
Novi broj „Vremena“
Rat oko KK Partizan: Između režima i navijača
Tuče na tribinama, režimski napadi na partijskog saborca Ostoju Mijailovića, navijačko negodovanje… „Vreme“ istražuje šta se dešava oko košarkaškog kluba Partizan
Stripovi Aleksandra Zografa iz "Vremena" proglašeni su za najbolji serijal objavljen tokom 2008. godine u štampanim ili elektronskim medijima

U Rimskoj dvorani Biblioteke grada Beograda prošle nedelje uručena je godišnja nagrada za publicistiku „Desimir Tošić“, novoustanovljeno priznanje koje dodeljuje „Službeni glasnik“. Nagrada se dodeljuje po konkursu u dve kategorije: za najbolju knjigu u oblasti publicistike objavljenu u 2008. godini, kao i za najbolju kolumnu, feljton ili seriju tekstova koji su objavljeni tokom 2008. godine u štampanim ili elektronskim medijima.
U prvoj kategoriji, većinom glasova članova tročlanog žirija (Mladen Lazić, Dušan Pavlović i Dragoljub Žarković) za najbolju publicističku knjigu u 2008. godini proglašena je knjiga Proces KP 5/03 – Ubistvo Zorana Đinđića, novinarki „Politike“ Aleksandre Petrović i Dorotee Čarnić, dok su za najuspešniji serijal jednoglasno izabrani stripovi Saše Rakezića, koji pod umetničkim pseudonimom Aleksandar Zograf godinama objavljuje svoje nedeljne table u nedeljniku „Vreme“. „Službeni glasnik“ će ovim povodom objaviti knjigu odabranih stripova Aleksandra Zografa iz „Vremena“.
Kako je rečeno u obrazloženju žirija, „Zografovi strip junaci su takozvani mali, obični ljudi (i sam autor, njegovi prijatelji i kolege) koji spas od mučne svakodnevice uspevaju da nađu kroz sanjarije ili artefakte iz davnih vremena. Sem toga, Zograf čitaoce Vremena često ume da obraduje sjajnim putopisnim stripovima-reportažama, gde do izražaja dolazi njegova sposobnost da uoči naoko banalan detalj i oko njega isplete priču. Skupljeni zajedno u vidu albuma, njegovi radovi predstavljaju dragoceno svedočanstvo o životu u Srbiji i slikaju dublje slojeve naše stvarnosti.“
Primajući nagradu, Aleksandar Zograf je napomenuo da ona za njega predstavlja i priznanje stripu kao mediju, i znak ohrabrenja da se strip i u ovoj sredini ne posmatra samo kao oblik jeftine zabave već i kao ozbiljan umetnički medij.
Strip je danas opšteprihvaćen kao vid vizuelnog pripovedanja, nešto ređe i kao umetnička forma, ali se o njemu kod nas mnogo manje govori kao o specifičnom vidu novinarstva. Ovo je čudno, jer su strip i novine oduvek bili čvrsto vezani: prvi savremeni novinski strip, Olkotov Žuti dečak, objavljen je u Herstovim novinama još 1895. godine, i predstavljao je društvenu kritiku života u irskim predgrađima Njujorka. Od tada je postao obavezan deo štampanog novinarstva, pogotovo u Sjedinjenim Državama, gde se Pulicerova nagrada svake godine dodeljuje i u kategoriji političkog stripa (“editorial cartoons”), ravnopravno sa ostalim formama novinarstva kao što su reportaže, analize i komentari.
U novije vreme, strip se razvio i u pravcu reportaže. Verovatno najbolji primer je američki autor Džo Sako, čije su višestruko nagrađivane strip reportaže iz Bosne i sa Bliskog istoka objavljivane u vodećim novinama i časopisima kao što je “Tajm”.
Kod nas je iz više razloga strip dugo bio potiskivan iz političkog života, mada je Srbija nekada imala i tu živu tradiciju (setimo se Pjera Križanića). Danas praktično imamo samo dva autora za koje se može reći da stripu prilaze kao novinarskoj formi: jedan je Marko Somborac, čiji kaiševi svakodnevno izlaze u “Blicu”, a drugi je Saša Rakezić, koji pod pseudonimom Aleksandar Zograf redovno objavljuje table u nedeljniku “Vreme”. I dok Somborac pokušava da oživi zapostavljenu tradiciju klasičnog političkog stripa, Zograf neguje sopstveni autorski pristup, donekle odmaknut od dnevne politike.
Za razliku od Somborca, Zograf ne crta političare i retko komentariše konkretne političke događaje (izuzetak su njegov stripovani Dnevnik nastao tokom NATO bombardovanja, i nešto raniji Život pod sankcijama objavljen u Americi i nekoliko zapadnoevropskih zemalja).

Tuče na tribinama, režimski napadi na partijskog saborca Ostoju Mijailovića, navijačko negodovanje… „Vreme“ istražuje šta se dešava oko košarkaškog kluba Partizan

Najmoćniji čovek u državi, Aleksandar Vučić, potpuno je nemoćan pred Dijanom Hrkom, ožalošćenom ženom čija je pojava još ogolila čemu služi Ćacilend. To je naslovna tema novog „Vremena“

Odluka Dijane Hrke da stupi u štrajk glađu mora se posmatrati u dva konteksta, ljudskom i političkom. Sa ljudske strane, apsolutno svako ko stoji uz nju želi da prekine štrajk glađu i da sačuva zdravlje. Sa političke strane, njen potez je nešto na šta Aleksandar Vučić nema odgovor

Na početku je propagandno-bezbednosni kamp u Pionirskom parku bio mesto “studenata koji žele da uče”, a sada ga Vučić naziva “ostrvom slobode”. Ispada da vlast kreće u oslobađanje države. Od koga? Pa valjda od studenata i građana, nikog drugog

Veliki režimski poraz je i to što su građani, zajedno sa studentima, politički sazreli – bar ogromna većina njih. To se videlo se u Novom Sadu, čulo iz izjava građana i studenata. Sve je manje onih nestrpljivih koji očekuju da se nešto može tokom jedne noći ili jednog dana promeniti. Cilj je blizu, ali valja do njega još tabanati, sve sa ranjenim nogama. Oni studenti koji su sa od žuljeva krvavim čarapama umarširali u Novi Sad simbolički su pokazali da odlučnost postoji i da ih ništa ne može zaustaviti
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve