Kako se od "trećeg metka" i snajperiste iz Birčaninove stiglo do muzičkog producenta iz Varaždina i trgovca iz Kumrovca
BEZ MISTERIJE: Foto-robot jednog od učesnika atentata na premijera Đinđića
Ako ste mislili da se pod gornjim naslovom misli na crtež nepoznatog počinioca krivičnog dela izrađen u nekom ateljeu Legije stranaca – varate se. U još jednom napadu trivijalne egzaltacije, Nikola Vrzić iz „NIN“-a (1. novembar 2005; str. 18) nije se zbunio samo u gramatici. Naime, „foto-robot“ nije ljudsko biće, nego je crtež koji policijski crtač veštom rukom pravi na papiru ili na kompjuteru (češće), a prema opisu očevidaca. Ali, kao što je poznato, zbunjenost u rečenici posledica je zbunjenosti u glavi.
Tako je „NIN“ od prošle nedelje ‘ladno i ne trepnuvši proglasio dva nedužna hrvatska državljanina, Nedeljka Dudukovića iz Kumrovca i Rajmonda Rojnika iz Varaždina, za „dosad nepoznate učesnike u atentatu na Zorana Đinđića“, jer da je jedan od njih dvojice „foto-robot“. Od 14. marta 2003. poznato je da je MUP Hrvatske, a po molbi MUP-a Srbije, obavio provere za desetine lica koja su 11. marta (ali i pre i posle toga) prešle hrvatsko-srbijansku granicu; kao jedino interesantno lice javlja se Ivica Ico Mateković, notorni zagrebački gangster, trenutno u pritvoru zbog otmice i iznude, uhapšen letos posle višemesečnog skrivanja. Nikakav „NIN“-ov „čovek sa hrvatskim i francuskim pasošem, bivši pripadnik Legije stranaca“ ne javlja se, niti se javljao u celoj priči o atentatu na premijera Đinđića. Ponajmanje Ivan Duduković i Rajmond Rojnik: Duduković je trgovac iz Kumrovca, a Rojnik je muzički producent iz Varaždina; u Legiji bili nisu, francuski pasoš nemaju, a granicu su prelazili iz svojih razloga. Rojnik je bio na nekom koncertu ozbiljne muzike u Beogradu, a Duduković je u Pazovi sahranjivao sestru i zeta. Hrvatska policija proverila je i njih.
Sve je to „NIN“ mogao da dozna – da im je palo na pamet, a nije – veoma jednostavnim putem, kao što su to doznali „Blic“, zagrebački „Večernji list“ i hrvatska redakcija BBC-a, HTV i bilo ko koga nije mrzelo da ta dva čoveka potraži na internetu, u telefonskom imeniku Hrvatske; obojica su tamo, sa sve brojevima telefona.
Umesto da sedne za kompjuter, Nikola Vrzić stavio je prst na čelo i proizveo jedan dozlaboga smarajući i konfuzan članak u kome „foto-robot“ ide okolo, ubija premijere i uopšte radi stvari nespojive sa svojom prirodom crteža. Pošto tu logike nema ni u rečenici, niti u iznetim tvrdnjama, reč je o sumraku zdrave pameti kojim baviti se ne vredi. „NIN“ su, međutim, novine stare i ugledne, pak ih treba upitati nekoliko stvari:
Prvo, odakle od svih ljudi koji su u kritično vreme prelazili granicu njima imena baš te dvojice, koji – eto – ni luk jeli, ni lukom mirisali? Da im nije to neko podvalio? Ima pokvarenih ljudi, a ne jede se sve što leti, kako glasi prvi aksiom istraživačkog novinarstva.
Drugo, kako sad odjednom ispada da je na premijera Đinđića ipak pucano iz Gepratove 14, a ne iz Birčaninove, kako je „NIN“ u više navrata uporno tvrdio? Gde se izgubiše „treći, četvrti i osmi metak“ kojima na zdrav razum javnosti pucaju Vrzić i advokati odbrane već mesecima, svakoj logici i dokazima uprkos? Naravno da se advokat Nenad Vukasović, branilac Zvezdana Jovanovića, do neba obradovao „foto-robotu“: iz okolnosti da oni zaista postoje, g. Vukasović odmah izvlači zaključak da sve to treba proveriti – kao da nije proveravano dovoljno kad je trebalo.
Posle će, kad je blam već pukao, g. Vrzić preko volje priznati u „Kuriru“ (a gde bi inače?) da je „možda pogrešio oko imena, ali tvrdim da je osoba sa foto-robota učestvovala u ubistvu premijera“. Tu bi vranjanska gramatika bila preciznija: „sa foto-robota“ ili „sas foto-robota“? Književnim jezikom reklo bi se „osoba na foto-robotu“ ili, još bolje, „osoba po čijem je liku sačinjen foto-robot“. A ta osoba bi, s obzirom na običaj Zemunaca i JSO-a da se prerušavaju i vode računa o TV kamerama po gradu, mogao da bude i Zvezdan i Aca Simović i Ninoslav Konstantinović. Ionako se na više mesta u iskazima u istrazi kaže da su imali perike i naočari za vid bez dioptrije; da se pre atentata Nino Konstantinović „ofarbao u plavo, nosi naočare i kvarcuje se“ (izvor „Blica“ iz policije koji citira Ninove prijatelje).
Policijski crtež, zvani foto-robot, da se podsetimo, spada u pomoćna sredstva (kao i poligraf) i često je notorno nepouzdan: očevidac koji je nekoga video na dve-tri sekunde dok protrčava pored njega nije baš pouzdan izvor. Prepoznavanje je, međutim, mnogo ozbiljnije i važi kao dokaz na sudu. Osim toga, svedok Bugarski, na koga se Vrzić toliko poziva, nije bio nimalo odlučan svedočeći pred sudom: na pitanje može li da prepozna ili isključi lica sa poternice, odgovarao je sa „Ne znam, ne znam“. Uostalom, po foto-robotu izrađenom uz njegovu pomoć bio je hapšen onaj vojni muzičar Dejan Kuzmanović; i on ni kriv ni dužan.
Bilo bi krajnje vreme da „NIN“ prestane da maltretira javnost ovakvim budalaštinama; bilo bi krajnje vreme da MUP Srbije već jednom nešto kaže na temu tog nesrećnog „foto-robota“, kad je već toliko puta preko ministra ili saopštenjima reagovao na stvari od mnogo manjeg značaja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Bez širokog i suštinski jedinstvenog fronta “tvrdih”, “mekih”, “levih”, “desnih”, “stranačkih” i “vanstranačkih”, “studentoljubaca” i “studentoskeptika”, nas antinaprednjačkih veterana i onih “odskora progledalih” – nema i neće biti promene koju svi priželjkujemo i za koju nam se čini da je nadohvat ruke. Na kraju krajeva, ne moraju i verovatno neće svi biti u istoj koloni i na istoj listi. Ali ukoliko se stvarno i iskreno želi smena ovog nakaradnog režima, svi koji su protiv njega moraju biti u istom stroju i istom frontu
Istraživanje agencije “Sprint Insight”: Većina Srbije protiv Vučićevog režima (2)
Od pada nadstrešnice u Novom Sadu deluje kao da je marketinško-strateški tim Srpske napredne stranke prepustio sve konce odlučivanja timu za eskalaciju. Ukoliko je odavanje počasti stradalima ispred Fakulteta dramskih umetnosti predstavljalo “mali požar” koji je, iz ugla SNS stratega, trebalo lokalizovati, aktuelni predsednik i njegova stranka učinili su sve suprotno: podstakli su širenje vatre koja je na kraju zahvatila i njihovu sopstvenu političku “kuću”. Upravo iz te kuće, svojim političkim amaterizmom, oterali su nemali broj dotadašnjih pristalica
Za režim Aleksandra Vučića, građevina je alat političke propagande, prilika za slikanje i izvor moći. Zato se sve mora otvarati u najkraćem roku, pa makar hitna pomoć dežurala na novom auto-putu ili pucali betonski stubovi na Prokopu
Računi za struju, putno osiguranje, parking... Uplate građana slivaće se na račun male Alta banke koju drži biznismen blizak režimu. Šta je sve mutno u ovim poslovima?
Umesto da se okome na obolele ćelije, odbrambene ćelije srpskog organizma su se okrenule protiv zdravih ćelija. Lek je počeo da kola krvotokom, ali je proces ozdravljenja dug i neizvestan
Mitropolit žički Justin otvoreno je stao na stranu studenata i upozorio vlast da “moć nije data radi nasilja, nego radi služenja“. Šta je to trebalo arhijereju poznatom po tome da se kloni sukoba
Kao što je Šešelj početkom devedesetih potezao pištolj na tadašnje studente, tako Vučić na njihove pobunjene kćerke i sinove danas poteže svoje batinaše. Ista je to politika, samo prilagođena vremenu
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!