Pogled iz Rusije
Šta ruski mediji pišu o izlaganju Miloša Vučevića i novoj vladi Srbije
Fokus ruskih medija je uglavnom deo vezan za buduće odnose Srbije i Rusije te uvođenje odnosno neuvođenje sankcija Rusiji
General policije u ostavci i bivši komandant Žandarmerije trenutno je nedostupan organima gonjenja koji bi hteli da sa njim razgovaraju o pitanjima od obostranog interesa. Kažu da je u Libiji ili u Kini; kažu da samo što se nije vratio da se odazove na pozive, ali ga još nema – a vreme teče. Skok iz tiganja u vatru nije nužno najpametnija taktika ako nekoga već traže da im razjasni svoju ulogu u slučaju braće Bitići
Trenutne neprilike gen. Gurija Radosavljevića proističu iz dve okolnosti: prvo je bio tamo gde nije trebalo da bude, a sada ga nema tamo gde bi trebalo da ga ima. Te dve okolnosti nekako su nezgodno povezane i idu jedna s drugom: ako je već bio tamo, bolje bi mu bilo da je sada ovde, jer je to manje sumnjivo i manje bolno. Ovako – ako se ne pojavi tamo gde ga mole da dođe – ispašće da se skriva od pravosuđa svoje države. Poternica je već raspisana, a uskoro će, po prirodi stvari, ona postati i međunarodna, što uveliko sužava izbor našem generalu.
General policije u ostavci Goran Radosavljević Guri (to, navodno, znači „kamen“), miljenik medija i svojih kolega, kako potčinjenih tako i njemu ravnih i nadređenih, u policiji se davnih godina pojavljuje kao stručnjak za fizičku spremnost pripadnika uniformisanog sastava, pošto je prethodno uredno diplomirao na Fakultetu za fizičku kulturu (DIF). Nije bio jedini koji je u jednom trenutku naglo uznapredovao po „fiskulturnoj liniji“ (A. Složenjicin; U prvom krugu): pokojni general Radovan Stojičić Badža takođe se istakao na tom planu kao džudista i postao v.d. ministra unutrašnjih poslova dok mu „cigarete nisu došle glave“ (kako reče Buca Đurić, bivši načelnik GSUP-a Beograd, umešan u „Ibarsku magistralu“). Tu već nešto nije u redu: u normalna vremena uniformisani milicionari, pa makar i istaknuti sportisti, nisu napredovali preko svake mere samo po fiskulturnoj liniji. Takvima se šansa pružila tek kada je Slobodan Milošević od policije počeo da pravi armiju građanskog rata i da je vojno angažuje izvan granica Srbije. To je podrazumevalo dopunsku vojnu obuku i tu dolazimo na ključni kontekst priče o Goranu Radosavljeviću Guriju.
Naime, suočeni sa unutrašnjim nemirima (od 9. marta 1991. nadalje) i potrebom angažovanja uniformisanog sastava van granica zemlje, rukovodioci tadašnjeg MUP-a uveli su koncept Posebnih jedinica policije (kasnije, od 1996: policije), PJP, zasnovan na iskustvu sa Jedinicama posebne namene (JPN) Saveznog SUP-a iz vremena kosovske krize 1981–1990. Ruku na srce, taj koncept nije se taktički proslavio, ali to je druga priča. Koncept PJP-a, zvanično usvojen 12. maja 1992, a reformisan 1. avgusta 1993, podrazumevao je angažovanje određenog procenta aktivnog uniformisanog sastava iz svih stanica policije (koji bi bili zamenjeni rezervistima) na ad hoc osnovi (po potrebi) i njihovu dopunsku obuku vojnog tipa. U praksi na Kosovu ispostavilo se da koncept ne valja: ljudi i njihov komandni kadar nisu se poznavali; oprema i radio-veze često nisu bili kompatibilni; ukupni rezultati bili su loši, manje zbog pomenutih problema, a više zbog temeljno pogrešne strategije masovnih represalija i „teške ruke“.
U tom nesrećnom kontekstu krajem devedesetih Guri Radosavljević isplivava na površinu u MUP-u Srbije, Upravi policije, kao nadaren i uspešan instruktor na kursevima za komandire odeljenja i vodova PJP-a. Ti su kursevi bili vojnog tipa: odeljenje u napadu, podrška oklopnim jedinicama itd. Nije jasno gde je Guri stekao tu vrstu znanja; zna se da je uvek imao izuzetan šarm i talenat za međuljudske odnose, veoma nalik kapetanu Draganu Vasiljkoviću po svemu osim po stručnom vojnom obrazovanju. U tim okolnostima omiljene starešine brže napreduju. Obuka se odvijala na raznim mestima; dva su značajna za ovu priču – Tara i Petrovo Selo, poligoni MUP-a ustupljeni Jedinici za specijalne operacije Državne bezbednosti MUP-a Srbije. Zna se da je Guri 1995. radio na Tari kao instruktor PJP-a; zna se i da je odande odlazio i u Bosnu. Neki ga pominju i u kontekstu nestanka dva francuska vojna (ili obaveštajna) lica u avgustu 1995, tokom krize oko ona dva zarobljena francuska pilota iz onog „miraža 2000“ nad Palama, ali je taj ugao ostao nekako zanemaren, neki kažu i ispeglan i nikoga više ne zanima.
Bilo kako bilo, Guri Radosavljević postaje 1998. komandant Posebnih jedinica policije; njegov prethodnik, gen. Obrad Stevanović prelazi na mesto zamenika ministra za uniformisanu policiju. Na Kosovu je Guri bio potčinjen Štabu za borbu protiv terorizma (Sreten Lukić, David Gajić, ali i Nikola Šainović i drugi, videti haški proces koji traje). Ta se priča završila kako se završila, a Guri u MUP-u krajem 1999. dobija zadatak da oformi kadrovsko jezgro hipotetičkih budućih specijalnih jedinica za moguću upotrebu na Kosovu – ako se ukaže potreba, to jest. To jezgro od oko hiljadu ljudi počinje sa obukom na poligonu Petrovo Selo, terenu JSO-a od 1992, a činiće kasnije i jezgro buduće Žandarmerije.
Petrovo Selo i obuka; tu leži ključ kasnijih događaja. Iz snimaka i iz iskaza poznavalaca vidi se da je ta obuka bila sasvim drugačija od dotadašnje obuke PJP-a. Vidi se francuska ruka i naglašeni korporativni duh, esprit de corps, svojstven JSO-u koji je već bio narastao do svojih zastrašujućih razmera. Ko je mogao da ponudi takve instruktore i takvu obuku osim kolege Ulemeka? Niko. U junu mesecu 2001. naredbom ministra Dušana Mihajlovića osnovana je Žandarmerija kao organizaciona jedinica MUP-a Srbije; prvi komandant bio je Guri Radosavljević.
U međuvremenu, desilo se nešto što generalu Radosavljeviću nije trebalo, kako sada vidimo: pošto smo „pobedili NATO pakt, spasli Ujedinjene nacije i međunarodno pravo“ 11. juna 1999, pod onim šatorom kod one kafane u okolini Kumanova, i pošto smo, proglasivši pobedu, pobegli glavom bez obzira sa Kosova, na poligonu JSO-a i PJP-a u Petrovom Selu u julu bezobzirno su ubijena tri brata Bitići, mecima u potiljak, vezani i bespomoćni. Bačeni su u jednu od tada popularnih masovnih grobnica, uz tela kosovskih Albanaca preneta odande tokom „asanacije terena“ (to je kad sklanjate dokaze o ratnim zločinima) i zakopana tamo. Možda je tada bilo u modi ubijanje nenaoružanih civila; možda se ubiti tri mlada čoveka upravo puštena iz zatvora gde su odležali prekršajnu kaznu tada smatralo za poželjno; tek ubijeni su. Po puštanju iz prekršajnog zatvora njih su uhapsila nepoznata lica sa legitimacijama MUP-a (od kojih je jedno kasnije identifikovano kao vozač Dušana Spasojevića Duće, vođe Zemunskog klana: „nabusit i drzak, sa debelim zlatnim lancem oko vrata“; poznato?) i odvezla u Petrovo Selo, gde su sutradan hladnokrvno ubijeni.
Tu se javljaju dva problema: prvo, braća Bitići bili su američki državljani, a Amerikanci ne vole kad im neko ubija državljane, pogotovo ako je taj neko upravo poražen u ratu sa njima; drugo, u trenutku zločina gen. Goran Radosavljević Guri bio je prisutan na poligonu u Petrovom Selu u svom svojstvu komandanta Posebnih jedinica policije MUP-a Srbije. Godinama je Guri tvrdio da je u trenutku zločina bio „na odmoru“; onda su ga svedoci na suđenju za ubistvo braće Bitići pred Specijalnim sudom, većem za ratne zločine, smestili na kritično mesto u kritično vreme: bio je tu u nekoj kamp prikolici sa svojom ćerkom, kažu. Na odmoru ili ne, Guri se našao u neprilici: ko je komandovao Petrovim Selom? On ili neko drugi? Ako je dopustio da u njegovom prisustvu neko drugi – a prisustvo „Dućinog vozača“ ukazuje na ulogu JSO-a – može da radi takve stvari, ko je komandant? Tu se – u minijaturi ništa manje tragičnoj – ponavlja ono isto haško pitanje o komandnoj odgovornosti, kada se MUP i Vojska uzajamno optužuju za „stvarnu“ umesto „formalne“ nadležnosti na Kosovu. Odbrana tipa „bio sam u kamp-prikolici i ne znam ništa“ nije nešto, ali je bolje od bekstva u ceo svet.
Znao je Guri da nije sve baš sasvim čisto oko njegove biografije odmah posle petooktobraskog prevrata i daljeg napredovanja u službi. Vratimo se sada u leto 2001. godine: Guri je komandant upravo osnovane Žandarmerije i „garant mira i stabilnosti“ na Jugu Srbije, uz podršku Čovićevog tima za Kosovo i ostalo. U julu mesecu, tačnije 11. jula, otkriveni su leševi braće Bitići; 19. jula delegacija iz Srbije treba da putuje u Brisel, u sedište NATO-a, da razgovaraju o Čovićevom planu za Preševsku dolinu; Guri je predviđen za člana delegacije. Kako kažu učesnici tih događaja, Guriju nije bilo nimalo svejedno: raspitivao se ima li i za njim neka poternica, da ne prođe kao onaj general Krstić koji je pao u Beču za Sarajevo. Jedva su ga ambasador SAD Bil Montgomeri i Nebojša Čović uverili da je sve u redu, pak je i otišao u Brisel i odande se bezbedno vratio. U to vreme istraga oko ubistva braće Bitići krenula je ozbiljno, uz pomoć FBI-ja i američke administracije. Već tog jula meseca nedeljnik „Reporter“ dovodio je Gurija u vezu sa tim nesrećnim Petrovim Selom. Sama okolnost da je Guri ipak otišao u Brisel ukazuje da su njegove brige bile umirene sa nekog nadležnog mesta. Ne da je on pominjao šta ga brine (Bitići? Francuzi?); naprotiv, ali ipak.
Lojalnost i profesionalna korektnost gen. Gorana Radosavljevića Gurija postoktobarskoj demokratskoj vlasti nije nikada dovedena u pitanje. Naprotiv: u kritičnim trenucima stavljao se na raspolaganje vladi, ponekad čak na način uverljiv i dramatičan (akcija „Sablja“); u tome je nalik na gen. Sretena Lukića, još jednog čoveka sa kojim se istorija poigrala (uzgred: Vladan Batić tvrdi da je u januaru 2001. Vojislav Koštunica za načelnika Javne bezbednosti predlagao Branka Crnog, poverljivo lice Radomira Markovića, a DOS gen. Svetu Đurđevića, pa je Sreten Lukić bio kompromisno rešenje…). Dakle, Guri nije bio sporan ni u kom smislu kao komandant Žandarmerije, naprotiv; kao ni Sreten Lukić, uostalom, kao načelnik Javne bezbednosti. Onda je ispalo da obojica imaju problematičnu predoktobarsku prošlost (Kosovo obojica, a Sreten još i rođake iz Bosne).
Tu dolazimo do melanholičnog zaključka: prošlost se ne briše, ali prošlost i ne oprašta svojim akterima. General Guri, miljenik medija i policajaca, sada je negde u celom svetu, umesto ovde, gde bi trebalo da se opravda ili da objasni svoje prisustvo na pogrešnom mestu u pogrešno vreme. Ovako sam sebe stavlja u položaj čoveka sumnjivog, jer beži. Šteta.
Fokus ruskih medija je uglavnom deo vezan za buduće odnose Srbije i Rusije te uvođenje odnosno neuvođenje sankcija Rusiji
Ivica Dačić je rekao da je Rusija tražila zakazivanje hitne sednice Saveta bezbednosti UN o BiH
Birajući između dve loše opcije, opozicija je uspela da izabere treću, najgoru: da se međusobno posvađa i podeli. Paradoks je tim veći što su predmet spora bili, kako stvari stoje, samo beogradski izbori. Na ostale lokalne će kanda izaći i bojkot-stranke prepuštajući lokalnim odborima odluku o tome. Šteta će biti mnogo veća ukoliko se bojkot-stranke i “borbene” stranke nastave međusobno obračunavati, ostrašćeno deleći opoziciono biračko telo
Kada je izgledalo da bi opozicija konačno mogla da se izbori za neke predizborne koncesije i natera vlast da odstupi, koalicija “Srbija protiv nasilja” se pocepala i zbunila svoje birače: da li su predstojeći lokalni izbori jačanje snaga pred neku buduću bitku ili slavno umiranje nečega što je ličilo na pobedničku kombinaciju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve