Famoznih 400 budalaština

Sjedim nedavno s nekim Beograđanima na Korčuli. U torbi za plažu mi mokar peškir i dopola pročitana knjiga Darka Hudelista (Moj beogradski dnevnik; Susreti i razgovori s Dobricom Ćosićem 2006–2011, Profil, Zagreb, 2012). Pričamo, nevezano za knjigu, o odnosima Beograd–Zagreb, manje u ključu visoke politike, a više u nekom ljudskom registru. Jedan od mojih sagovornika, Beograđanin koji je neko vrijeme bio u vezi s Zagrepčankom, veli kako na Fejsbuku postoji grupa koja okuplja Beograđane i Beograđanke što su u ljubavnoj vezi s nekim Zagrepčaninom ili Zagrepčankom i obratno. Grupa se zove: 442. Aluzija na Bajaginu pjesmu je jasna; refren 442 do Beograda u kolektivnoj YU memoriji predstavlja šifru za udaljenost između Beograda i Zagreba. Problem je samo, nastavlja on, što udaljenost između Beograda i Zagreba nije 442 kilometra, nego je pedeset kilometara kraća, dakle 392 kilometra. Da, stvarno, pomišljam, ona čuvena fraza po kojoj je Predrag Matvejević naslovio jedan svoj tekst u vrijeme afere oko Grobnice za Borisa Davidoviča i kojom je kolega Pančić krstio jednu svoju knjigu glasi: famoznih 400 kilometara (ne, dakle, 450).

TATA–MATA U EPIZODI: Na stranu sada nastavak ovog razgovora ugodnog, valja nam se baviti neprijatnijom temom. Ovaj blago bizarni uvod tu je iz dva razloga. Najprije, Hudelistov Moj beogradski dnevnik tematski se ugrađuje na sve veću (imaginarnu) policu s knjigama o srpsko-hrvatskim odnosima. Također, uvod pokušava parodirati Hudelistovu iritantnu navadu da čitaoca obavještava o trivijalnim pojedinostima iz vlastitog privatnog života. Dobro, reći će neko, čovjek knjigu žanrovski određuje kao dnevnik te je logično da nam u njoj daje uvida i u svoju privatnost. Nije ovo, međutim, običan dnevnik, riječ je o svojevrsnom prologu cijelom nizu knjiga koje Hudelist namjerava napisati kao rezultat svog „višegodišnjeg istraživačkog projekta“ kojem je dao radni naslov „Sukob Hrvata i Srba u 20. stoljeću i slom Jugoslavije, u okvirima svjetske povijesti (1922–1995)“. Od Hudelista je zapravo, kako nas obavještava već na prvoj stranici knjige, „bio naručen jedan malo drugačiji projekat pod imenom Raspad Jugoslavije„, ali je on, eto, uspio da projekat u isto vrijeme i suzi i proširi. Zbog rada na „projektu“ Hudelist 2006. seli iz Zagreba u Beograd, a kroz cijelo prvo poglavlje pratimo peripetije oko potrage za stanom. Namjerio je projektant da stanuje u strogom centru pa si je najprije pronašao stan u Knez Mihailovoj, da bi se uskoro preselio na ugao Zmaj Jovine i Obilićevog venca. Hudelist drži čitaoca u mraku kad je riječ o naručiocu projekta, ali priznaje da mu je jedan njegov „hrvatski sponzor“ dao pet hiljada eura za opremanje stana. Ovaj dio iz dnevnika (muške) sponzoruše vrijedi citirati; nabraja, dakle, Hudelist šta si je sve kupio za 5000 eura: „televizor LG (ne ravan, nego klasičan, s katodnom cijevi, ali sasvim pristojne veličine i kvalitete), Pioneerov DVD rekorder s hard-discom (onaj najdonji model, doduše), Sonyjev VHS-rekorder, MiniMac računalo s vrhunskim Acerovim LCD monitorom od 11 ili 13 inča, HP-ov štampač (onaj najjednostavniji i najjeftiniji, sa samo crnom bojom), Panasonicov telefaks-uređaj, Indesitov stroj za pranje rublja (jer to mi je nedostajalo u kupaonici), jedan (ne znam da li talijanski, austrijski ili njemački) superkvalitetan i savršeno udoban krevet napravljen od Latoflex daščica sa vrhunskim medicinskim madracem (…) Čovječe – sve to za 5000 hiljada eura, prije ne više od šest godina.“ Nema citirani dio neke pretjerane veze sa sadržajem knjige, neće nam Hudelist (srećom!) opisivati kako je prao rublje ili faksirao dokumente. Ipak, on može biti ilustracija „bolesne opširnosti“ zbog koje je Moj beogradski dnevnik nabujao na skoro punih 500 stranica. Iz tog se nabrajanja marki različitih uređaja zrcali također Hudelistova infantilna opsesija samim sobom kao „tata-matom za tehniku i za sve što vole mladi“, a najurnebesniji dio knjige što izvire iz te opsesije je autorova rasprava s Dobricom Ćosićem o – Fejsbuku! Također, lakoća s kojom Hudelist opisuje kako je u dan-dva potrošio prosječnu godišnju platu u Srbiji, navodeći svako malo kako mu je „budžet“ zapravo limitiran, dobar je primjer nečega što se provlači kroz cijelu knjigu: potpune nesvijesti o socijalnom kontekstu. Hudelist, međutim, i ne krije da njega kontekst ne interesuje; on je u Beograd doselio zbog Ćosića. Nakon što mu se na kraju njihovog prvog susreta učini da su njih dvojica postigli neko razumijevanje, Hudelist će dirnuto zabilježiti: Beograde, nisam uzalud došao k tebi. Tokom druženja Ćosić će u Hudelistu često buditi burne emocije. Evo tek nekih primjera za to: „Moram priznati da me uzbudio. Lagano sam zadrhtao.“ (strana 18); „U meni je zapravo sve ključalo, toliko sam bio uzbuđen i čak pomalo uplašen…“ (strana 153); „Nitko na svijetu nije bio sretniji od mene“ (strana 410) – ova posljednja emocija izazvana je pohvalnom Ćosićevom ocjenom jednog Hudelistovog teksta.

NAJZABRINUTIJI SRBIN UOPŠTE: Strukturno gledajući, knjiga je podijeljena na tridesetak poglavlja što se dužinom ne razlikuju previše. Kako podnaslov sugeriše, lavovski dio Beogradskog dnevnika opisuje i sumira brojne Hudelistove razgovore s Ćosićem vođene na više lokacija: od ureda u SANU preko beogradskih restorana, Ćosićeve vile na Dedinju odnosno stana na Paliluli, pa sve do Trstenika u Ćosićevom zavičaju. Hudelist je svojim sagovornikom vidno fasciniran, a ta fascinacija ga u nekim trenucima vodi i do (neintencionalno) komičnih analogija. Tako, recimo, Hudelistovo oduševljenje Ćosićevim romanom Bajka, naročito poglavljem Razistorija, u kojem se razglaba o mogućnosti da vrijeme stane, pa zatim pođe teći unatrag, o jednom, dakle, SF klišeju, o istoriji koja se odvija na način na koji je išao život Ficdžeraldovog junaka Bendžamina Batona, ide dotle da on tvrdi da se to poglavlje nije moglo napisati bez „vrlo studioznog izučavanja teorijske fizike“. Zapanjen je Hudelist sličnostima (!) između Ćosićeve Bajke i Hokingove Kratke povesti vremena. Iako na jednom mjestu i sam pominje film Povratak u budućnost, Hudelist ne može da shvati da u Ćosićevom tretmanu ovog SF klišeja nema ničeg ni dubokog ni originalnog, da je to tek stilizacija već mnogo puta viđenog motiva. Drugi zgodan primjer Hudelistove fascinacije Ćosićem jest njegova ideja da je Ćosićev karakter najbolje opisan u Heseovom Stepskom vuku, odnosno da je Hari Haler, štono kažu, pljunuti Dobrica Ćosić. Ipak, koliko god generalno bila besmislena, Hudelistova komparacija Ćosića sa stepskim vukom, važna je za razumijevanje geneze ove knjige. Jer, makar i bio najvažniji, Ćosić nije jedini Hudelistov beogradski sagovornik. I u ovoj knjizi na dosta mjesta Hudelist pominje svoje razgovore sa Mihailom Markovićem, Matijom Bećkovićem, Borisavom Jovićem, Latinskom Perović itd. Svi ti razgovori temelj su budućih Hudelistovih knjiga koje i u ovom dnevniku višekratno najavljuje. Između Hudelista i Ćosića, međutim, razvila se čudnovata međusobna simpatija, skoro pa neko poluprijateljstvo i knjiga je zapravo najzanimljivija ako se čita kao istorija jedne sitne i neobične folie a deux (izvan medicinskog konteksta). Svako malo, Hudelist ima potrebu podsjetiti čitaoca da je Ćosić blagonaklon prema njemu, iako je, eto, Hrvat, kao što i Ćosiću prija Hudelistova pažnja pa ga je on nekoliko puta proglasio uvjerljivo najdubljim tumačem njegove Bajke. Besmislena je, velim, Hudelistova komparacija Ćosića sa Harijem Halerom, ali je uhvatio nešto primijetivši da se Ćosić, za razliku od Halera, nije naučio smijati. Praznjikavi su Hudelistovi kvazipsihoanalitički uvidi o Ćosiću kao neostvarenom samoubici, neukusni tračerski detalji o Dobrici plejboju, naročito kad upliće i konkretne još uvijek žive osobe, ali se s margina njegovog dnevnika ipak mogu naslutiti neke crte karakternog profila Ćosićevog koje opravdavaju onu lapidarnu i aforističku, no genijalnu definiciju Dobriće Ćosića kao najzabrinutijeg Srbina uopšte.

JUGOSLAVIJA KAO GREŠKA: Suštinski i idejno, Moj beogradski dnevnik je knjiga o Hudelistovoj i Ćosićevoj (da ne kažem srpsko-hrvatskoj) saglasnosti da je Jugoslavija bila greška. U ovoj knjizi to je tek prateća tema, jer je autorov interes koncentrisan na Ćosićev lik i djelo, no toga će vjerovatno biti više u narednim knjigama nastalim po naručenom projektu „Sukob Hrvata i Srba u 20. stoljeću“. Znakovito je zapravo kako se prvobitni naslov „Raspad Jugoslavije“ kod Hudelista pretvorio u „Sukob Hrvata i Srba“. Pogrešno je priču o Jugoslaviji svoditi na odnose Srba i Hrvata, kao i priču o raspadu Jugoslavije na njihov sukob. Sarajevski pjesnik Semezdin Mehmedinović zapisao je jedanput: „Meni se čini da su upravo srpsko-hrvatski odnosi patetičan stereotip zato što su odavno definirani, zato što su poznati i predvidivi, i iskreno govoreći manje zanimljivi od srpsko-makedonskih, ili slovensko-hrvatskih, ili bosansko-crnogorskih odnosa.“ Hudelistova knjiga uklapa se u dijagnozu o patetičnom stereotipu. U njoj se opširno razglaba o savezničkoj ponudi (nakon Londonskog ugovora sa Italijom) Nikoli Pašiću iz 1915. koja je, kao, podrazumijevala stvaranje velike Srbije, što je Pašić odbacio, a zarad Jugoslavije. Miroslav Krleža (za čije Zastave Darko Hudelist stručno kaže da su inferiorne Ćosićevom Vremenu smrti) piše negdje sugestivno i efektno o razgovoru Ivana Meštrovića i Bogdana Popovića, a nakon što je Supilo izvijestio Meštrovića o sadržaju Londonskog ugovora. Potreseni Meštrović opisivao je Popoviću Supilov očaj, na šta je Popović hladno rekao otprilike ovako: Kako god završio rat, i Srbi i Hrvati imaće svoje kakve-takve države, a vi Jugosloveni (Supilo, Meštrović i njima slični) – vi vidite šta ćete. Jugoslavija je bila greška, poručuju sto godina kasnije Ćosić i Hudelist, a vi Jugosloveni – vi vidite šta ćete. Dobro su se razumjeli Darko Hudelist, biograf Franje Tuđmana, i Dobrica Ćosić, pesnik revolucije na predsedničkom brodu, barem ako je suditi po ovoj knjizi, tehnički inače dobro napravljenoj, s preciznim indeksom i s dvadeset pet kolor fotografija. Da ne bude zabune, Moj Beogradski dnevnik je interesantno i povremeno zabavno štivo, ako niste skloni sekiraciji zbog budalaština koje će oni što čitaju sa olovkom u ruci podvlačiti na skoro svakoj stranici. No znajte da ćete to dvojbeno zadovoljstvo skupo platiti. Knjiga (u Hrvatskoj) košta 149 kuna, što će reći dvadesetak eura. Dobro, skupoća je relativna stvar, to je tek četiri posto Hudelistovog budžeta za opremanje njegovog beogradskog stana. Čitaoci, međutim, uglavnom nemaju sponzore.