Ipak se kreće

Kad bi neobaviješten netko odnose Hrvatske i Srbije procjenjivao samo po onome što je pre nekoliko dana viđeno u susretu dvojice premijera, Ive Sanadera i Vojislava Koštunice, taj bi neizostavno zaključio da su odnosi dviju država nikad bolji, uz sve izglede da postanu još bolji.

Gotovo da nije bilo spornih pitanja među sugovornicima, koji se i inače viđaju (i, sudeći prema obostranim izjavama, priželjkuju još susreta) na evropskim sijelima u asocijaciji pučkih odnosno narodnih stranaka, čije su članice i HDZ i DSS. Naglasilo se ovoga puta da je riječ o „prvom posjetu jednog srbijanskog premijera“ Zagrebu od raspada zajedničke nam države, kao što se naglašavalo prije godinu dana, kad je Sanader pohodio Beograd, da je on bio prvi premijer koji je od osamostaljenja Hrvatske došao u službeni posjet Srbiji (Sanaderov prethodnik Ivica Račan, naime, prelomio je u svom mandatu od januara 2000. godine tek toliko da dođe na sahranu Zorana Đinđića u martu 2003).

Svi tonovi koje su premijeri izustili nakon zagrebačkog susreta, bili su uhougodni: „Rešićemo svaki konkretni problem“, optimistično je zaključio Koštunica, nakon uobičajenih pitanja hrvatskih novinara da li će se „ispričati zbog agresije“. „Problemi koje je ostavio rat ne rešavaju se rečima, nego delima“, reče Koštunica i dometnu i ovo: „Postoji čvrsta volja da se problemi rešavaju u ličnom kontaktu, te da se ne umnožavaju i ne uvećavaju – a to je vredno samo po sebi.“

Tu vrijednost na stranu: dobro su se razumjeli i nekadašnji predsjednici, Slobodan Milošević i Franjo Tuđman, čak družeći se u Karađorđevu u više navrata i snujući „humane razmjene stanovništva“ i razmještanje fleka na „leopardovoj“ geografskoj karti Bosne i Hercegovine.

GRANICA: Za razliku od njih na vrhu, obični stanovnici i pučani ne vide mjesta velikom optimizmu, iako ne valja potcijeniti činjenicu da gospoda od vlasti ipak razgovaraju. U deset godina otkako je zamuklo oružje, naime, na razini država napravljen je tek pomak u nekoliko formalnih stvari: privremeno je suspendiran vizni režim za građane SCG (suspenzija se obnavlja svake godine), potpisan je jedan broj međunarodnih sporazuma, među kojima su najvažniji Sporazum o slobodnoj trgovini i Sporazum o međusobnoj zaštiti manjina, kao i još neki, te je – zahvaljujući kompatibilnosti privreda dvije zemlje – prilično živa privredna suradnja, te bi razmjena – bar se tome nadaju optimisti – uskoro mogla dosegnuti i milijardu dolara godišnje.

Osim tih privrednih pomaka, koji se odvijaju bez obzira na stalne opstrukcije s jedne i druge strane, u cijeloj priči o normalizaciji dobro prolaze još jedino poslenici novokomponirane estrade, pri čemu je to uskraćeno jedino Svetlani Ceci Ražnatović, koja je danas, deset godina nakon rata, u istoj situaciji kao u ratnim vremenima Đorđe Balašević: tko hoće da ju čuje uživo, mora potegnuti do Ljubljane, Maribora ili Celja, što – na užas „nacionalnih čistunaca“ – Cecini fanovi i čine.

Svi ostali problemi i dalje su uglavnom neumanjeni: i dalje nema sporazuma o granici na Dunavu koji, kao za vraga, s godinama mijenja svoj tok, pa što bješe na našoj strani sad je na njihovoj, i obrnuto. Hrvatska strana poziva se na nepromjenjivost eksrepubličkih granica i na Badinterovu komisiju, srpska strana snuje o granici na sredini toka Dunava, a građani se s obje strane neustanovljene granice i dalje bore s problemima. Ono što smo ponovo dobili nakon susreta Koštunice i Sanadera, novo je obećanje da će se „što prije“ sastati međudržavna komisija za granice, a prema Sanaderu, pitanje granice trebalo bi dogovoriti prije nego što Hrvatska završi autoput do Srbije (koji se uvelike gradi), kako bi se mogao ostvariti Koštuničin prijedlog za susretom na autocesti uz granicu, čime bi države pokazale da je problem riješen.

Ma koliko su granice ozbiljan problem za dio stanovništva obje države, postoje i oni problemi koji, nastali u proteklom ratu, i dalje tište mnoge: problem nestalih u ratu, povratak izbjeglica i povratak imovine. Prije rata, naime, u Hrvatskoj je živjelo oko 12 odsto Srba, danas ih je ostalo manje od pet odsto, ali je ostala imovina većine. Hrvatske vlasti tvrde da se posljednjih godina u Hrvatsku vratilo oko 200.000 ljudi, dok srpske organizacije (pa i neke međunarodne) upozoravaju da je taj broj daleko manji, te da ima mnogo onih koji se vrate, uzmu dokumente i ponovo odu živjeti u Srbiju, jer za normalan život – u prvom redu posao – u Hrvatskoj nemaju osnovnih uvjeta. Onima koji su se odlučili zauvijek vratiti, također nije lako ostvariti pravo na obnovu imovine, a ima i onih koji još žive u nekom nužnom smještaju, jer je netko drugi – ne nužno isti takav nesretnik i ratni stradalnik – uz blagoslov države same, uzurpirao njihovu imovinu. Hrvatski premijer najavio je da je namjera završiti dobrovoljni povratak do kraja 2006. godine, te je ustvrdio da je i problem povrata imovine uglavnom riješen, precizirajući da je ostalo još samo „nekoliko desetaka slučajeva“ koji su na sudu, a za koje očekuje „da će biti brzo riješeni“. Izgubljena stanarska prava tek su uzgred spomenuta: „Stanarska prava nisu imovina niti vlasništvo“, ponovio je tvrdi hrvatski stav Sanader, dodavši ipak da „postoji problem ljudi koji su dugo uplaćivali u stambeni fond, što na jedan ili drugi način treba refundirati“, te će Vlada kvalitetno riješiti taj problem u dogovoru s međunarodnom zajednicom i na tragu „odluka prošle vlade“. Problem je, međutim, u tome što prošla vlada, Račanova, na tu temu nije učinila – baš ništa, a ovoj je lakše da imovinu, shodno nedavnom sporazumu s Bečom, oduzetu nakon Drugog svjetskog rata, vrati Nijemcima (dosad je, prema izjavi ministrice pravosuđa Vesne Škare-Ožbolt, stiglo oko 440 zahtjeva), nego da to učini kad su hrvatski Srbi posrijedi.

IZBEGLI I NESTALI: I mnogi koji se vraćaju ili su se već vratili u Hrvatsku imaju problem s famoznim spiskovima osumnjičenih za ratne zločine. Tvrdi se da je oko hiljadu imena na tom spisku, rađenom kako se kome htjelo, kojega – usprkos obećanjima – hrvatska strana još nije dostavila srpskoj. Držanje takvog spiska u tajnosti, u svakom slučaju, nije stimulans za povratak u Hrvatsku, s obzirom na to da čak i međunarodne organizacije upozoravaju na etničku obojenost hrvatskog pravosuđa.

