
Jezik
„Neopoziva ostavka“ – vrag u rečima
Lepo je kad se narod bavi i jezikom. Recimo, povodom toga šta u slučaju Željka Obradovića znači „ostavka“ i koliko je bitno da li jeste ili nije „neopoziva“
(1946–2021)
Bio sam tada tinejdžer koji je maštao da postane novinar, pa sam redovno čitao novine i pratio radijske i televizijske vesti. Bilo je to u praskozorje straobalnog užasa koji će razoriti jednu državu i u najboljem slučaju – zauvek promeniti živote njenih građana. Sećam se da sam kao hipnotisan usisavao političke komentare Gordane Suše na Dnevniku Radio-televizije Beograd, koje niste mogli da prestanete da slušate čak i ako se ne slažete sa nekim od njenih stavova. Ne postoje naravno takva istraživanja, ali sam siguran da niko nikada nije prebacio program u pola njenog izlaganja, jer vas je ona zasipala novinarskom magijom, pažljivo složenim rečima i rečenicama, iskazanim strasno, bez daha, ali sa naglašenom svakom tačkom i svakim zarezom. Ne znam ni danas da li je za te svoje čuvene komentare naše političke stvarnosti koristila „idiota“ ili je imala nestvarnu moć da u kameru, gledajući je u oči, bez ikakvog podsetnika i bez poštapalica izgovori svoj tekst, sa nekakvim minijaturnim jezičkim šumom koji je magiju činio kompletnom. Tekst koji nas je provodio kroz kompleksna politička dešavanja jedne države u odumiranju. Kasnije smo je – kada je napustila TV BG zbog njegove ratnohuškačke politike – gledali na Jutelu, njene priloge koji su kritikovali nacionalizam dočekivali smo uz nadu da će glasovi razuma koji dopiru sa ove stanice biti valjana protivteža nacionalističkoj propagandi i nekakva prepreka da sve ne ode dođavola.
Upoznao sam Gordanu Sušu godinama potom, dok je bila predsednica Nezavisnog udruženja novinara Srbije (1999–2002). Beskompromisno se borila protiv jezivih napada na novinare i medije, protiv drakonskog Šešeljevog i Vučićevog Zakona o informisanju. Bilo je to teško vreme za ovo udruženje, ali je ono upravo tada doživljavalo svoje najsvetlije trenutke i bilo jedan od važnih zamajaca u rušenju autokratskog režima. Posle ubistva premijera Đinđića, Suša je intervjuisala tadašnjeg ministra policije Dušana Mihajlovića, da bi je tada, i danas aktuelni Vladimir Beba Popović nazvao, izvređao je i pretio joj, nezadovoljan pitanjima koja je uputila ministru.
Gordana Suša je odmah nakon što je diplomirala žurnalistiku na Fakultetu političkih nauka, počela da radi na Radio Beogradu, prvo kao novinarka, a potom kao urednica/komentatorka. Prethodno je kao studentkinja sticala iskustvo na Drugom programu ove radijske kuće, vodeći umetnički program pod nazivom „Ko se duri u kulturi“… prelazi na Televiziju Beograd 1978, da bi vrlo brzo postala jedno od najprepoznatljivijih TV lica SFRJ. U maju 1991. godine, nezadovoljna direktorovanjem Dušana Mitevića i podrškom koju je ova medijska kuća pružala Miloševiću, napušta TVBG i odlazi na Jutel. Posle propasti Jutela, šest meseci je bila bez posla, a onda je počela da radi u nezavisnom državnom listu „Borba“, a 1993. pokreće produkcijsku kuću ViN (Video nedeljnik). Radila je potom i u „Našoj borbi“, listu koji je Vučić uspešno ugasio. Početkom maja 2001. nakratko se vraća na državnu televiziju, ali je ubrzo podnela ostavku zbog neslaganja sa uređivačkom politikom. Pisala je kolumnu za „Blic“, ali je prestala u oktobru 2012, posle dolaska Vučića na vlast. Kasnije je bila kolumnistkinja „Danasa“. A sve vreme u javnosti – oštar kritičar pritiska na medije i novinare, kao i političkih i društvenih (ne)prilika. Jedan mandat je sedela u Savetu REM-a i bila javni svedok (ne)rada ove institucije.
Umrla je 22. juna 2021. Bila je jedan od simbola nezavisnog novinarstva u Srbiji.

Lepo je kad se narod bavi i jezikom. Recimo, povodom toga šta u slučaju Željka Obradovića znači „ostavka“ i koliko je bitno da li jeste ili nije „neopoziva“

Mnogo koji navijač je oglasio „kraj Partizana“. Ili jer je u odlasku Željka Obradovića video rušenje po notama režima ili jer klub koji napusti njegova najveća legenda gubi moralno pravo da postoji. To je naslovna tema novog „Vremena“

Željko Obradović više nije trener “Partizana”. Otišao je jer nije mogao više, i uz reči koje predsedniku kluba Ostoji Mijailoviću ne ostavljaju prostor ni za šta osim da podnese ostavku. Navijači nisu dočekali da dosanjaju “jedan davni san”. Kako je jedan čovek postao više od košarke i kako je došlo do neslavnog kraja

Šta se desi kad brane oko Pionirskog parka puknu i horde ćacija se izliju na gradove u Srbiji u kojima se održavaju lokalni izbori? To smo proteklog vikenda gledali u Mionici, Negotinu i Sečnju. Nije ovo tekst o lokalnim izborima, ni o rezultatima, jer izbora tog dana u suštini nije ni bilo. Sve što smo videli bilo je bezvlašće, teror, suspenzija zakona i države, te opšta vladavina nasilnika i batinaša sa crnim kačketima. Takođe i nova fazu represije koja je još jača i iracionalnija

Srpska napredna stranka ne sme i neće raspisati parlamentarne izbore u skorije vreme. Razlog je jednostavan – ako je ovako prošla u Mionici, Sečnju, Kosjeriću i Zaječaru, u malim sredinama gde tradicionalno ima najtvrđu infrastrukturu i najlojalnije biračko telo, onda je stanje u Beogradu, Novom Sadu, Valjevu, čak i na nivou republike nesagledivo lošije. Zato su izbori sada po prvi put za SNS prestali da budu demonstracija sile i postali nepoznanica. A nepoznanica je opasna: nosi mogućnost da se izbori izgube
Odlazak najboljeg evropskog trenera
Ništa nije crno-belo osim “Partizana” i Željka Obradovića Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve