Hrvatski slučaj

ŽRTVE: Registracija žrtava trgovine ljudima počela je 2002. godine. Ukupno je, od 2002. do kraja augusta ove godine, zabilježeno četrdeset žrtava trgovine ljudima. Po godinama: 2002 – osam žrtava (tri iz Moldavije, po dvije iz Hrvatske i Ukrajine, jedna iz Kameruna); 2003 – osam žrtava (dvije iz Hrvatske, po jedna iz Moldavije, Rusije, SCG, BiH, Kameruna i Slovačke); 2004 – 19 žrtava (pet iz Hrvatske, po tri iz Rumunjske, BiH, SCG, po dvije iz Moldavije i Ukrajine i jedna iz Maroka); 2005 – pet žrtava (dvije iz Hrvatske, te po jedna iz Bugarske, Rumunjske i BiH). Od njih četrdeset, dakle, 11 ih je bilo iz Hrvatske, šest iz Moldavije, pet iz BiH, po četiri iz SCG, Ukrajine i Rumunjske, dvije iz Kameruna, te po jedna žrtva iz Slovačke, Maroka, Rusije i Bugarske. Devet žrtava izrazilo je želju za povratkom u svoju zemlju, što im je omogućeno.

Podaci nevladinih organizacija, koji nisu egzaktni, kazuju da je broj žrtava trefikinga trostruko veći.

PRESUDE: U Hrvatskoj su dosad donesene ukupno tri presude protiv počinilaca krivičnih dela iz oblasti trgovine ljudima, s tim da je jedna od njih do sada postala pravosnažna. Najveću kaznu dobio je jedan hrvatski državljanin koji je osuđen na devet godina zatvora za trgovinu ljudima koja je počinjena 2002. S obzirom na ovako mali broj sudskih procesa ne može se govoriti o značajnijem uticaju na stavove javnosti, ponašanje zakonodavca i sudsku praksu.

Miodrag Mijo Nikolić (61) jedini je čovjek koji je dosad pred hrvatskim sudom pravosnažno osuđen zbog trgovine ljudima. Prvostepenu kaznu od šest godina zatvora zbog zasnivanja ropskog odnosa i silovanja robinje koja je rodila djevojčicu, Vrhovni sud je povećao na devet godina zatvora. Na po šest mjeseci zatvora osuđeni su njegov sin Dušan i njegova djevojka, jer su mu pomagali u uspostavi ropstva. Za osuđenog Nikolića, koji je tvrdio da su mu optužbe nameštene jer je Rom, sudsko vijeće, kojim je predsedavala sudija zagrebačkog Županijskog suda Melita Božičević-Grbić, tokom postupka je ustanovilo da je dve devojke protiv njihove volje prisilio na prosjačenje i silovao. Svakom je građaninu jasno da je nedopustivo prisiljavati prijetnjama i udarcima drugu osobu na bilo kakav rad, posebno na prošnju, koja svakako predstavlja ponižavanje ljudske osobe, piše u obrazloženju sudske presude. Kao posebnu otežavajuću okolnost Nikoliću je uzeto to što je 2001. pravosnažno bio osuđen za silovanje. Obje žrtve Mijo Nikolić regrutovao je na isti način: javile su se u potrazi za poslom na njegov oglas u „Plavom oglasniku“ u kojem je pisalo da traži djevojku za čuvanje unuke. Prva djevojka došla je 21. maja 2001. iz srednje Dalmacije u Zagreb nakon što joj je predočeno da će za platu od 500 njemačkih maraka, uz stan i hranu, čuvati djevojčicu. No, vrlo brzo dospjela je u Beč, gde je po restoranima, pokazujući ceduljicu da je gluvonema, bila prisiljena na prosjačenje. Utvrđeno je da je fizički zlostavljana i silovana, a iz ropstva je puštena 19. avgusta 2001. Na isti način regrutovana je i druga žrtva, koja se javila na oglas sredinom marta 2002. Takođe je bila odvedena u Beč, gde je prosjačila po noćnim klubovima i lokalima. Sav novac koji je isprosila morala je da daje Nikoliću. Ona se spasila prilikom policijske racije pred bečkom džamijom 29. marta 2002. Sudsko vijeće verovalo je žrtvama, a Nikolićevu odbranu da mu je sve namešteno smatralo je neuvjerljivom.

Dok izdržava zatvorsku kaznu, protiv Nikolića se vodi novi sudski postupak zbog sličnog iskorištavanja jedne djevojke koja je završila u Švicarskoj.

POLICIJA: U okviru MUP-a RH ne postoji posebni tim koji se bavi borbom protiv trgovine ljudima. Trgovina ljudima smeštena je u delokrug poslova Odjeljenja za suzbijanje organiziranog kriminala, a u MUP-u postoji dvadeset šest policijskih službenika koji su posebno obučeni i zaduženi za bavljenje trgovinom ljudima i koji su raspoređeni po teritorijalnom principu: svaka od dvadeset jedne hrvatske županije ima najmanje jednog policijskog službenika koji je zadužen za ovu problematiku, a u sedištu MUP-a u Zagrebu aktivnosti iz ove oblasti koordinira Sandra Veber. Ovih dvadeset šest policajaca (koji su obučavani dvije godine) zaduženo je i za edukaciju ostalih policajaca, tako da je, prema Veberovoj, temeljno obrazovanje o problemima trgovine ljudima dosad prošlo oko tri hiljade zaposlenih u MUP-u. Osim toga, serioznu edukaciju o trgovini ljudima prošlo je i deset državnih tužilaca koji su zaduženi za poseban rad na krivičnim delima iz ove sfere kriminalnog delovanja.

Prema MUP-ovim službenim podacima nisu registrovani slučajevi umešanosti policijskih službenika u trgovinu ljudima. No, istraživanje hrvatske filijale Međunarodne organizacije za migracije (IOM), koje je sprovedeno pre četiri godine, govorilo je o uključenosti graničnih policajaca i policajaca iz pograničnih mjesta s Mađarskom, SCG, BiH, Slovenijom, te Italijom u trgovinu ljudima: policajci (čija imena u istraživanju nisu navedena, ali su se neki od njih pojavljivali pod inicijalima) navedeni su kao učesnici lanca trgovine ljudima u iskazima samih žrtava te trgovine. Pomenuto istraživanje, međutim, nije rezultiralo unutrašnjom istragom u okviru MUP-a o identitetu tih policajaca i njihovim eventualnim procesuiranjem.

INSTITUCIJE: Vlada Hrvatske osnovala je Nacionalni odbor za suzbijanje trgovine ljudima 9. maja 2002. Trenutno je na čelu tog odbora potpredsednica Vlade Jadranka Kosor. Vlada je na svojoj sjednici 15. decembra 2004. usvojila Nacionalni program za suzbijanje trgovanja ljudima za razdoblje od 2005. do 2008. godine, a koordinator programa je Luka Mađerić, trenutni zastupnik vladinog Ureda za ljudska prava. U Nacionalni odbor uključeni su predstavnici MUP-a, Ministarstva zdravstva i socijalne zaštite, MIP-a, Ministarstva obrazovanja, Državnog tužilaštva, NVO-a i medija.

RUTE: Hrvatska se nalazi na tzv. balkanskoj ruti trgovine ljudima. Policija je identifikovala sledeće trase: Ukrajina–SCG–BiH–Hrvatska; Moldavija–SCG–BiH–Hrvatska; Slovačka–Mađarska–SCG–Hrvatska; SCG–Hrvatska. Čest je slučaj da žrtve državne granice prelaze s krivotvorenim dokumentima koje im onda uzimaju lokalni organizatori posla kako bi ih seksualno i radno eksploatirali. Često se, naravno, događa da žrtve primamljene poslovnim ponudama u Hrvatsku uđu s legalnim putnim ispravama, no te se poslovne ponude na kraju svedu na prostituciju, a putne isprave dođu u ruke njihovih „poslodavaca“. Ima slučajeva da se žrtve svesno i samovoljno upuštaju u prostituciju, ali se uvijek dogodi da se pojavi neki „poslodavac“ koji im uzme dokumente i tako ih prisili da rade za njega.

U „Izvještaju o stanju organizovanog i privrednog kriminala u jugoistočnoj Evropi“, koji je u avgustu 2005. godine sačinjen u okviru CARPO projekta („Razvoj pouzdanih i funkcionalnih policijskih sistema, jačanje borbe protiv glavnih kriminalnih aktivnosti i jačanje policijske suradnje“) i koji su financirali Vijeće Evrope i Evropska komisija, kaže se da je Hrvatska „najvjerojatnije uglavnom tranzitna zemlja za trgovanje i krijumčarenje ljudi. Putevi za krijumčarenje i trgovanje slični su kao u drugim zemljama u regiji. Hijerarhijska podela označava organizacijske strukture grupa umešanih u trgovanje ljudima, i na međunarodnom i na lokalnom planu. Svi u lancu trgovanja različito zarađuju, što zavisi o zemlji porekla žrtve, prevozu, vrsti uključenja itd. Tačan i ukupan iznos prihoda od ovog kriminala nije poznat. Prihodi od zločinačke delatnosti obično se ulažu u korupciju i financiranje drugih nezakonitih aktivnosti. U svim predmetima istrage, prelazak granice je bio ili nezakonit ili na graničnim prijelazima uz upotrebu krivotvorenih ili delimično krivotvorenih isprava. Krijumčarenje ljudi, uglavnom državljana Turske, Irana, Kine, Rumunjske, Bangladeša, Albanije i BiH temelji se na bliskoj saradnji s krijumčarima iz SCG i BiH, pri čemu je Hrvatska tranzitna zemlja na putu ka Sloveniji. Organizovana zločinačka udruženja uključena u krijumčarenje ljudi uspostavljena su vertikalno, s jasno definisanim zadacima i vezama s međunarodnim zločinačkim grupama od početka do završne karike lanca krijumčarenja. Prevoz kroz Hrvatsku obavlja se unajmljenim automobilima, taksijima, kombijima i manjim kamionima. Strani se državljani zatim prevoze u Sloveniju kroz područje Međimurja, Varaždina i Zagreba“.