom ne pretjerivati. Štoviše, zaobilazila ju je tamo gdje se „moralo“. Promijenila je ustav kako bi referendum bio valjan, jer je znala ili je slutila da većina građana Hrvatske neće glasati za članstvo u EU. I doista, većina uopće nije glasala, nego je ostala kod kuće. Od onih 43,5 posto koliko ih je glasalo, dvije trećine su bile za, a jedna trećina protiv članstva. Ali, to znači da je od ukupnog broja registriranih birača, samo 28 posto bilo za članstvo u EU, a 14 posto je bilo protiv. Ostali su prema EU ravnodušni. I upravo taj osjećaj, evro-ravnodušnost, pojavljuje se ne samo u zemljama kandidatkinjama nego i u zemljama članicama. Za političare, bolje je da su ljudi ravnodušni nego da su protiv, pa se tako i u Hrvatskoj politička elita angažirala kako bi pretvorila evroskeptike u ravnodušne. To je činila na razne načine: nije tretirala jednako stranu „za“ i stranu „protiv“ na referendumu (npr. nije financirala stranu „protiv“, što je referendum o EU učinilo problematičnim sa stanovišta poštenosti i pravednosti), te je stranu „protiv“ proglasila ili nedovoljno informiranom ili čak i opasnom sa stanovišta „nacionalnog interesa“. Političari na desnici – koja bi, naročito ako je nacionalistička, mogla biti „prirodni protivnik“ članstva u EU – najprije su zaokrenuli u potpuno drugom smjeru od onog koji želi većina njihovih birača (tzv. „sanaderovski zaokret“), a potom su smislili relativno uvjerljiv narativ o tome da je upravo članstvo u EU jamstvo jačanja hrvatske pozicije u međunarodnim odnosima. U tome su, također, vjerojatno bili u pravu: nakon što je ušla u EU, Hrvatska se „riješila“ za suvereniste nepodnošljivog stranog utjecaja i interveniranja u domaću politiku – npr. Haškog suda, briselskih zahtjeva i sl. Štoviše, kao što se moglo i očekivati, u Hrvatskoj je u posljednjih godinu i pol došlo do obnove nacionalizma, koji je dugo bio potisnut i namjerno isključivan iz političke sfere kako bi se prema van pokazalo da ga više nema. Slično se događalo i u mnogim drugim zemljama – novim članicama EU.

U Srbiji se već vidi raskorak između vladajuće političke garniture, koja je sva – makar verbalno – na liniji evroentuzijazma, i javnog mnijenja, koje je sve hladnije prema EU. Štoviše, javno mnijenje pokazuje znakove sve većih simpatija prema Rusiji, i to istodobno dok u parlamentu nema nijedne stranke protivnice „evropskog puta“. Očekivalo bi se da je vlada u tim okolnostima sve nepopularnija. No, to nije slučaj. Zašto? Zato što javno mnijenje podržava ovu „dvostruku igru“, i drži da je ona korisna za Srbiju. Korisno je igrati na dvije karte, te i prema Evropi i prema Rusiji pokazivati prijateljsko lice. U novim okolnostima, u kojima članstvo u EU nije više apsolutno neizbježno, pa niti izgledno u sljedećih pet, a možda i više godina (kao što pokazuje činjenica da u Evropskoj komisiji nema povjerenika za proširenje), takva „dvostruka igra“ je sasvim racionalna. Naročito je to slučaj nakon što je ukrajinska kriza stvorila jednu sasvim novu situaciju u Evropi: situaciju u kojoj će jezgro Evrope ostati unipolarno, ali će periferija (ili, da budem politički korektniji: evropska rubna područja) biti ili pod bipolarnim ili pod multipolarnim režimom. Evropa nakon ukrajinske krize više nije ista. EU se, primjerice, više ne može proširiti tamo gdje želi, a o njenim istočnim (a možda i jugoistočnim) granicama više ne odlučuje sama, nego mora voditi računa i o snazi drugih aktera u tom prostoru: Rusije, Turske, SAD, a možda i Kine. Nastavi li se jačanje tih drugih aktera, uz istodobno smanjivanje interesa same EU za smanjeni Zapadni Balkan, pojavit će se jedna vrsta hladnoratovske situacije, u kojoj će možda i neka „dvostruka igra“ a la Tito biti opet moguća. Logično je, stoga, da se – sve dok ne postoji potpuna izvjesnost o stvarnoj otvorenosti vrata EU u odnosu na zemlje kandidatkinje – zadržava neka „rezervna varijanta“.

No, dogodilo se doista da se pred zemlju kandidatkinju postavi jasno i nedvojbeno pitanje na koje neće moći lako odgovoriti niti ga izbjeći – npr. pitanje formalnog priznavanja Kosova kao samostalne države – odluka će ovisiti o tome hoće li političari znati i moći uspješno ignorirati građane. Naravno, pod pretpostavkom da u međuvremenu ne dođe do značajnije promjene u javnom mnijenju, tj. povećanja popularnosti EU, što je – s obzirom na širu nepopularnost EU, kao i na njenu novu skeptičnost u pogledu pitanja daljnjeg proširenja u dogledno vrijeme – malo vjerojatno. Uostalom, ne treba se zavaravati: strukture Evropske unije su i same vrlo elitističke i to ne samo po modelu odlučivanja unutar Unije (demokratskom deficitu), nego i po samoj ideji o tome zbog čega je osnovana i kako bi se dalje trebala razvijati Unija. Ona je osnovana upravo zato da bi se spriječio populizam, koji je u evropskoj povijesti 20. stoljeća bio izravno vezan s ekstremnim nacionalizmom. Elite su trebale naći načina da se, s jedne strane, održe demokratske forme i neke demokratske prakse, ali i da se istodobno spriječi situacija u kojoj bi suverenost evropskih naroda vodila u novi ratni sukob. Retorički, govorilo se o demokraciji, ali u stvarnosti se građane smatralo suviše „opasnima“, pa ih se de facto isključivalo iz procesa odlučivanja. To je bila, između ostalog, i sasvim logična posljedica iskustva iz međuratnog razdoblja (1918–1939) u kojem je Evropa pokazala da sama nije u stanju dugoročno održati mir. Želi li se mir u Evropi, a to je bio primarni cilj procesa evropskog udruživanja, trebalo se osloniti na diskretnu, povjerljivu, racionalnu i moćnu strukturu koja bi mogla „zaobići“ javno mnijenje, ako i kad se ono okrene u „riskantnom smjeru“. Evropska unija tu „kvalitetu“ naziva – leadership, objašnjavajući da narod ne smije voditi političare (što bi bio populizam), nego političari moraju voditi narod, čak i kad su odluke koje nameću teške i nepopularne.

Dakle, tri su po(r)uke onima koji su krenuli putem Evropske unije: 1) nađite moćne prijatelje i izolirajte ili udobrovoljite neprijatelje, 2) reformirajte se ili naučite kako da odglumite reforme, i 3) pustite političarima da vas ignoriraju i ne uzimaju u obzir. I nemojte pretjerano brinuti: „Evropska unija“ (a zapravo: zemlje članice) će odlučiti kad je vrijeme za ulazak, tu se ne da mnogo promijeniti.