„Nestalih ima i sa srpske strane, pa svaka obitelj i svaki čovjek imaju pravo na istinu“, kaže Sanader. „Svaka ljudska nesreća, bez obzira na nacionalnost i veru, ima nešto zajedničko i moramo učiniti sve da bi se problem rešio“, kaže Koštunica. Te suosjećajne izjave ipak nisu rezultat onoga što srpska manjina u Hrvatskoj traži godinama: da se objedine spiskovi u ratu nestalih Hrvata (još oko 1100) i nestalih Srba, hrvatskih državljana (oko 2600 po podacima „Veritasa“, što nestalih, što još neidentificiranih). Bez obzira na premijerske izjave, žrtve su i dalje u dvije kolone, pa čak i one nevine žrtve koje su pale od „hrvatske ruke“ u Gospiću (o čemu imamo i pravomoćnu presudu Tihomiru Oreškoviću i Mirku Norcu), Osijeku (o čemu se vodi istraga), Vukovaru, Sisku, Paulin Dvoru, pa i u Zagrebu (tri člana porodice Zec, među kojima i dvanaestogodišnja Aleksandra, ubijeni na način „legijalistički“, nađeni zakopani na Sljemenu iznad glavnoga grada).

No, na živima svijet ostaje, pa je tako jedan od stalnih problema status manjina, hrvatske u Srbiji i srpske u Hrvatskoj. Jedna i druga imaju razloge za nezadovoljstvo. Dok je hrvatska nedavno stranački (Demokratski savez Hrvata u Vojvodini) upozorila na neke probleme u Vojvodini deklaracijom – a neki problemi su, prema nadležnima, i opravdani, poput nedovoljne zastupljenosti u vlasti, neadekvatnog informiranja, pa i nerješavanja ponovnog emitiranja jedine emisije („Divani“) koju je ta manjina na novosadskoj dalekovidnici imala – srpska strana, čija trojica zastupnika u Saboru daju podršku Vladi, upozorava bez deklaracije na vrlo slične probleme, ali i na činjenicu da je u Hrvatskoj registrirano oko 40 incidenata na međunacionalnoj osnovi, među kojima i nekoliko ubojstava. Po riječima Milorada Pupovca, saborskog zastupnika, tek je desetak odsto tih izgreda riješeno.

Upravo uoči Koštuničinog puta za Zagreb, u Beogradu je napokon obrazovana Međudržavna komisija koja bi se svim tim problemima trebala baviti u bliskoj budućnosti. No, ma koliko u toj komisiji bilo obostrano dobronamjernih ljudi, teško da će i to tijelo bez stvarne političke volje, ali i normalnije srbijanske atmosfere i hrvatskog ozračja, uspjeti riješiti brojne probleme s kojima se pripadnici manjina suočavaju. Za pomake su ipak važni signali većinskih nacija, srpske i hrvatske, koje i danas – u skladu s onim što se bar misli, ako se i ne govori glasno – u svakom Hrvatu gledaju ustašu i u svakom Srbinu četnika, jednako kao što, u skladu s državnom politikom, odbijaju suočavanje s ulogom vlastitih elita u ubijanju Bosne i svakoga tko tako nešto i uzgred spomene proglašavaju izdajnikom. Ne može se pripadnik manjine, bilo koje, osjećati normalno i punopravnim građaninom ako stalno u Beogradu sluša „Nož, žica, Srebrenica“, ili u Zagrebu „Ubij, zakolji, da Srbin ne postoji“.

Premijer Koštunica je u Zagrebu ipak došao „na svoje“. Kolega Sanader mu je na svom kanabetu iskazao „krajnje konstruktivan i načelan stav“ hrvatske vlade o Kosovu: da se problem ne može riješiti bez suglasnosti Beograda. I Sanader je tu mogao izvući razloge za zadovoljstvo: pokazujući takav stav, evropska i svekolika javnost mogla je i morala zaključiti da, eto, hrvatska politika konstruktivno i načelno djeluje prema svojim susjedima, te je krivnja za iznimke – granične skandale sa Slovenijom i neumske probleme s Bosnom i Hercegovinom – na onoj drugoj strani.

Kako god bilo, do prije deset godina, razgovaralo se preko nišana, u posljednjih godinu dana putuju, susreću se i razgovaraju. Jedini mogući zaključak je: ipak se kreće.

Grafikon