Kako se od "trećeg metka" i snajperiste iz Birčaninove stiglo do muzičkog producenta iz Varaždina i trgovca iz Kumrovca
BEZ MISTERIJE: Foto-robot jednog od učesnika atentata na premijera Đinđića
Ako ste mislili da se pod gornjim naslovom misli na crtež nepoznatog počinioca krivičnog dela izrađen u nekom ateljeu Legije stranaca – varate se. U još jednom napadu trivijalne egzaltacije, Nikola Vrzić iz „NIN“-a (1. novembar 2005; str. 18) nije se zbunio samo u gramatici. Naime, „foto-robot“ nije ljudsko biće, nego je crtež koji policijski crtač veštom rukom pravi na papiru ili na kompjuteru (češće), a prema opisu očevidaca. Ali, kao što je poznato, zbunjenost u rečenici posledica je zbunjenosti u glavi.
Tako je „NIN“ od prošle nedelje ‘ladno i ne trepnuvši proglasio dva nedužna hrvatska državljanina, Nedeljka Dudukovića iz Kumrovca i Rajmonda Rojnika iz Varaždina, za „dosad nepoznate učesnike u atentatu na Zorana Đinđića“, jer da je jedan od njih dvojice „foto-robot“. Od 14. marta 2003. poznato je da je MUP Hrvatske, a po molbi MUP-a Srbije, obavio provere za desetine lica koja su 11. marta (ali i pre i posle toga) prešle hrvatsko-srbijansku granicu; kao jedino interesantno lice javlja se Ivica Ico Mateković, notorni zagrebački gangster, trenutno u pritvoru zbog otmice i iznude, uhapšen letos posle višemesečnog skrivanja. Nikakav „NIN“-ov „čovek sa hrvatskim i francuskim pasošem, bivši pripadnik Legije stranaca“ ne javlja se, niti se javljao u celoj priči o atentatu na premijera Đinđića. Ponajmanje Ivan Duduković i Rajmond Rojnik: Duduković je trgovac iz Kumrovca, a Rojnik je muzički producent iz Varaždina; u Legiji bili nisu, francuski pasoš nemaju, a granicu su prelazili iz svojih razloga. Rojnik je bio na nekom koncertu ozbiljne muzike u Beogradu, a Duduković je u Pazovi sahranjivao sestru i zeta. Hrvatska policija proverila je i njih.
Sve je to „NIN“ mogao da dozna – da im je palo na pamet, a nije – veoma jednostavnim putem, kao što su to doznali „Blic“, zagrebački „Večernji list“ i hrvatska redakcija BBC-a, HTV i bilo ko koga nije mrzelo da ta dva čoveka potraži na internetu, u telefonskom imeniku Hrvatske; obojica su tamo, sa sve brojevima telefona.
Umesto da sedne za kompjuter, Nikola Vrzić stavio je prst na čelo i proizveo jedan dozlaboga smarajući i konfuzan članak u kome „foto-robot“ ide okolo, ubija premijere i uopšte radi stvari nespojive sa svojom prirodom crteža. Pošto tu logike nema ni u rečenici, niti u iznetim tvrdnjama, reč je o sumraku zdrave pameti kojim baviti se ne vredi. „NIN“ su, međutim, novine stare i ugledne, pak ih treba upitati nekoliko stvari:
Prvo, odakle od svih ljudi koji su u kritično vreme prelazili granicu njima imena baš te dvojice, koji – eto – ni luk jeli, ni lukom mirisali? Da im nije to neko podvalio? Ima pokvarenih ljudi, a ne jede se sve što leti, kako glasi prvi aksiom istraživačkog novinarstva.
Drugo, kako sad odjednom ispada da je na premijera Đinđića ipak pucano iz Gepratove 14, a ne iz Birčaninove, kako je „NIN“ u više navrata uporno tvrdio? Gde se izgubiše „treći, četvrti i osmi metak“ kojima na zdrav razum javnosti pucaju Vrzić i advokati odbrane već mesecima, svakoj logici i dokazima uprkos? Naravno da se advokat Nenad Vukasović, branilac Zvezdana Jovanovića, do neba obradovao „foto-robotu“: iz okolnosti da oni zaista postoje, g. Vukasović odmah izvlači zaključak da sve to treba proveriti – kao da nije proveravano dovoljno kad je trebalo.
Posle će, kad je blam već pukao, g. Vrzić preko volje priznati u „Kuriru“ (a gde bi inače?) da je „možda pogrešio oko imena, ali tvrdim da je osoba sa foto-robota učestvovala u ubistvu premijera“. Tu bi vranjanska gramatika bila preciznija: „sa foto-robota“ ili „sas foto-robota“? Književnim jezikom reklo bi se „osoba na foto-robotu“ ili, još bolje, „osoba po čijem je liku sačinjen foto-robot“. A ta osoba bi, s obzirom na običaj Zemunaca i JSO-a da se prerušavaju i vode računa o TV kamerama po gradu, mogao da bude i Zvezdan i Aca Simović i Ninoslav Konstantinović. Ionako se na više mesta u iskazima u istrazi kaže da su imali perike i naočari za vid bez dioptrije; da se pre atentata Nino Konstantinović „ofarbao u plavo, nosi naočare i kvarcuje se“ (izvor „Blica“ iz policije koji citira Ninove prijatelje).
Policijski crtež, zvani foto-robot, da se podsetimo, spada u pomoćna sredstva (kao i poligraf) i često je notorno nepouzdan: očevidac koji je nekoga video na dve-tri sekunde dok protrčava pored njega nije baš pouzdan izvor. Prepoznavanje je, međutim, mnogo ozbiljnije i važi kao dokaz na sudu. Osim toga, svedok Bugarski, na koga se Vrzić toliko poziva, nije bio nimalo odlučan svedočeći pred sudom: na pitanje može li da prepozna ili isključi lica sa poternice, odgovarao je sa „Ne znam, ne znam“. Uostalom, po foto-robotu izrađenom uz njegovu pomoć bio je hapšen onaj vojni muzičar Dejan Kuzmanović; i on ni kriv ni dužan.
Bilo bi krajnje vreme da „NIN“ prestane da maltretira javnost ovakvim budalaštinama; bilo bi krajnje vreme da MUP Srbije već jednom nešto kaže na temu tog nesrećnog „foto-robota“, kad je već toliko puta preko ministra ili saopštenjima reagovao na stvari od mnogo manjeg značaja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Režim ne zna kud udara. To se vidi po, čak i za njegove standarde učestalim, javnim obraćanjima nepomenika. Vidi se i po tome što je pogubljen i konfuzan, a često se građanima obraća i u vidno alkoholisanom stanju. Samokontrola nikada nije bila njegova jača strana, a sada je potpuno nestala. Slabost se ogleda i u metodi borbe protiv masovnog studentskog i građanskog pokreta. Metoda se zove – majmunsko oponašanje. Njihov položaj je sve gori kako vreme odmiče. Ne samo na političkom nego i na ekonomskom planu. Plate kasne, budžetska sredstva su sve tanja
Opozicija i njoj naklonjena javnost očekuje veći angažman Evropljana kada je u pitanju srpski politički prostor, vlast takve najave koristi da argumentuje tezu o obojenoj revoluciji, ali bi sa radošću ugostila bilo koga sa te strane, posebno ako daju neke pare. Čini se da i jedna i druga strana preteruju: niti će Evropa doći da nam organizuje izbore, niti će više stizati bilo kakva lova kojom će vlast da krpi budžetske rupe nastale vanrednim korupcionaškim troškovima
Vojska Srbije nema kapacitet da izvede paradu poput nekadašnje JNA, koja je 1985. godine imala više od 300.000 pripadnika, a na poslednju paradi 9. maja te godine direktno je izvela njih 6.690. Plus prateće službe, kojih je bilo više od 4.000. Na toj paradi bila su borbena sredstva koja će se pokazati i sad, 40 godina kasnije. Reč je o tenkovima M-84, helikopterima “gazela”, avionima “orao” i “super galeb G-4”, oklopnim transporterima i kamionima. Sada će svi oni biti predstavljeni kao “modernizovana čuda” iako su im odavno istekli resursi
Glas svakog fakulteta, ali i mogućnost stavljanja veta uz obavezan intervju i prihvatanje ideološkog minimuma, deo su procesa kroz koji svaki potencijalni kandidat za “studentsku listu” mora da prođe, saznaje “Vreme”. Iako Aleksandar Vučić žali što njegov protivnik još nema lik, studenti baš strateški ne žele da vlastima i tabloidima daju mogućnost za satanizaciju izabranih ljudi
Kao sa statistima na naprednjačkim okupljanjima, predsednik Srbije nema sreće ni sa siledžijama: em ih je malo, em su sitna boranija. Da nemaju policijski kordon iza leđa, davno bi ih narod razjurio. Ovako zavise od tetošenja onih koji bi ih – da je zakona i pravde u Srbiji – morali hapsiti. Prosto rečeno, jadni su i oni, a i ovi koji ih angažuju
U novom broju „Vremena“ Jovo Bakić je rekao da ne bismo opstali kao društvo i pojedinci kada bi režim pobedio. U pravu je. Reč sloboda u takvoj Srbiji bila bi zabranjena, lični integritet bio bi razlog za hapšenje, a kukavičluk – način preživljavanja
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!