

Novi broj „Vremena“
Pobuna i defetizam: Ko bi to da digne ruke?
Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


S a zakašnjenjem čitam intervju sa Alešom Debeljakom i reakcije Milete Prodanovića, Zorana Milutinovića i Dragana Velikića. Reč je o pitanju koje se u poslednje vreme često vraća: da li su Srbi, posebno, srpski intelektualci, srpski pisci, krivi za ono što nas je zadesilo.
Nemam prava da o tome sudim, ali osećam potrebu da tim povodom nešto kažem.
Kao nesrbin, sa zebnjom sam posmatrao nastajanje stanja svesti koje ustoličava etničku pripadnost kao organizacioni princip i države i društva. U tome su, pored političara, vidnu ulogu imali i neki srpski intelektualci, pa i književnici.
Rodio se gazimestanski program, čija je polazna premisa da postoji soj ljudi koji se zovu Srbi, koji su međusobno jednaki a drugačiji od drugih, koji imaju neku misiju, čije istorijske patnje nisu uporedive sa patnjama drugih i koji zbog toga mogu imati neke pretenzije koje drugima ne priliče. Bio sam uveren i uveren sam i dalje daje ta premisa najblaže rečeno pogrešna.
Ovakvo uverenje teško bih zadržao da ga nisu delili i mnogi Srbi, a jesu. Razlika je samo u tome daje njima za to bilo potrebno više moralne hrabrosti nego meni.
Gazimestanski Woltanschaunng je požnjeo uspeha i zapadno od Srbije, gde se, takođe, našlo dosta pobornika te logike.
Jedni su otkrili daje upravo njihova nacija odabrana vrsta. Drugi (ili isti) govore o Srbima kao posebnom soju ljudi među kojima nema različitih. To što je promenjen predznak te od nebeskog postaje pakleni narod, neće pomeriti suštinu ovog svetonazora i neće nas ni za pedalj udaljiti od gazimestanske logike.
Znam da naš svet, naši „narodi i narodnosti“, nisu pokazali dovoljno otpora prema nacionalnim stereotipima i postuliranoj mržnji. Ali, homogene nacije ipak nisu stvorene. Moje je iskustvo da su u toku poslednjih desetak godina razlike unutar Srba (ili, recimo, Mađara) postale veće nego što su bile. Toje bolno, ali otrežnjava i dokazuje da su gazimestanski program (kao i recepcija njegove osnovne premise na bližem ili daljem Zapadu) ipak samo bolesna iluzija.


Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Može se reći da su izbori koji se održavaju u deset lokalnih samouprava – najskuplji lokalni izbori u istoriji svetskog višestranačja. Upregli su naprednjaci sve svoje resurse da bi pobedili na tim izborima, ne bi li održali utisak nepobedivosti. Represija koju svakodnevno sprovode ima pre svega za cilj da stvori percepciju režimske moći i odlučnosti. Bitka se, kako stvari stoje, vodi pre svega na psihološkom planu. Ključno je pitanje da li će utiske koje produkuju naprednjaci uspeti da nametnu većini građana i da im oduzmu svaku nadu da su političke promene moguće


Šta se zaista dešava u poslednjih nedelju-dve na Kosovu? Da li je zaista rešeno pitanje boravišnih dozvola i da li je uzimanje, odnosno dobijanje kosovskih dokumenata veliki ili mali korak i ka čemu? Da li je srpskoj zajednici na Kosovu išta lakše ili ne? Kako na to gleda, ako uopšte gleda, Brisel? Hoće li Srbija zatvoriti makar jedno pregovaračko poglavlje u okviru onog čuvenog i sve daljeg puta ka članstvu u EU? I kakve veze, ako ikakve, sa tim imaju predlozi Aleksandra Vučića


Status Kosova ostaje centralno pitanje za Srbiju. U takvom kontekstu, dinamika evropskih integracija susednih država dobija poseban značaj. Brza integracija Crne Gore značila bi dodatno razdvajanje političkih tokova u regionu i smanjenje manevarskog prostora Beograda u odnosima sa Evropskom unijom


Naša prva adresa je zgrada iz pedesetih godina – verovatno neokrečena od tada. Gospođa u penziji: “Mi smo aktivisti za studentsku listu. – Izvinite, ja vas ne podržavam.” Entuzijazam blago opada. Ulazimo u sledeću zgradu. Građena je kasnih sedamdesetih, fasada je od betona i crvene cigle, osam spratova, bez lifta. “Oooo, pa gde ste vi meni, znam sve, vidimo se na glasanju”
Propagandne strategije režima
Ima li pobunjeno društvo razlog za defetizam Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve