
Novi broj „Vremena“
Pouke Đinđićevog mandata: Ne cmizdrite nego delajte
Pre četvrt veka je Zoran Đinđić postao premijer. Kakvu je Srbiju dočekao, a kakvu ostavio i šta se može iz toga naučiti danas? To je naslovna tema novog „Vremena“
(1940–2013)
U noći između nedelje i ponedeljka umro je Đorđe Zorkić, novinar i istočnjački mudrac.
Upoznao sam ga u jesen 1969. na Bledu, na mom prvom novinarskom zadatku za Televiziju Zagreb. Tada je radio za Treći program Radio Beograda. Sećam se da smo se nekako zbližili i da sam ga slušao jako pažljivo. Imalo se šta čuti, sve do pre nekoliko nedelja. Sa radija je otišao u Tanjug i bio odličan spoljnopolitički novinar. Godinama je bio dopisnik iz Bangkoka, pokrivajući i indokineske ratove. Tamo se zarazio Istokom, budizmom i svime što uz to ide. Tu je našao i svog najdubljeg sebe, suštinu koja je u njemu čekala.
Bio je savestan, smiren, temeljit i neverovatno obrazovan. Taj je čitao toliko da sam se uvek pitao da kad stiže. Znao je sve i nije oklevao da to podeli sa mlađim novinarima, kojima je bio brižan, strog i temeljit guru. Tanjug je napustio zgađen kad je đavo odneo šalu, ali se ubrzo angažovao oko osnivanja agencije Beta i njenog dizanja na noge. Dobro se čuvao od uloge zvezde, sasvim u skladu sa istočnjačkom mudrošću.
Zbližili smo se opet 1999. i od tada smo se družili porodično i sve bliže. Sećam se da se sa Betom rastao gorko, po odlasku u penziju kad su ga dosta nekorektno ispratili, ali i da je to primio uglavnom filozofski. Ni penzija nije bila neka, ali nekome sklonom budizmu to nije bilo teško; barem se nije žalio. Nikad.
Iz porodičnih razloga, koji ponekad udare neizbežno svakoga od nas, proveo je neko vreme u izvesnom selu u Sremu, živeći u društvu dobrih okolnih seljaka i jednog psa, cepajući drva. Imao sam tada jak utisak da Đorđe uživa u jednostavnom životu, poput kineskog ili japanskog zen kaluđera; kao da je svetleo iznutra.

Pre četvrt veka je Zoran Đinđić postao premijer. Kakvu je Srbiju dočekao, a kakvu ostavio i šta se može iz toga naučiti danas? To je naslovna tema novog „Vremena“

Stiže delegacija Evropskog parlamenta ili, što bi vlast rekla, „piculići i ustaše“. Čemu njihov izlet služi ako se o stanju u Srbiji sve zna?

Kakva su bila očekivanja građana 2001. i kakva mogu biti 2026? Šta spaja ondašnju političku realnost sa današnjom? Zbog čega su organizovani kriminal i sistemska korupcija i dalje među najvećim problemima Srbije? Šta je najvažnija politička zaostavština prvog demokratski izabranog premijera? Koliko na njegovom primeru može naučiti vlada koja dolazi posle naprednjaka

Nije Đinđić sam mogao da transformiše Srbiju. Rečenica koja kaže “s njim bi bilo drugačije, a sada je sve gotovo” jednostavno je defetistička. Ako toliko poštujete Zoranovo delo, uradite ono što bi on uradio – borite se sada, verujte u sebe i nemojte da posrnete i odustanete

Prošle godine je delovalo da bi neki delovi tužilaštva i pravosuđa mogli da se probude baš kao što su studenti tražili na početku svoje pobune. Režim nije sedeo skrštenih ruku i sada želi da ih sve koji su “digli glavu” eliminiše na “zakonit način”, ali i da spreči da se naprednjački velikaši pojave pred sudom
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve