
Novi broj „Vremena“
Policajci idu svojoj deci umazani krvlju tuđe dece
Nisu samo ozloglašeni JZO i njegov komandant Marko Kričak, kojeg se i ostali policajci plaše. „Vreme“ u novom broju istražuje ko sve i kako bije narod. I gde će im duša
(1946–2021)
Bio sam tada tinejdžer koji je maštao da postane novinar, pa sam redovno čitao novine i pratio radijske i televizijske vesti. Bilo je to u praskozorje straobalnog užasa koji će razoriti jednu državu i u najboljem slučaju – zauvek promeniti živote njenih građana. Sećam se da sam kao hipnotisan usisavao političke komentare Gordane Suše na Dnevniku Radio-televizije Beograd, koje niste mogli da prestanete da slušate čak i ako se ne slažete sa nekim od njenih stavova. Ne postoje naravno takva istraživanja, ali sam siguran da niko nikada nije prebacio program u pola njenog izlaganja, jer vas je ona zasipala novinarskom magijom, pažljivo složenim rečima i rečenicama, iskazanim strasno, bez daha, ali sa naglašenom svakom tačkom i svakim zarezom. Ne znam ni danas da li je za te svoje čuvene komentare naše političke stvarnosti koristila „idiota“ ili je imala nestvarnu moć da u kameru, gledajući je u oči, bez ikakvog podsetnika i bez poštapalica izgovori svoj tekst, sa nekakvim minijaturnim jezičkim šumom koji je magiju činio kompletnom. Tekst koji nas je provodio kroz kompleksna politička dešavanja jedne države u odumiranju. Kasnije smo je – kada je napustila TV BG zbog njegove ratnohuškačke politike – gledali na Jutelu, njene priloge koji su kritikovali nacionalizam dočekivali smo uz nadu da će glasovi razuma koji dopiru sa ove stanice biti valjana protivteža nacionalističkoj propagandi i nekakva prepreka da sve ne ode dođavola.
Upoznao sam Gordanu Sušu godinama potom, dok je bila predsednica Nezavisnog udruženja novinara Srbije (1999–2002). Beskompromisno se borila protiv jezivih napada na novinare i medije, protiv drakonskog Šešeljevog i Vučićevog Zakona o informisanju. Bilo je to teško vreme za ovo udruženje, ali je ono upravo tada doživljavalo svoje najsvetlije trenutke i bilo jedan od važnih zamajaca u rušenju autokratskog režima. Posle ubistva premijera Đinđića, Suša je intervjuisala tadašnjeg ministra policije Dušana Mihajlovića, da bi je tada, i danas aktuelni Vladimir Beba Popović nazvao, izvređao je i pretio joj, nezadovoljan pitanjima koja je uputila ministru.
Gordana Suša je odmah nakon što je diplomirala žurnalistiku na Fakultetu političkih nauka, počela da radi na Radio Beogradu, prvo kao novinarka, a potom kao urednica/komentatorka. Prethodno je kao studentkinja sticala iskustvo na Drugom programu ove radijske kuće, vodeći umetnički program pod nazivom „Ko se duri u kulturi“… prelazi na Televiziju Beograd 1978, da bi vrlo brzo postala jedno od najprepoznatljivijih TV lica SFRJ. U maju 1991. godine, nezadovoljna direktorovanjem Dušana Mitevića i podrškom koju je ova medijska kuća pružala Miloševiću, napušta TVBG i odlazi na Jutel. Posle propasti Jutela, šest meseci je bila bez posla, a onda je počela da radi u nezavisnom državnom listu „Borba“, a 1993. pokreće produkcijsku kuću ViN (Video nedeljnik). Radila je potom i u „Našoj borbi“, listu koji je Vučić uspešno ugasio. Početkom maja 2001. nakratko se vraća na državnu televiziju, ali je ubrzo podnela ostavku zbog neslaganja sa uređivačkom politikom. Pisala je kolumnu za „Blic“, ali je prestala u oktobru 2012, posle dolaska Vučića na vlast. Kasnije je bila kolumnistkinja „Danasa“. A sve vreme u javnosti – oštar kritičar pritiska na medije i novinare, kao i političkih i društvenih (ne)prilika. Jedan mandat je sedela u Savetu REM-a i bila javni svedok (ne)rada ove institucije.
Umrla je 22. juna 2021. Bila je jedan od simbola nezavisnog novinarstva u Srbiji.
Nisu samo ozloglašeni JZO i njegov komandant Marko Kričak, kojeg se i ostali policajci plaše. „Vreme“ u novom broju istražuje ko sve i kako bije narod. I gde će im duša
Pretnje silovanjem i prebijanje usledilo je kada su se posle još jednog protesta u nizu demonstranti uputili kućama. Prema svedočenjima žrtava torture, studenti i građani su otimani sa centralnih beogradskih ulica, odvođeni u zgradu Vlade Srbije – sedište izvršne vlasti – gde su mučeni ili bili primorani da slušaju i gledaju batinanje drugih
Pored Andreja Vučića, mesto na kormilu batinaša zauzeli su Vlada Mandić i Ljuba Jovanović, nekadašnji sportisti koji, očevidno, imaju kontrolu nad izvesnim grupama “mladića”. To se posebno se odnosi na one iz Republike Srpske jer je Mandić sa njima i tamo bio aktivan. Pored njih, angažovani su i oni iz javnog sektora “koji znaju da se biju”, kao što je bio slučaj sa Lukom Petrovićem, gradskim sekretarom za investicije
“Na prvi pogled individualni čin ekstremnog nasilja – kada državni službenik preti devojci silovanjem – može izgledati kao izolovan ispad”, kaže za “Vreme” profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu, Zoran Pavlović. “Ali to nije stvar samo njegove privatne ‘patologije’ – čak i da jeste, to i dalje nije samo njegov problem – nego simptom sistema u kojem se takvo ponašanje toleriše, pa i ohrabruje”
Dok “običan” policajac bez fakulteta radi za oko 80.000 dinara, njegov kolega u Žandarmeriji ima najmanje tri puta veću platu. MUP Srbije broji oko 46.000 od kojih 21.000 radi u administraciji. Ovlašćenih službenih lica, a to su policajci u uniformi ili civilu, kriminalistička, saobraćajna i granička policija, te posebne jedinice ima oko 15.000 u Srbiji. Ipak, ni svi oni ne mogu se zateći na protestima po Srbiji, jer mnogi od njih vrše druge poslove iz svoje nadležnosti
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve