
Novi broj „Vremena“
Pouke Đinđićevog mandata: Ne cmizdrite nego delajte
Pre četvrt veka je Zoran Đinđić postao premijer. Kakvu je Srbiju dočekao, a kakvu ostavio i šta se može iz toga naučiti danas? To je naslovna tema novog „Vremena“
George Michael (1963–2016)
Kaže mi prijatelj, ti si jedina osoba koju znam a da voli Džordža Majkla. To je zvučalo otprilike kao, ti si jedina osoba koja voli da jede tucano staklo na kašiku.
Dvadesetog septembra, na koncertu Džordža Majkla u zagrebačkoj Areni svakako nisam bila sama, ali je to bio prvi veliki koncert na koji sam s predumišljajem išla solo. Red 29, sjedište 409. Početak u 21.00 i, bez pauze od 20 minuta, sve ukupno 2,5 sati Džordža Majkla.
No, to su brojevi, ali džaba brojevi kad postoji priča.
Jedna od njih, skoro pa legenda, kaže da je izvjesna vila u Sen Tropeu početkom neslavnih devedesetih bila vrlo živo mjesto. Na tom je lokalitetu frontmen grupe Sar e Roma Haris Džinović sreo i upoznao manekenku Helenu Kristensen, Mika Džegera, Kevina Kostnera i Džeka Nikolsona, ali i Jorgosa Kirijakosa Panosa, poznatijeg pod imenom Džordž Majkl. Nije sada bitno ko je kome prvi prišao, ali navodno je Džordž Majkl pitao Džinovića: „Ej, čovječe, kako to da ti nisi slavan?“, na što mu je on odgovorio: „Sine, da si se i ti rodio u Sarajevu, ne bi sad imao ni za cigare.“
Džordž Majkl se, naravno i na sreću, nije rodio u Sarajevu, već u Londonu. Odrastao je u blizini stadiona Vembli i da mu je neko u srednjoj školi rekao da će za kojih dvadesetak godina tu pjevati, izvrnuo bi se u nevjerici.
To što neka priča ima elemente klišea ne znači da je manje istinita.
Detaljni poput onih da je otac Dž. M.-a, porijeklom iz sela Patriki pored grada Famaguste, što je danas na turskom dijelu ostrva, stigao u Veliku Britaniju s jednom funtom u džepu, da je porodica Dž. M.-a odgovarala od muzike skoro kao Čarlsa Simića od poezije, da je bio zbunjeni momak spojenih obrva s frizurom lejdi Dajane, ali da je vjerovao u sebe, da je bio blizak sa sestrama i majkom, sve je tu. Taman kad su ga njegovi počeli ucjenjivati da nađe pošten posao ili leti iz kuće, krenulo ga je. No s familijom nije lako ni kad si strejt i anoniman, a kamoli kada si gej i poznat.
Ime je promijenio iz praktičnih razloga, i dok je Džordž očito engleska varijanta njegovog grčkog imena, Majkl mu je bio omiljeni ujak, baš kao što je i Tom Vejts imao svog omiljenog ujaka rapavog glasa koji je pokušavao da oponaša.
Da, u početku bijaše Wham! i dok je radioaktivni oblak iz Černobilja plovio nad Evropom, top-ljestvicama je harao ovaj živahni pop-duo koji su činili Dž. M. i njegov žgoljavi prijatelj iz djetinjstva Endru Ridžli. Bend se 1986. raspao na vrhuncu slave – istina, na vrhuncu za taj žanr – i, kako se ispostavilo, to je bila dobra uvertira za solo karijeru čiji je nagovještaj bio singl Careless Whisper.
U to doba još niko nije ni sumnjao da je ovaj mačo tip bujne kose, čupavih obrva i (pre)bijelih zuba koji se u spotovima grudva i muva sa ženama – gej.
Muzička istorija se ponovila i u slučaju Rikija Martina, no kontekst je drugačiji i mogućnost doktrine šoka znatno umanjenija.
No, danas svako može da liči na svoju omiljenu zvijezdu nakon popodneva provedenog u kozmetičkom salonu, ali postoji jedna karakterna osobina koja je značajna i kod običnih ljudi a to je autoironija. Zahvaljujući tome, Dž. M. je isplivao nakon što ga je 1998. kamuflirani drot u civilu uhvatio u „kompromitantnoj pozi“ u javnom toaletu parka Vil Rodžers.
Sličnom taktikom je preživjela i Severina, a da je malo više autoironična bila kleptomanka Vinona Rajder nakon što su je provalili kako bunari po robnoj kući, danas bi i ona bila mnogo zanimljivija osoba.
Nakon ovoga se otvoreno izjasnio o svojoj seksualnoj orijentaciji.
Džordž Majkl u rejbankama, svijetlim farmerkama, kaubojkama i s akustičnom gitarom, amblemska je slika osamdesetih. Moraš imati vjere, poručivao je u to doba. On ju je u sebe i te kako imao. Istina, jeste imao nekih problema sa identitetom, drogama i, shodno tome, policijom, ali kako je napomenuo u zagrebačkoj Areni 20. septembra, niko nije cvećka, on ponajmanje. Neko ga prepoznaje po koraku, neko po naušnici s malim križem, neko po pravnom okršaju sa Sonijem, neko po pjesmi i spotu Freedom! ‘90 u kojoj je okupio tada najpoznatije manekenke, ali čovjek zna posao, piše tekstove, svira gomilu instrumenata, producira, režira i deponuje svoj pošteno zarađen keš. Istovremeno, Džordž Majkl je jedan od prvih umjetnika koji je pjevao o gej vezi iz perspektive muškarca (Jesus to a Child).
Jeste, Džordž Majkl je na početku karijere skakao po stejdžu u vrućim hlačicama i s reketom za badminton, ali ako i jeste počeo u sferi uskotračnog kempa, danas je to umjetnik kojeg identifikuje prvenstveno nesumnjivi muzički talenat.
Pjesme s turneje „Symphonica“ uglavnom su obrade u džez i sving varijacijama s albuma Songs from the last Century i Older i uz simfonijski orkestar i jarkocrvene zastore na stejdžu; ovom je koncertu više odgovaralo intimnije okruženje od Arene. Ali, cjelokupan repertoar, impresivan video-zid i bek-vokali, sve u svemu, demonstracija sile.
Pritom, kad čovjek Majkl pusti glas, kao što je činio tu večer i u svojim kaverima pjesama Ejmi Vajnhaus, Polis, Dejvida Bouvija pa sve do zanimljive obrade nezanimljive Rijanine pjesme Trigger, nema tu šta da se teoretiše, to je da srča pukne. I kada je Dž. M. rekao da je svoju novu pjesmu posvetio svom dugogodišnjem partneru Keniju, na mojoj strani Arene se čulo samo zujanje klime.
Slušati bez predrasuda. Long live the king. To jeste, queen.

Pre četvrt veka je Zoran Đinđić postao premijer. Kakvu je Srbiju dočekao, a kakvu ostavio i šta se može iz toga naučiti danas? To je naslovna tema novog „Vremena“

Stiže delegacija Evropskog parlamenta ili, što bi vlast rekla, „piculići i ustaše“. Čemu njihov izlet služi ako se o stanju u Srbiji sve zna?

Kakva su bila očekivanja građana 2001. i kakva mogu biti 2026? Šta spaja ondašnju političku realnost sa današnjom? Zbog čega su organizovani kriminal i sistemska korupcija i dalje među najvećim problemima Srbije? Šta je najvažnija politička zaostavština prvog demokratski izabranog premijera? Koliko na njegovom primeru može naučiti vlada koja dolazi posle naprednjaka

Nije Đinđić sam mogao da transformiše Srbiju. Rečenica koja kaže “s njim bi bilo drugačije, a sada je sve gotovo” jednostavno je defetistička. Ako toliko poštujete Zoranovo delo, uradite ono što bi on uradio – borite se sada, verujte u sebe i nemojte da posrnete i odustanete

Prošle godine je delovalo da bi neki delovi tužilaštva i pravosuđa mogli da se probude baš kao što su studenti tražili na početku svoje pobune. Režim nije sedeo skrštenih ruku i sada želi da ih sve koji su “digli glavu” eliminiše na “zakonit način”, ali i da spreči da se naprednjački velikaši pojave pred sudom
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve