
Izbori 2026.
Čistilište na izborima: Dačić, Đilas, Jovanović idu u istoriju
Osim Studentske liste koja je ubedljivo pobedila, i Ujedinjene Srbije nijedna druga lista nije se ni približila parlamentu, osim manjinskih
(1946–2021)
Bio sam tada tinejdžer koji je maštao da postane novinar, pa sam redovno čitao novine i pratio radijske i televizijske vesti. Bilo je to u praskozorje straobalnog užasa koji će razoriti jednu državu i u najboljem slučaju – zauvek promeniti živote njenih građana. Sećam se da sam kao hipnotisan usisavao političke komentare Gordane Suše na Dnevniku Radio-televizije Beograd, koje niste mogli da prestanete da slušate čak i ako se ne slažete sa nekim od njenih stavova. Ne postoje naravno takva istraživanja, ali sam siguran da niko nikada nije prebacio program u pola njenog izlaganja, jer vas je ona zasipala novinarskom magijom, pažljivo složenim rečima i rečenicama, iskazanim strasno, bez daha, ali sa naglašenom svakom tačkom i svakim zarezom. Ne znam ni danas da li je za te svoje čuvene komentare naše političke stvarnosti koristila „idiota“ ili je imala nestvarnu moć da u kameru, gledajući je u oči, bez ikakvog podsetnika i bez poštapalica izgovori svoj tekst, sa nekakvim minijaturnim jezičkim šumom koji je magiju činio kompletnom. Tekst koji nas je provodio kroz kompleksna politička dešavanja jedne države u odumiranju. Kasnije smo je – kada je napustila TV BG zbog njegove ratnohuškačke politike – gledali na Jutelu, njene priloge koji su kritikovali nacionalizam dočekivali smo uz nadu da će glasovi razuma koji dopiru sa ove stanice biti valjana protivteža nacionalističkoj propagandi i nekakva prepreka da sve ne ode dođavola.
Upoznao sam Gordanu Sušu godinama potom, dok je bila predsednica Nezavisnog udruženja novinara Srbije (1999–2002). Beskompromisno se borila protiv jezivih napada na novinare i medije, protiv drakonskog Šešeljevog i Vučićevog Zakona o informisanju. Bilo je to teško vreme za ovo udruženje, ali je ono upravo tada doživljavalo svoje najsvetlije trenutke i bilo jedan od važnih zamajaca u rušenju autokratskog režima. Posle ubistva premijera Đinđića, Suša je intervjuisala tadašnjeg ministra policije Dušana Mihajlovića, da bi je tada, i danas aktuelni Vladimir Beba Popović nazvao, izvređao je i pretio joj, nezadovoljan pitanjima koja je uputila ministru.
Gordana Suša je odmah nakon što je diplomirala žurnalistiku na Fakultetu političkih nauka, počela da radi na Radio Beogradu, prvo kao novinarka, a potom kao urednica/komentatorka. Prethodno je kao studentkinja sticala iskustvo na Drugom programu ove radijske kuće, vodeći umetnički program pod nazivom „Ko se duri u kulturi“… prelazi na Televiziju Beograd 1978, da bi vrlo brzo postala jedno od najprepoznatljivijih TV lica SFRJ. U maju 1991. godine, nezadovoljna direktorovanjem Dušana Mitevića i podrškom koju je ova medijska kuća pružala Miloševiću, napušta TVBG i odlazi na Jutel. Posle propasti Jutela, šest meseci je bila bez posla, a onda je počela da radi u nezavisnom državnom listu „Borba“, a 1993. pokreće produkcijsku kuću ViN (Video nedeljnik). Radila je potom i u „Našoj borbi“, listu koji je Vučić uspešno ugasio. Početkom maja 2001. nakratko se vraća na državnu televiziju, ali je ubrzo podnela ostavku zbog neslaganja sa uređivačkom politikom. Pisala je kolumnu za „Blic“, ali je prestala u oktobru 2012, posle dolaska Vučića na vlast. Kasnije je bila kolumnistkinja „Danasa“. A sve vreme u javnosti – oštar kritičar pritiska na medije i novinare, kao i političkih i društvenih (ne)prilika. Jedan mandat je sedela u Savetu REM-a i bila javni svedok (ne)rada ove institucije.
Umrla je 22. juna 2021. Bila je jedan od simbola nezavisnog novinarstva u Srbiji.

Osim Studentske liste koja je ubedljivo pobedila, i Ujedinjene Srbije nijedna druga lista nije se ni približila parlamentu, osim manjinskih

Zašto između prevaziđenog režima i promena ne postoji ništa treće? Na šta režim misli kada kaže da brani Srbiju? Zbog čega je nesalomiv Studentski pokret? Ko ima znanje i pravo iskustvo, a ko vođu bez dana radnog staža van politike? I zašto studenti pobeđuju

Posle gotovo dve godine protesta, stotina prepešačenih kilometara, hapšenja, progona i nezabeležene društvene mobilizacije, Srbija izlazi na izbore koji bi mogli da označe kraj jedne političke epohe. Sociološkinja Marija Babović kaže za “Vreme” da nada u promene nije bila toliko velika još od 5. oktobra 2000. godine, ali upozorava i na opasnost da se, ukoliko promene izostanu, zemlja suoči sa još tvrđim autoritarnim režimom

Njihovo jedino oružje sada su mediji koje kontrolišu: kao, mi nemamo program, što nije istina; kao, mi ćemo izdati nacionalni interes, što nije istina. Jedan od argumenata im je i to da se plašimo da izađemo na debatu sa Vučićem. Oni ne razumeju da im je to kazna. To je kazna Aleksandru Vučiću, koji je 14 godina vodio isključivo monolog. Četrnaest godina on nikome nije omogućio nikakvu vrstu dijaloga, a sada bi da bude nagrađen ili pomilovan mogućnošću da s nama razgovara. E pa, neće moći. To što je posejao sada žanje

Ovi izbori nisu izbori o članstvu Srbije u Evropskoj uniji, Kosovu i Metohiji, gej brakovima, poreskoj politici ili bilo kom drugom pojedinačnom političkom pitanju. Iako stranke na marginama političke moći pokušavaju da nametnu ove teme, u središtu predstojećeg političkog izbora nalazi se mnogo jednostavnija dilema: promena ili očuvanje postojećeg poretka. Već duže od godinu dana, istraživanja pokazuju da je to osnovna dilema koja se nalazi na glasačkom listiću
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve