Kako se od "trećeg metka" i snajperiste iz Birčaninove stiglo do muzičkog producenta iz Varaždina i trgovca iz Kumrovca
BEZ MISTERIJE: Foto-robot jednog od učesnika atentata na premijera Đinđića
Ako ste mislili da se pod gornjim naslovom misli na crtež nepoznatog počinioca krivičnog dela izrađen u nekom ateljeu Legije stranaca – varate se. U još jednom napadu trivijalne egzaltacije, Nikola Vrzić iz „NIN“-a (1. novembar 2005; str. 18) nije se zbunio samo u gramatici. Naime, „foto-robot“ nije ljudsko biće, nego je crtež koji policijski crtač veštom rukom pravi na papiru ili na kompjuteru (češće), a prema opisu očevidaca. Ali, kao što je poznato, zbunjenost u rečenici posledica je zbunjenosti u glavi.
Tako je „NIN“ od prošle nedelje ‘ladno i ne trepnuvši proglasio dva nedužna hrvatska državljanina, Nedeljka Dudukovića iz Kumrovca i Rajmonda Rojnika iz Varaždina, za „dosad nepoznate učesnike u atentatu na Zorana Đinđića“, jer da je jedan od njih dvojice „foto-robot“. Od 14. marta 2003. poznato je da je MUP Hrvatske, a po molbi MUP-a Srbije, obavio provere za desetine lica koja su 11. marta (ali i pre i posle toga) prešle hrvatsko-srbijansku granicu; kao jedino interesantno lice javlja se Ivica Ico Mateković, notorni zagrebački gangster, trenutno u pritvoru zbog otmice i iznude, uhapšen letos posle višemesečnog skrivanja. Nikakav „NIN“-ov „čovek sa hrvatskim i francuskim pasošem, bivši pripadnik Legije stranaca“ ne javlja se, niti se javljao u celoj priči o atentatu na premijera Đinđića. Ponajmanje Ivan Duduković i Rajmond Rojnik: Duduković je trgovac iz Kumrovca, a Rojnik je muzički producent iz Varaždina; u Legiji bili nisu, francuski pasoš nemaju, a granicu su prelazili iz svojih razloga. Rojnik je bio na nekom koncertu ozbiljne muzike u Beogradu, a Duduković je u Pazovi sahranjivao sestru i zeta. Hrvatska policija proverila je i njih.
Sve je to „NIN“ mogao da dozna – da im je palo na pamet, a nije – veoma jednostavnim putem, kao što su to doznali „Blic“, zagrebački „Večernji list“ i hrvatska redakcija BBC-a, HTV i bilo ko koga nije mrzelo da ta dva čoveka potraži na internetu, u telefonskom imeniku Hrvatske; obojica su tamo, sa sve brojevima telefona.
Umesto da sedne za kompjuter, Nikola Vrzić stavio je prst na čelo i proizveo jedan dozlaboga smarajući i konfuzan članak u kome „foto-robot“ ide okolo, ubija premijere i uopšte radi stvari nespojive sa svojom prirodom crteža. Pošto tu logike nema ni u rečenici, niti u iznetim tvrdnjama, reč je o sumraku zdrave pameti kojim baviti se ne vredi. „NIN“ su, međutim, novine stare i ugledne, pak ih treba upitati nekoliko stvari:
Prvo, odakle od svih ljudi koji su u kritično vreme prelazili granicu njima imena baš te dvojice, koji – eto – ni luk jeli, ni lukom mirisali? Da im nije to neko podvalio? Ima pokvarenih ljudi, a ne jede se sve što leti, kako glasi prvi aksiom istraživačkog novinarstva.
Drugo, kako sad odjednom ispada da je na premijera Đinđića ipak pucano iz Gepratove 14, a ne iz Birčaninove, kako je „NIN“ u više navrata uporno tvrdio? Gde se izgubiše „treći, četvrti i osmi metak“ kojima na zdrav razum javnosti pucaju Vrzić i advokati odbrane već mesecima, svakoj logici i dokazima uprkos? Naravno da se advokat Nenad Vukasović, branilac Zvezdana Jovanovića, do neba obradovao „foto-robotu“: iz okolnosti da oni zaista postoje, g. Vukasović odmah izvlači zaključak da sve to treba proveriti – kao da nije proveravano dovoljno kad je trebalo.
Posle će, kad je blam već pukao, g. Vrzić preko volje priznati u „Kuriru“ (a gde bi inače?) da je „možda pogrešio oko imena, ali tvrdim da je osoba sa foto-robota učestvovala u ubistvu premijera“. Tu bi vranjanska gramatika bila preciznija: „sa foto-robota“ ili „sas foto-robota“? Književnim jezikom reklo bi se „osoba na foto-robotu“ ili, još bolje, „osoba po čijem je liku sačinjen foto-robot“. A ta osoba bi, s obzirom na običaj Zemunaca i JSO-a da se prerušavaju i vode računa o TV kamerama po gradu, mogao da bude i Zvezdan i Aca Simović i Ninoslav Konstantinović. Ionako se na više mesta u iskazima u istrazi kaže da su imali perike i naočari za vid bez dioptrije; da se pre atentata Nino Konstantinović „ofarbao u plavo, nosi naočare i kvarcuje se“ (izvor „Blica“ iz policije koji citira Ninove prijatelje).
Policijski crtež, zvani foto-robot, da se podsetimo, spada u pomoćna sredstva (kao i poligraf) i često je notorno nepouzdan: očevidac koji je nekoga video na dve-tri sekunde dok protrčava pored njega nije baš pouzdan izvor. Prepoznavanje je, međutim, mnogo ozbiljnije i važi kao dokaz na sudu. Osim toga, svedok Bugarski, na koga se Vrzić toliko poziva, nije bio nimalo odlučan svedočeći pred sudom: na pitanje može li da prepozna ili isključi lica sa poternice, odgovarao je sa „Ne znam, ne znam“. Uostalom, po foto-robotu izrađenom uz njegovu pomoć bio je hapšen onaj vojni muzičar Dejan Kuzmanović; i on ni kriv ni dužan.
Bilo bi krajnje vreme da „NIN“ prestane da maltretira javnost ovakvim budalaštinama; bilo bi krajnje vreme da MUP Srbije već jednom nešto kaže na temu tog nesrećnog „foto-robota“, kad je već toliko puta preko ministra ili saopštenjima reagovao na stvari od mnogo manjeg značaja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Premijer Mađarske Viktor Orban krenuo je rano jutros ka granici sa Srbijom da proveri da li je na mađarskoj strani sve u redu sa gasovodom Turski tok nakon što su srpske obaveštajne službe, policija i vojska navodno kod Kanjiže sprečile diverziju
Smrt jedne devojke zahteva istinu i dostojanstvo, ali način na koji se o njoj govori i način na koji se koristi pokazuje da je pretvorena u sredstvo političkog obračuna. U tome leži najveći problem, jer kada smrt postane sredstvo za odmazdu vlasti nad univerzitetom, ostaje zastrašujuće pitanje – na šta su sve spremni
Evo izbornog komentara jedne “obične žene”: “ Bio je to trenutak u kojem su mnogi prvi put stali uspravno. Bez galame, bez velikih reči, ali sa nečim što se ne može fingirati – dostojanstvom. Rezultati su objavljeni kako su objavljeni. Papir trpi svašta, brojevi još više. Ali ono što ne trpi jeste osećaj u stomaku kad znaš da si uradio kako treba. I to vam, deco, niko ne može oduzeti”
U situaciji u kojoj Ministarstvo kulture ne haje za izdavaštvo svoje države, na strani izdavača su samo nematerijalni resursi: upornost, entuzijazam i višedecenijsko iskustvo s krizama
Predlog zakona o zabrani upotrebe mobilnih telefona u osnovnim i srednjim školama
Đacima će biti zabranjeno i da pozajmljuju telefone, a kazne će plaćati i roditelji i škole. Za one koji se direktno staraju o detetu predviđena je kazna od 100.000 dinara, dok će obrazovna ustanova plaćati i do milion dinara ukoliko prekrši zakon
Upisivanje Brenta Sadlera kao direktora medija Junajted grupe je pretposlednji korak u puzajućem davljenju kritičkih medija. Vlast to neće spasiti, ali je barem publika dobila važnu lekciju
Vršljanje policije po Rektoratu Univerziteta u Beogradu je čin ljudi nesvesnih da sami propadaju u rupu koju kopaju Vladanu Đokiću, da nastupaju kao zlo koje će izgubiti bitku protiv dobra, kao neuki jahači metle koje će na kraju pomesti studenti
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!