

Crowdfunding
Podrži „Vreme“, podrži pravo novinarstvo
„Vreme“ zavisi samo od vas, jer je čvrsto rešilo da ne pravi trule kompromise. Zato smo pokrenuli crowdfunding kampanju. Uključite se u važan posao očuvanja nezavisnog novinarstva




Aleksandar Vučić nije dozvolio da mu se ponovi greška od prošle godine kada je javnost diskutovala o tome da li je sa dovoljno pijeteta odao počast žrtvama u “Ribnikaru”. Ove godine je 3. maja posetio “Ribnikar”, a dan kasnije sa novoizabranim premijerom Vučevićem položio je vence na spomenike stradalima u Malom Orašju i Duboni. Čak su i odabrani ministri skupili hrabrosti da izađu pred okupljene ispred “Ribnikara” i polože cveće ispred ulaza u ovu školu u Ulici kralja Milutina na Vračaru
Jedini koji se ni ovoga puta nije pojavio pred građanima je onaj koji je to morao da uradi prvi – Aleksandar Šapić.
Prošlo je godinu dana od masovnih ubistava u Osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar” i selima Malo Orašje i Dubona kod Mladenovca, u kojima je stradalo 19 osoba.
Godinu dana tuge, neverice i sećanja na mlade živote prekinute hladnokrvnim ubistvima i godinu dana potpunog odsustva reakcije nadležnih na ovu tragediju. Od svih tada najavljenih mera kao odgovor na masakre u “Ribnikaru” i Mladenovcu, sprovedena je i to delimično, samo mera razoružavanja građana. Prema podacima MUP-a, od 8. maja do 30. juna 2023. godine policiji je predato više od 100.000 komada legalnog i nelegalnog oružja i eksplozivnih naprava.
Ostale najavljene mere, kao što je propisivanje krivične odgovornosti licima koji maloletnicima dozvole da dođu u posed oružja, spuštanje krivične odgovornosti sa postojećih 14 na 12 godina starosti, polugodišnje testiranje učenika srednjih škola na prisustvo narkotika u krvi, zabrana pristupa sajtovima na “dark netu”, donošenje novih pravilnika za rad streljana koji zabranjuju pristup maloletnim licima, nikada nisu sprovedene. Zaboravljene su kao i mnoga druga obećanja ove vlasti. Vrhunac apsurda bila je najava mere sankcionisanje pružalaca medijskih usluga koji promovišu nasilje. Od tada je javnost videla makar pet tuča u Zadruzi, a pre neki dan, na Uskrs, dva dana nakon obeležavanja godišnjice tragedije u “Ribnikaru”, Pink je priredio “obrazovni program” sa Zoricom Marković koja pliva obučena u bazenu, dok za to vreme partner Jovane Jeremić nazdravlja gostima uz pozdrav “Hristos se rodi”.
Vučić je, uprkos svemu, dobar đak i nije dozvolio da mu se ponovi greška od prošle godine kada je javnost diskutovala o tome da li je sa dovoljno pijeteta odao počast žrtvama u “Ribnikaru”. Ove godine je 3. maja posetio “Ribnikar”, a dan kasnije sa novoizabranim premijerom Vučevićem položio je vence na spomenike stradalima u Malom Orašju i Duboni. Čak su i odabrani ministri skupili hrabrosti da izađu pred okupljene ispred “Ribnikara” i polože cveće ispred ulaza u ovu školu u Ulici kralja Milutina na Vračaru.
Jedini koji se ni ovoga puta nije pojavio pred građanima je onaj koji je to morao da uradi prvi – gradonačelnik Aleksandar Šapić. Čovek o kojem se u političkim krugovima priča da je tragediju u “Ribnikaru” dočekao u Barseloni. I to bi sve bilo u redu da je posle vesti o tragediji odlučio da se prvim avionom vrati u Beograd. Umesto toga, on je ostao, i prema navodima opozicije, bio je tamo čak i za vreme tragedija u Malom Orašju i Duboni. Nakon povratka u Beograd nije imao hrabrosti da dođe pred školu u kojoj se dogodio masakr u gradu u kojem je gradonačelnik, već je organizovao pomen za žrtve ispred Skupštine grada Beograda. I taj i takav čovek ponovo je odlučio da ponizi žrtve i porodice žrtava time što se ni posle godinu dana nije udostojio da u ime Grada Beograda, čije građane predstavlja, zapali sveću na mestima tragedije u “Ribnikaru”, Malom Orašju i Duboni.
Razni ljudi su u prošlosti vodili Beograd, ali čini se da nikada Beograd nije imao gradonačelnika sa manje empatije i osećaja za ljudske teškoće od Aleksandra Šapića.
Nebojša Čović je u junu 1995. godine kao gradonačelnik Beograda izašao na mesto nesreće kada je u Zemunu, u fabrici “Grmeč” poginulo 11 ljudi. Gradonačelnik Dragan Đilas se u novembru 2011. pojavio na mestu nesreće kada je gradski autobus ubio devetnaestogodišnjeg mladića i dvadesetdvogodišnju devojku na Zvezdari. Čak je politički “nepismeni” Zoran Radojičić izašao u avgustu 2018. godine na mesto nesreće kada je u Sarajevskoj ulici u Beogradu poginuo radnik poreklom iz Kraljeva. Gradonačelnik Njujorka Rudolf Đulijani bio je prvi na mestu nesreće koja se dogodila 11. septembra 2000. Gradonačelnik Osla Fabian Stang našao se prvi na mestu nesreće kada je 2011. Andreas Brejvik počinio masakr u kojem je stradalo 84 osobe na ostrvu Utoja.
A Šapića ne samo da nema na mestima najvećih tragedija koje Beograd pamti u svojoj istoriji, nego ga nema ni na mestima koja da bi ih posetio ne moraš da imaš posebnu političku i psihološku pripremu, kao što je tragičan slučaj na Autokomandi gde je pre dva meseca kotrljajući točak sa gradskog autobusa 78 ubio nesrećnu V. J. (69). Šapić nije poznat kao čovek koji politički promišlja. Naprotiv. Sasvim je moguće da razlozi što gradonačelnik ne izlazi na mesto tragedija zapravo nemaju dublju političku pozadinu. Jednostavno, čovek ne živi u Beogradu. Njegova porodica se nalazi u drugom gradu i u drugoj državi. A kako da zamerite bilo šta čoveku koji samo želi da provede više vremena sa svojom porodicom. Nije on kriv što pomeni na žrtve “Ribnikara”, Dubone i Malog Orašja padaju baš na praznike.


„Vreme“ zavisi samo od vas, jer je čvrsto rešilo da ne pravi trule kompromise. Zato smo pokrenuli crowdfunding kampanju. Uključite se u važan posao očuvanja nezavisnog novinarstva


Antirežimski blok veoma dobro stoji u Sevojnu, Boru, Kuli, Bajinoj Bašti i Aranđelovcu. Nešto je slabiji u Smederevskoj Palanci, Kladovu, Majdanpeku, Knjaževcu i Lučanima. Manje zbog toga što se nije baš najbolje organizovao, više usled visoke startne pozicije režima u pojedinim delovima zemlje – analitičari kažu da je SNS najmanje oslabio na jugu i istoku Srbije


Kada vlast ignoriše posledice svojih odluka, ne samo da zanemaruje sadašnje žrtve, nego i stvara kulturu u kojoj svaka buduća katastrofa postaje legitimna


Slučaj u kome se patrijarh Porfirije (na slici) suočava sa mogućnošću da protiv njega bude pokrenut postupak zbog mobinga – koji je u krajnjoj suprotnosti sa hrišćanskim vrednostima – ostavio je gorak utisak u delu javnosti u Srbiji, najpre među onima koji, ruku na srce, naivno veruju da se takve stvari u Crkvi ne događaju. Međutim, poznavaoci crkvenih prilika odavno znaju da su slučajevi mobinga nad sveštenicima koji izađu u javnost nažalost samo vrh ogromnog ledenog brega o kojem se malo govori


U kojoj meri su istinite informacije da se Vojska Srbije ozbiljno “bilduje” oružjem? Čemu služi jačanje oružanih kapaciteta i, samim tim, kakve se poruke šalju za unutrašnju upotrebu, a kakve su poruke namenjene okruženju? Da li vojna saradnja Zagreba, Tirane i Prištine zaista plaši režim i Vučića ili je sve to predstava koja hrani sujetu jednog čoveka? Zašto se u ovom tenutku preko prorežimskih medija tendenciozno plasira vojna “moć”, kakva je korelacija ovog propagandnog paketa sa izborima, a kakva je u širem kontekstu geopolitičkih prilika? Na ova pitanja odgovaraju Vojkan Kostić, Petar Bošković i Boško Jakšić
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve