Čiji je moj sudija

Novi ustav Srbije predviđa da će se Ustavni sud formirati tako što će predsjednik Srbije predlagati deset kandidata od kojih će Skupština Srbije izabrati njih pet, a da će Skupština također predlagati svojih deset kandidata od kojih će predsjednik države dati „zeleno svjetlo“ za njihovih pet.

Probivši sve rokove iz Ustavnog zakona – jer ovaj saziv Skupštine Srbije na svojoj prvoj jesenjoj sjednici nije, kako je to tražio nakon Ustava Srbije taj najviši pravni akt, izabrao nove suce Ustavnog suda – to se pitanje ipak djelomično rasplitalo ovih dana. I još, ovoga četvrtka, nema epilog: o predloženim kandidatima, deset plus deset od kojih će polovina valjda biti izabrana, parlament se tek treba izjasniti u svom lagodnom načinu rada, u „danu za glasanje“. No, ni s tim danom stvar se ne završava, s obzirom na to da po novom ustavnom slovu taj sud broji 15 sudaca (ranije ih je bilo devet), te nakon izbora ovih deset, još bi pet sudaca trebao imenovati Vrhovni kasacioni sud, koji zasad još ne postoji u pravnoj i uređenoj državi Srbiji. Taj bi sud također trebao imati mogućnost izbora između deset kandidata koje će na zajedničkoj sjednici predložiti Visoki savjet pravosuđa i Državno vijeće tužilaca. U pravnoj državi Srbiji, međutim, ni ta dva tijela još nemamo.

KO JE ČIJI: No, kako su se vladajući legalisti složili da bi za trenutnu deblokadu rada Ustavnog suda Srbije – koji ne radi (o tome da li postoji još ima dvojbi) već više od godinu dana – bilo dovoljno izabrati i samo dvije trećine sudaca ako se o tome izjasni Skupština Srbije, ovih smo dana imali prilike uživati u TV prijenosu cirkusa, uživo iz zgrade parlamenta.

Predsjednik Boris Tadić je poslao svoju drugu ponudu (one prve se nitko i ne sjeća, jer ju parlament nije niti razmatrao, s obzirom na to da oko nje nije bilo međupartijskog dogovora) i na nju ćemo se vratiti. Parlament, bez ikakve ideje o tome po kojem će se kriteriju predlagati kandidati, ustanovljava novo pravilo: sve poslaničke grupe imaju pravo predložiti svoje kandidate, pa će se od toga napraviti spisak od deset prihvatljivih. Tu ponudu galantno (poslije će Nada Kolundžija izjaviti da je riječ o vrhuncu demokracije i poštovanju manjih poslaničkih grupa) odbija Demokratska stranka, s obzirom na to da ona već ima listu od deset Tadićevih kandidata, a principijelno odbija i Liberalno demokratska partija, kao i Srpska radikalna stranka koja s cijelom ujdurmom neće da ima ništa, ionako im je – kako se čulo više puta – namjera da najure i ministre, i poslanike, i suce i tužioce u kompletu; čim dođu na vlast. Dva dana je trajala rasprava o tome tko je ipak predložio deset skupštinskih kandidata, da bi se ipak – uz teške muke i inzistiranje uglavnom poslanika LDP-a – došlo do matematičke formule: socijalisti su sami (pošteno, da im se oda rijetko priznanje) obznanili da su predložili dva kandidata. Jednog kandidata iz Vojvodine i iz Novog Pazara podržavaju manjinski poslanici, jednog kandidata, niškog profesora Pravnog fakulteta predložio je G17 plus. Ostali su, na kraju se ipak izračunalo, prijedlog Demokratske stranke Srbije, čiji poslanici u skupštinskoj raspravi – s izuzetkom stalno prisutnog tužnog i usamljenog Zorana Šamija – nisu ni sudjelovali, pa čak niti bili u skupštinskoj sali.

Upornost pojedinaca, među kojima valja istaći bivšeg ministra pravde Vladana Batića, dovela je do priznanja gole činjenice: danas se u Srbiji suci Ustavnog suda biraju po stranačkim aršinima. Ali, ne samo to: vladajuća većina smatrala je najprije da je dovoljno da se pred poslanike stave samo imena, pa je na intervenciju opozicijskih poslaničkih grupa prijedlog skupštinskih kandidata za suce ipak nadopunjen kratkim biografijama.

U njima pak ima svega i svačega.

Idemo redom, od predsjednika.

LISTE: Boris Tadić je predložio: zamjenika okružnog tužioca u Kosovskoj Mitrovici, jednu zamjenicu republičkog javnog tužioca, dvije aktualne sutkinje Ustavnog suda Srbije (koji, valjda, ipak još postoji), jednog višeg savjetnika u istom sudu, troje profesora prava (imena dvije profesorice vrlo bogatih stručnih i časnih biografija vrlo su iznervirale radikale), jednog suca Vrhovnog suda Srbije (i on je vrlo nervirao radikale), te jednog bivšeg sudiju iz Novog Sada, danas pomoćnika generalnog direktora DDOR-a Novi Sad. Onom tužiocu iz Kosovske Mitrovice, koji i danas tamo živi, također su radikali našli manu: em se pohvalio ocem koji je bio „dugogodišnji opštinski i pokrajinski funkcioner“, em je istakao da je vodio slučajeve najtežih krivičnih djela, terorizma, ali i slučajeve ratnih zločina na Kosovu počinjenih od strane pripadnika rezervnog sastava Vojske SR Jugoslavije 1999. godine.

Kandidati Skupštine Srbije, od kojih su neki imali potrebu u biografijama istaći i to da nisu članovi niti jedne političke stranke (iako ih upravo po tom principu predlažu u parlamentu) šarolikiji su od Tadićevih. Tu je troje sudaca Vrhovnog suda Srbije, jedna vanredna profesorica Pravnog fakulteta u Beogradu (koja nije član niti jedne partije, ali niti nevladine organizacije!), jedan redovni profesor ustavnog prava s Pravnog fakulteta u Nišu, jedna profesorica prava na redovnim i postdiplomskim studijima u Novom Sadu (Mađarica za koju se zalažu predstavnici mađarske manjine u parlamentu), magistar i funkcionar i danas suradnik na Pravnom fakultetu u Kosovskoj Mitrovici, te aktualna državna sekretarka Ministarstva prosvjete Srbije, koja je prije toga istu funkciju obavljala u Ministarstvu državne uprave, a još prije toga bila pravna savjetnica ministra za telekomunikacije od 2000. do 2002. godine (autora one prvonavedene liste, tj. predsjednika Tadića). Također, tu su i aktualna sutkinja Okružnog suda u Novom Pazaru, a prije 1994. godine pravnica u tamošnjem šumskom gazdinstvu, kao i jedan kvalificirani ustavotvorac (još od vremena Slobodana Miloševića), koji danas ustavnom pravu uči studente Megatrend univerziteta u Beogradu.

Skupštinska rasprava u fokusu je – usprkos vrlo oskudnim biografijama koje su predočene poslanicima i javnosti – imala tek nekoliko predloženih kandidata. Protiv novosadske profesorice, Mađarice – što „Vreme“ ne bi apostrofiralo da se u samoj Skupštini nije govorilo o predstavnicima manjina u Ustavnom sudu – nitko nije imao ništa; i logično da nema, jer kandidatkinja ima vrlo uvjerljivu biografiju. Oko druge „manjinske“ sutkinje su se, međutim, lomila koplja: te je u Novom Pazaru povezana s kriminalcima (Meho Omerović je izdvojio lika nadimka „Ćevap“) i nekim advokatima, te je dva dilera drogom pustila iz pritvora do pravomoćnosti presude, iako je bilo jasno da će otići na Kosovo i da im može staviti soli na rep nakon toga, te joj je sestra bila šefica JUL-a u Novom Pazaru, a ni ona sama nije bila imuna na tu ideološku zarazu. Usprkos tome što je žena u svojoj biografiji istakla da nije član niti jedne političke stranke, Omerović (poslanik SDP-a Rasima Ljajića) njenu kandidaturu vidi kao povlasticu Sulejmana Ugljanina, a Bajro Omeragić – ne braneći joj lik i djelo – eventualni njen neizbor tumači nespremnošću države da bilo koji Bošnjak postane sudac visokog Ustavnog suda.

Vladan Batić nije dobio odgovor na opetovane zahtjeve da se ustanove kriteriji po kojima netko može biti predložen od Skupštine za suca Ustavnog suda i da se jasno zna tko se po slovu zakona može uopće smatrati „istaknutim pravnikom“, ali je spomenuti Omeragić – vjerojatno i ne misleći baš tako – potpuno jasno definirao tu skupštinsku nepoznanicu: „Kad istaknete nekoga na listu, onda je to istaknuti pravnik.“

Točka.

BIOGRAFIJE S RUPAMA: Tako se, po prijedlogu socijalista, na listi našao i vjerni Miloševićev savjetnik za ustavno-pravna pitanja od 1990. godine, koji je s Ratkom Markovićem i ostalima godine 1992. iznjedrio tzv. Žabljački ustav, koji je potom bio i potpredsjednik Miloševićeve savezne vlade i njegov ovlašteni pregovarač u pojedinim fazama raspada bivše SFRJ, kao i član ekspertskog tima SRJ za sukcesiju, ali i primalac poklonjenog (ukradenog) automobila „pežo 306“ iz one serije poklona koje je carinik Mihalj Kertes dijelio prijateljima režima (od Brane Crnčevića do Tomislava Nikolića), a mediji su zabilježili i to da je krajem devedesetih godina za otkup stana dobio kredit Beobanke u iznosu od 43.880 dinara po kursu njemačke marke od 3,3 dinara. Autor je vrlo zanimljivih izjava: „Oni bi da se deli po principu – sve što je kod njih, njihovo je, a što je kod nas, njihovo je. Nama se čini da bi pošten pristup bio kriterijum stanovništva. Kako je u SRJ 43 procenta stanovništva bivše Jugoslavije, a nama pripada i 49 procenata teritorije, naša bi država na osnovu tih kriterijuma prošla zadovoljavajuće i ne bi bila u minusu…“ („Duga“, februar 1995); „Treba da se deli sve ono što je na celoj teritoriji nekadašnje SFRJ, recimo, ‘DINA’ Krk, tunel ‘Karavanke’, Brioni…“ („Intervju“, novembar 1996); „Nećemo komentarisati elementarno neznanje iskazano tvrdnjom da bi izlaskom Crne Gore prestala da postoji Savezna Republika Jugoslavija“ (u vrijeme distanciranja Crne Gore od Srbije).

Sve ovo, dakako, u službenoj biografiji dostavljenoj Skupštini Srbije pisalo nije, a jedino što se stidljivo u raspravi provlačilo bila je činjenica da je dotični kandidat – koji je po medijima prije 2000. godine ponosno isticao da je član SPS-a – uspio biti čak i u Centralnom komitetu Saveza komunista Srbije.

Aljkavost predlagača pokazuje još jedna činjenica: suci Ustavnog suda biraju se na mandat od devet godina, što znači da će sada izabranima mandat isteći 2016. godine. Suci, kao i ostali, po sili zakona u penziju moraju s navršenih 65 godina života (zato je u penziju otišao i posljednji predsjednik Ustavnog suda Slobodan Vučetić, nakon čega je sud blokiran, odnosno ne radi iako navodno još postoji). Na listama predloženih kandidata najmanje je četvoro koji ne mogu dogurati do kraja mandata (rođeni od 1946. do 1951. godine), te još dvoje koji to jedva mogu, ali tu činjenicu gospoda predsjednik i nadležni u Skupštini nisu uzeli u obzir, iako je zakon vrlo jasan.

Taj se problem, međutim, u finišu izjašnjavanja o listama još može ispraviti. Parlament će s Tadićeve liste izglasati pet kandidata, a svoju listu će – tako se bar zasad čini – izglasati u cijelosti i dostaviti Tadiću, koji će s nje napraviti (po samo njemu znanim kriterijima) svoj izbor „ustavne petorke“.

Ono što se nikako ne može ispraviti gorka je spoznaja da je sudstvo u današnjoj Srbiji predmet stranačkih pogodbi kojih se, sasvim sigurno, gade i oni koji silom prilika moraju u svom stručnom životu proći kroz skupštinsku pijacu i pljuvaonicu.

Usput, u trenutku pisanja ovog teksta prošle su ravno dvije godine otkad je Komitet za ljudska prava UN-a naložio državi Srbiji da ukine presudu u slučaju Dmitar Šegrt protiv novinara Željka Bodrožića. Naloženi rok bio je tri mjeseca i u tom trenutku za to nadležni Ustavni sud u bivšem sazivu još je postojao.

Pravna država Srbija, navodno, postoji sve vrijeme.