Nije ni ovo ništa novo: takvu atmosferu mogao je da oseti svako ko se zadesio u Beogradu pred miting održan 2008. nakon proglašenja nezavisnosti Kosova ("Kosovo za patike"), ili svako ko je bio učesnik Parade ponosa 2010. godine: to je "njihova stvar" i proći će loše ko u tu njihovu stvar proba da se umeša. U ovom slučaju, "njihova stvar" je da po svaku cenu obezbede većinu na svim izborima koji postoje – od mesne zajednice do izbora za predsednika
„Srbija može da bude ponosna na stepen demokratije koji je dosegla i na sve demokratske tekovine koje su naši ljudi pokazali“, rekao je ministar unutrašnjih poslova Nebojša Stefanović ubrzo po zatvaranju biračkih mesta na beogradskim izborima 4. marta. „Bio je ovo jedan dobar dan, u kome je bilo najmanje incidenata i u kome se poštovala demokratska procedura“, dodao je on.
U toku dana se više puta oglašavala Gradska izborna komisija (GIK), čiji je predsednik Zoran Lukić u 18 časova konstatovao da nisu uočeni ozbiljniji problemi i da tokom dana „nisu zabeležene nepravilnosti koje mogu da bace sumnju na izbornu proceduru.
Konačno, dan nakon izbora, članica predsedništva SNS, izvršni direktor za privatne korisnike u kompaniji Telekom i članica GIK-a Jana Ljubičić trijumfalno je na sednici GIK izjavila: „Ponosna sam što sam članica GIK u vreme sprovođenja najdemokratičnijih izbora u poslednjih 20 godina.“
Tako je, dakle, taj izborni dan izgledao u paralelnoj SNS realnosti, koja iz godine u godinu postaje zbilja sve većeg broja građana Srbije.
…I ISPRED NJEGA: Ko čuva glasove
TAKO JE REČENO „ODOZGO„: A zapravo, tokom izbornog dana bilo je toliko nepravilnosti da ih je teško i pobrojati. Zakonom zabranjeno vođenje duplih spiskova na biračkom mestu – kako bi se evidentirali „pravoverni“ glasači – postalo je „ko dobar dan“. Kupovina glasova, organizovano dovođenje glasača, glasanje zelenim hemijskim olovkama kao dokaz o ispunjenoj pogodbi, glasanje bez dokumenata, samo su neke od uhodanih varijanti koje su mogle da se primete 4. marta.
A bilo je još mnogo, mnogo više nepravilnosti. Na primer, posmatrači izbora iz redova organizacije CRTA, osim već pomenutih, javili su i da na mnogo biračkih mesta nije garantovana tajnost glasanja. Kartonski paneli nisu bili postavljeni kako treba, tako da nije postojao ugao iz kog birač može da glasa a da neki član odbora ne vidi ko je bio zaokružen.
Takođe, poslanici i poslanice SNS su svojim primerom pokazali kako masovno treba kršiti Pravila o radu biračkih odbora: koristili su mobilne telefone na biračkom mestu i pokazali svoju pravovernost fotografišući listić sa zaokruženim brojem jedan i sopstvenom ličnom kartom. Čak ni broj lične karte nisu sakrili, sve je bilo transparentno okačeno na društvene mreže.
U mnogo slučajeva ovekovečeni su slučajevi plaćanja glasova – to su fotografisali ili snimali posmatrači, stranački aktivisti i građani. Na primer, u Ripnju su na 200 metara od biračkog mesta prodavani glasovi, što su zabeležili posmatrači izbora, kao i jedan član tog biračkog odbora. Taj član BO (iz redova DJB) pozvao je i policiju. „Policija je došla, videla situaciju i rekla da ne može ništa da uradi, da je tako rečeno ‘odozgo’“, kazaće on kasnije novinaru. Dok je davao izjavu, pomno ga je slušao čovek u crvenoj jakni. „To je glavni SNS-ovac ovde, nije u biračkom odboru, ali sve organizuje. Sluša šta pričam, misli da se ja njega bojim“, kaže član DJB.
Kupoprodaja glasova je zabeležena i na mnogim drugim mestima u gradu – između ostalih, na Karaburmi, u Krnjači, Železniku i na Čukaričkoj padini. Jedan čovek – igrom slučaja kontrolor na mestu na kojem glasa – izjavio je za „Istinomer“ (deo organizacije CRTA) da je u svom kućnom poštanskom sandučetu dobio poziv za čoveka koji nikada tu nije živeo. Ove „nove komšije“ su pre izbornog dana prijavljivali mnogi građani. No, ovaj slučaj je specifičan, s obzirom da je ovaj kontrolor imao uvid u spisak građana koji su glasali, pa je video da je taj čovek, prijavljen na njegovoj adresi – i glasao.
IZBORNA PRATNJA: Da sve protekne „kako treba“, pobrinule su se brojne ekipe ljudi koje su provele izborni dan sedeći u automobilima ispred biračkih mesta, a često su ti automobili dolazili iz drugih gradova. Tako, ispred samo dva biračka mesta – jednog u Umci, jednog u Ostružnici – novinar je primetio čak pet automobila sa novosadskim registarskim tablicama, u kojima su sedeli ljudi sa spiskovima. Dupli spiskovi su vođeni i u kafanama i trafikama u blizini birališta, koje, za taj dan i za tu priliku nisu radile – barem ne za građane koji nisu bili uključeni u „kombinaciju“.
No, ovo su samo stvari koje su se mogle „kvantifikovati“, sve dosad nabrojano bilo je vidljivo. Međutim, na mnogo biračkih mesta postojalo je ono što se ne može snimiti, zabeležiti ili fotografisati – atmosfera straha. Jednostavno, u vazduhu se osećalo da je to biračko mesto „zatvoreno“, u potpunosti kontrolisano desetinama ljudi i da neće dobro proći onaj ko se usudi da poremeti ovakvo stanje.
Na primer, u Ostružnici novinaru i kamermanu nije dopušteno da uđu u školu u kojoj se nalazilo nekoliko biračkih mesta. O tome da li novinari smeju ili ne smeju da uđu na biračko mesto diskreciono odlučuje predsednik biračkog odbora. Zato su novinari tražili da odu do predsednika BO, ali im je rečeno da je za sve nadležan čovek iz SNS-a, koji se u tom trenutku nalazio na 100 metara od škole.
Međutim, tom SNS „šefu“ nije se dopala ova ideja, da mediji uđu na biračko mesto. Čovek do njega ga je pitao: „Da ih uvedem kod Rake, tu je najmanja gužva?“, ali „šef“ je odmahnuo glavom. Čovek do njega je onda rekao: „Kod Mire ne da ih vodim, sto posto“, a „šef“ je odmah prihvatio i doneo uredničku odluku: „Vi snimite ovaj ulaz, dovoljno vam je, to kako ulazi narod, a nemojte unutra, imate tamo gužvu, dosta i opozicije sedi, da ne bude posle ‘ovi su snimali, ovi nisu’, imali smo i neke probleme sa matičnim brojevima. Spolja možete, nije problem.“
Međutim, taman su se kamerman i novinar postavili ispred škole, kada je jedan, koji je stajao pored automobila sa novosadskim tablicama, povikao, sa dosta pretnje u glasu: „Nemojte da snimate, to je kažnjivo. Osnovna škola će da vas tuži. Došli su i ovi iz Beograda, i oni su tu. Ja vam kažem za vaše dobro.“
Takva je atmosfera bila i na lokalnim izborima u Pećincima, u decembru 2017: osećalo se da je celo mesto „njihovo“ i „zatvoreno“, i da su svi posmatrači i svedoci višak. Agresija se mogla opipati u vazduhu i posmatrači CRTE su već u 13 časova tog dana morali da se povuku iz Pećinaca, nakon što su ovi „spoljni kontrolori“ počeli da im blokiraju put, da ih prate i fotografišu.
Nije ni ovo ništa novo: takvu atmosferu mogao je da oseti svako ko se zadesio u Beogradu pred miting održan 2008. nakon proglašenja nezavisnosti Kosova („Kosovo za patike“), ili svako ko je bio učesnik Parade ponosa 2010. godine: to je „njihova stvar“ i proći će loše ko u tu njihovu stvar proba da se umeša. U ovom slučaju, „njihova stvar“ je da po svaku cenu obezbede većinu na svim izborima koji postoje – od mesne zajednice do izbora za predsednika.
foto: tanjugMNOGO MESTA, MALO KONTROLORA: Izbori u Srbiji
MATEMATIKA KONTROLE IZBORA: Postavlja se onda pitanje: kako ovome stati na put? Jer, biće sve gore: podaci organizacije CRTA pokazuju da je na beogradskim izborima broj biračkih mesta sa ozbiljnim nepravilnostima udvostručen u odnosu na parlamentarne izbore 2016. godine (reprezentativni uzorak je u oba slučaja bio 450 biračkih mesta).
No, nije samo ni reč o kršenju zakona – stvari su otišle toliko daleko da nijedan zakon ne može da obuhvati sve zloupotrebe i sve uglove zbog kojih ni ovi izbori nisu bili ni fer, ni demokratski. Jer, ko može da zabrani ljudima da sede u zatvorenoj kafani? Da sede u kolima ispred biračkih mesta? Da prevoze do biračkog mesta ljude koji su dobrovoljno ušli u kombi ili autobus?
Takođe, kako sprečiti prodaju glasova kada ljudima koji ih prodaju mnogo više znači 1.000 ili 1.500 dinara, ili paket u kome su ulje, šećer i pašteta? To nemaju, a potrebno im je, glas imaju, a s njim ne mogu ništa – pa daj makar da ga unovče. Siromaštvo i uslovi u kojima ljudi žive u nekim naseljima van centra Beograda teško su pojmljivi za nekog ko ta mesta nije obišao. A kako li je tek u Srbiji? Kako li je tek bilo na izborima u Boru, na primer, dok je sav fokus bio usmeren na Beograd?
Za otežavanje ove „njihove stvari“ potrebno je da krivična dela koja su se nesumnjivo odvijala tokom izbornog dana budu primećena u trenutku dok se događaju. S obzirom da nije moguće od institucija sistema, čak i da su u mnogo boljem stanju, tražiti da pokriju svaku kafanu i svaku „rizičnu“ lokaciju i svako biračko mesto u radijusu od nekoliko stotina metara, to onda moraju da urade opozicione stranke i pokreti, odnosno njihovi aktivisti.
To znači sledeće: za samo jednu listu potrebna su dva kontrolora na biračkom mestu – da ne bi jedan proveo „u cugu“ 16 sati, plus još dva puta po bar petoro ljudi koji će biti zaduženi za „okoliš“ biračkog mesta. To je 12 ljudi po biračkom mestu, odnosno više od 14.000 ljudi za izborni dan, dobro obučenih ljudi, spremnih na sve, jer vlast sigurno neće ljubazno i mirno posmatrati mešanje u „njihovu stvar“. Dakle, minimum 14.000 ljudi samo za jednu listu, i samo za Beograd.
Svedoci smo da je najveći broj lista ostao ispod tog broja birača na ovim izborima. Ako u ovu računicu ubacimo broj biračkih mesta u celoj Srbiji (blizu 8.400), postaje jasno da u zemlji ne postoji, niti će uskoro postojati ta potrebna armija ljudi koja bi mogla da se suprotstavi „njihovoj stvari“ i njihovoj armiji. Ona broji ko zna koliko aktivista (procenjuje se da SNS ima 700.000 članova) – verujućih, ucenjenih, obećanih, ambicioznih – i ima svakovrsnu podršku, od političke, medijske, institucionalne, do neograničenih resursa.
Ovi resursi i moć se samo uvećavaju posle svakih izbora – zato su ti izbori toliko i česti, jer oni nisu opasnost za „njihovu stvar“, već mogućnost i obaveza da zagrabe još više. Prema tome, još će dugo živeti ova „njihova stvar“ i biće sve gore, a svaki novi izbori biće još jedan „praznik demokratije“.
(Tekst je nastao u saradnji portala Istinomer i nedeljnika „Vreme“)
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Mi zaista jesmo kolonija, naravno, primerena ekonomskom neokolonijalizmu. I mislim da je to počelo već osamdesetih. Pored naše kleptokratske elite, tu je kapital sa svih strana – od onih direktnih sa istoka i zapada, do onog kojem se u kafkijanskom svetskom finansijskom sistemu često i ne zna pravi vlasnik. Uvek mi je zabavno kada neko iz razvijenijih zemalja kritikuje tzv. poslovni ambijent, naročito po pitanju korupcije i pitam se – pa čekaj, zar sve te kompanije ne sklapaju poslove upravo sa korumpiranom elitom u tim polurazvijenim zemljama sveta? A te kompradroske elite pripremaju zakonodavni i antiradnički ambijent koji pogoduje tom tipu ekonomije. Mislim da Srbiji nedostaje jaka autentična levica, dovoljno nacionalno osvešćena, ali socijalno orijentisana, sa realnim geopolitičkim pregledom na stvari
Jedna od teza koje se često čuju glasi: Vučić nikada ne bi osvojio svevlast i godinama radio šta mu padne na pamet da se u Srbiji nije zbila tzv. izdaja elita, enormne konfiguracije. Šta to znači? Predstavnici raznoraznih elita stavili su svoje lične ili grupne interese daleko iznad interesa građana i zajednice. A ti interesi, u ovom slučaju, ne samo da su različiti nego su potpuno suprotstavljeni. Narodski rečeno, Vučić je igrao na pohlepu i nije pogrešio
“Ako se realizuju planirane javne investicije u ovoj i naredne tri godine od 17,8 milijardi evra, a uz to se ostvari visok rast plata, penzija i drugih tekućih državnih rashoda, onda postoji veliki rizik da deficit bude veći nego što je planirano, što bi impliciralo i veće zaduživanje države. Naravno, država još uvek može da preduzme mere da spreči veliko dodatno povećanje fiskalnog deficita na taj način što bi neke projekte odložila, neke usporila, a od nekih odustala”
Pre bilo kakve odluke o reaktoru, hoće li to biti plod francuske nuklearne kuhinje ili nešto drugo, neophodno je da se uspostavi saradnja između naučnih institucija i nadležnih organa, što nagoveštava i prošlonedeljni Memorandum. No, prvi zadatak za sve igrače, zadatak koji će ih povezati oko istog cilja, jeste rešavanje gorućeg pitanja kadrova
Otkako su počeli investicioni ciklusi javnost se navukla na trošenje miliona i milijardi evra kao na normalnu pojavu. Šta znači kad se milioni izliju u mozak? Da li je 12 miliona evra prevelika suma za obrenovačku pijacu, a 17 miliona evra za ulepšavanje Kalenića gumna? Lako je prevariti lakoverne. Bagatelizacija evra i dolara posledica je aljkavog i nipodaštavajućeg odnosa prema dinaru kao nacionalnoj valuti. Zlatno doba donosi i zlatne bonuse
Ako je svako javno grupisanje – političko, kako se izboriti s paradoksom i opasnošću od toga da grupa koja se konstituisala kao politička razori i zatruje političko tkivo iz kojeg je iznikla? Onako, kako su to uradili Francuzi
Još prošle godine je bilo upozorenja o naprednjačkim planovima da polovinu, ako ne i veći deo Futoškog parka pretvore u turističko-poslovno-ugostiteljski centar. Da li će sve biti hotel i kancelarijski prostor, kako se navodi u novom planu, ili možda i tržni centar, videćemo. Poznavaoci prilika tipuju da će tu biti svakako i tržnog centra, pa će ljudi moći da šopinguju u parku posle ljuljanja dece, ako preostane još koja ljuljaška
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!