Ceh građanina pokornog

I to smo dočekali: 31. maja prvi privatni izvršitelji položili su zakletvu i kreće utjerivanje dugova; po raznim osnovama, uglavnom komunalnima. Po Beogradu se već prosula priča da su već od petka na subotu, 31. maja na 1. jun, usred noći upali jednom taksisti u stan i zaplijenili mu stvari zbog nekakvog duga; nismo uspjeli provjeriti tu informaciju.

U svakom slučaju, široke narodne mase privatne izvršitelje već zovu „državnim pljačkašima“, Vesna Rakić-Vodinelić, profesorica Pravnog fakulteta Union, uvođenje privatnih izvršitelja naziva „greškom pravosudne politike“ i „bezobzirnim prema dužniku“, Goran Papović predsjednik Nacionalne organizacije potrošača Srbije ovih dana kaže da je odluka države da legalizira utjerivače dugova novo ulje na socijalnu bijedu građana Srbije, a Snežana Malović, koja je (zasad) Ministarstvo pravde zamijenila poslaničkom klupom, ljuti se zbog već prihvaćenog termina – utjerivači dugova.

U nadležnosti privatnih izvršitelja bit će sva dugovanja građana: neplaćena struja, stanarina, telefon, parkiranje, voda, bus-plus kartice i druge komunalne usluge, dok će sudskim izvršiteljima i dalje ostati izvršenja sudskih odluka iz porodičnih i radnih sporova. Sasvim sigurno i dugovi države prema građanima!

„Ovaj nov model izvršenja je već poznat u drugim evropskim zemljama, ali je Srbija jedina koja je zadržala paralelan kolosek izvršenja – sudski izvršitelji i izvršitelji. Postavlja se pitanje motiva zakonodavca za uvođenje paralelnog modela izvršenja. Da li je uvođenje izvršitelja odraz slabosti pravosudnog sistema ili želja da se rasterete sudovi, a sve u želji da postupci izvršenja ne budu tema sve češćih predstavki protiv države koje građani zbog dužine trajanja i neizvesnosti u izvršnom postupku podnose Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu?“, pita u razgovoru za „Vreme“ mr Dragica Somborac, advokatica u novosadskoj kancelariji Vladimira Horovica.

INFOSTAN – LEGALIZACIJA PLJAČKE: U svakom slučaju, prava dužnika su – iako su dosad vjerovnici bili u podređenom položaju – znatno smanjena. Ne samo da su promijenjeni i način dostave (ako vas ne nađu kod kuće, dostavu će „obaviti“ oglasna tabla), kratki su i rokovi za prigovore koji, uzgred, ne zadržavaju izvršenje. Samo izvršenje ima prilično modaliteta, od toga da – nakon što prikupe podatke o nečijem materijalnom statusu – izvršitelji imaju pravo sjesti na bilo koji račun ili plaću, deviznu ili drugu ušteđevinu, do toga da mogu ulaziti u stanove i kuće (ili ih prodati ako vam nemaju što drugo oteti) i to od sedam sati ujutro do 22 navečer, ali i noću, ako postoji „izbegavanje obaveze ili opasnost usled odlaganja“. Ranije je za noćni prepad na eventualnog dužnika bilo neophodno pribaviti i zaključak suda, danas to više nije potrebno.

Mjesecima se po medijima „vrte“ naslovi o milijunima tužbi koje je protiv građana podnio Infostan ili pak RTS koji za pretplatu juri i one koji imaju i žarulju u kokošincu. Tu su i Niš i Novi Sad i Beograd, u kojem je Infostan u nekoliko navrata pokušao (dijelom i uspio) ustrašiti građane i oteti im novac za davno plaćeno ili neplaćeno, a zastarjelo; komunalne usluge zakonski zastarijevaju za godinu dana, ali ne: ta mastodontska javna poduzeća su se dosjetila, u suradnji sa sudovima, „dohakati“ građanima. Sudski pečati su, naime, u njihovim rukama, umjesto sudova oni odlučuju kad će pečatirati neku tužbu, pa smo tako uoči izbora bili svjedoci da su u Beogradu iz nadležnog suda (danas Prvoga, ranije Četvrtog općinskog) građanima poslali oprost navodnih dugova odprije osam godina! Davno zastarjelih, ako ih je bilo, i teško obranjivih, jer tko da čuva uplatnice kao dokaz deset i više godina; sjetimo se, prva prevara Infostana odnosila se prije tri-četiri godine i na dugove iz „ratne“ 1999. godine!

To javno poduzeće, prema ocjeni Vesne Rakić-Vodinelić, i dalje pokušava od građana naplatiti zastarjela potraživanja nuđenjem sporazuma o izvansudskom poravnanju, ali ih ne obavještava pritom da potpisivanjem tog sporazuma gube pravo da se, temeljem Zakona o obligacionim odnosima, pozivaju na zastarjelost. „Ne podržavam neplaćanje komunalija. Ali, Infostan je javno preduzeće, što znači da ga svi plaćamo da radi svoj posao – da neplatiše utužuje na vreme kako potraživanja ne bi propala usled zastarelosti. Infostan, međutim, nije radio svoj posao, pa sada ide mimo Zakona o obligacionim odnosima da bi naplatio zastarele dugove“, kaže ona.

Izvršitelj provodi izvršenje na osnovu rješenja suda za čije je područje imenovan, osim u posebnom postupku za namirenje potraživanja po osnovu komunalnih i sličnih usluga, koji je isključivo u nadležnosti privatnog izvršitelja, kaže Zakon o izvršenju i osiguranju. „Ova zakonska odredba najviše upada u oči, jer se iz ovoga vidi da država više poverenja ima u tzv. ‘privatne’ izvršitelje, nego u sopstveni aparat, kada predviđa da njena komunalna preduzeća svoja potraživanja prema građanima naplaćuju isključivo ovim putem“, kaže advokatica Dragica Somborac, i objašnjava situaciju. Izvršni povjerilac (recimo, Infostan) u postupku za namirenje potraživanja po osnovu komunalnih i sličnih usluga prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave podnosi direktno izvršitelju na čijem području se nalazi sjedište izvršnog povjerioca.

Usput, novi zakon o parničnom postupku propisao je da, iako uz tužbene zahtjeve do visine od 2000 eura u dinarskoj protuvrijednosti tužilac – recimo, Infostan – nije priložio vjerodostojne isprave, a u tužbi je iznesen osnov i iznos dugovanja i naznačeni dokazi na osnovu kojih se može utvrditi istinitost tužbenih navoda, sud će ipak izdati platni nalog.

TRI SITUACIJE: „Izvršni poverilac uz predlog za izvršenje dostavlja verodostojnu ispravu – navodno neplaćeni račun za izvršene ili isporučene komunalne i slične usluga. U stvarnosti su moguće tri različite situacije: da je u pitanju stvarni dug izvršnog dužnika koji nije plaćen, da je u pitanju stvarni dug izvršnog dužnika koji je plaćen, i treća da nije u pitanju stvarni dug izvršnog dužnika, te da isti iz tih razloga nije plaćen“, kaže mr Somborac, i nastavlja, „Zakon o izvršenju i obezbjeđenju daje pravo i povjeriocu i dužniku da na zaključak izvršitelja ulože prigovor, o kojemu odlučuje vijeće suda na čijem području se nalazi sjedište izvršnog povjerioca, ali dužniku nije omogućeno da uloži prigovor u slučaju da dug za koji ga povjerilac tereti nije stvarni dug, što je u stvarnosti vrlo čest slučaj, naročito kada govorimo o neosnovano obračunatoj kamati ili paušalnom obračunu utrošenih komunalnih usluga.“

„Takođe je nejasno zakonsko rešenje kojim se izvršnom dužniku daje pravo na prigovor u slučaju da je obaveza izvršena ili da je potraživanje zastarelo, a da pritom uloženi prigovor ne odlaže izvršenje. Ostaje takođe nejasno šta radi izvršitelj ukoliko izvršni dužnik po donošenju zaključka izmiri potraživanje, s obzirom na to da Zakon predviđa da izvršenje obustavlja sud“, kaže ona, dodajući da je iz tih i sličnih zakonskih rješenja vidljivo da se načelo hitnosti stavlja iznad načela zakonitosti i pravičnosti, što je osnovna primjedba na taj zakon.

Ima još spornih detalja Zakona u njenoj analizi: nepravično je zakonsko rješenje kojim se onemogućava podnošenje zahtjeva za izuzeće izvršitelja. Strankama je, naime, omogućeno da zahtjev za izuzeće suca mogu podnijeti najkasnije do isteka roka za donošenje odluke o prigovoru na rješenje o izvršenju, pa nije jasno – kaže Dragica Somborac – zašto bar u postupcima u kojima se izvršiteljima daju isključiva ovlaštenja za provođenje izvršenja (prinudno izvršenje dugova nastalih po osnovu komunalnih i sličnih usluga) stranke nemaju mogućnost za podnošenje zahtjeva za izuzeće.

Nejasno je, također – pitaju se to ovih dana mnogi – i što s dugovima države prema advokatima, sudskim vještacima, porotnicima, a dužni su im „kao Grčka“? Da li će i oni moći angažirati izvršitelje, pa naplatiti svoja potraživanja prema državi, „ili se zakon zadovoljava time da se državni budžet puni prodajom imovine najsiromašnijih slojeva stanovništva?“, pita Dragica Somborac.

I za nju su, kao i za profesoricu Rakić Vodinelić, sporna velika ovlaštenja sudskih izvršitelja, koja idu dotle da im se omogućava i „noćni rad“ – ulaženje u privatan posjed, stan ili kuću, tek uz prisustvo dva punoljetna svjedoka (bilo koja dva građanina) – pa „nije ni čudo što su privatni izvršitelji u narodu već prozvani kao ‘utjerivači dugova’“. Još u vrijeme pripremanja zakona koji uvodi privatne izvršitelje netko se u nekom komentaru, duhovito ili gorko, upitao za kvalifikacije koje će morati imati budući izvršitelji: „Zemunac ili Surčinac?“, a pitanje nije bez osnova kad se u obzir uzmu nimalo duhoviti primjeri iz Makedonije ili Bugarske, u kojoj su nerijetko kriminalci priskakali u pomoć izvršiteljima.

Pitanje je i da li su u pravu nadležni kojima su puna usta hvale kako su novi privatni izvršitelji čudo od obrazovanosti i pravničkih znanja, što opravdava njihove vrlo široke ovlasti. Uvjeti za njihov izbor (isključivo obavljen u okrivu Ministarstva pravde, od ispita, izbora, polaganja zakletve, do potpisa ministarke) bili su najmanje dvije godine radnog iskustva na poslovima izvršenja, odnosno tri godine radnog iskustva na pravnim poslovima, bez preciziranja na koje pravne poslove zakonodavac misli. Dovoljna garancija stručnosti u provođenju izvršenja? Teško – složni su mnogi.

OVLASTI, ODGOVORNOST I TARIFE: I još jedan detalj na kojega upozorava Dragica Somborac – Zakon regulira odgovornost izvršitelja za štetu koja nastane tokom postupka izvršenja njegovom krivicom, i to cjelokupnom njegovom imovinom, a da pritom u uvjetima za imenovanje ne stoji i uvjet posjedovanja imovine određene vrijednosti koja bi mogla biti garant za eventualnu štetu koja je nastupila.

I tako su opet najnezaštićeniji građani. Em su u velikoj mjeri podvrgnuti teroru javnih poduzeća (recimo, nema načina da isključite daljinsko grijanje u svom stanu ili da izađete na kraj s administracijom kad im dokazujete da voda curi ne iz vaših instalacija, nego u njihovoj „zoni odgovornosti“), em će uz dugove koje komunalna poduzeća dokazuju sa „majke mi“ i zloupotrijebljenim sudskim pečatom, plaćati još i harač privatnim izvršiteljima.

Prema izjavi savjetnika u Ministarstvu pravde Vojkana Simića, povjerioci će im honorare davati u skladu s Pravilnikom o tarifi o nagradama i naknadama kojega je donijela ministarka pravde, a kojega još nismo vidjeli. Izvršitelj ima pravo na nagradu prema visini glavnog duga – što je jedan dio nagrade, a drugi dio se odnosi na nagradu za uspješno izvršenje, koja se određuje prema vrijednosti onoga što je naplaćeno, objasnio je Simić ovih dana. „Ukupno na dinarsku protivvrednost od 5000 evra, izvršitelj bi mogao da zaradi 430 evra u dinarskoj protivvrednosti“, reče on (usporediti s makedonskim naknadama, u okviru), dodajući da iskustva onih zemalja koje su uvele privatne izvršitelje kažu da su oni pouzdaniji i efikasniji od sudskih, koji su „deo glomaznog državnog aparata i imaju niži nivo obrazovanja“. Tu se opet vraćamo na tužne već spomenute činjenice: da li je netko tko se izvršenjem bavio dvije godine ili „pravnim poslovima“ tri bolje obrazovan i manje glomazan od onih izvršitelja koji su godinama zaposleni u sudovima u Srbiji i koji su se ponašali kako su se ponašali u okvirima koje im je pravosuđe nametnulo?

Novi okvir, samom činjenicom da su „komunalni dugovi“ prebačeni isključivo u privatne izvršiteljske ruke, kaže da je država odlučila obračunati se isključivo s dugovima najsiromašnijih, pa makar ih napravila i beskućnicima. Naime, i bez privatnih izvršitelja, jasan je podatak objavljen prije nekoliko dana u beogradskim medijima, da su najveći dužnici za električnu energiju u Beogradu stanovnici vila na Senjaku i Dedinju; valja grijati vodu u bazenima.

E sad: kako je moguće da se nekome tko ima basnoslovne dugove za struju, telefon, mobilni telefon i slične bakrače, tolerira dug umjesto da mu se promptno isključe usluge, sve dok ne plate potrošeno? Čija je to greška, njihova ili tih mastodonata poput Infostana, Elektrodistribucije i sličnih koji, pak, vidjeli smo to nakon izbora, „sijeku“ struju građanima Čačka čije je dugovanje dostiglo ciglih pet hiljada dinara?

I CEH, NA KRAJU: Već spominjani predsjednik Nacionalne organizacije potrošača Goran Papović kaže ovih dana da je prije uvođenja privatnih izvršitelja nedostajalo jasno definiranje ugroženih potrošača. „Zašto se nije napravilo to i ko spada u ugroženu kategoriju potrošača i koliki je broj ugroženih potrošača – e, to je nešto na čemu je država trebalo prvo da poradi“, kaže i ocjenjuje da je ovo što se događa psihološki teror nad građanima, jer je normalno da svatko plaća ono što je potrošio, a ne da plaća ono što je pod utjecajem monopola.

I još slikovitije dodaje: „Kada je u pitanju distribucija struje i vode zna se da su očitavanja ‘odokativna’, da su mnogi uređaji u Srbiji nebaždareni, tehnički neispravni, a vi preko tehnički neispravnih uređaja nemate pravo da izdajete račun. Možete samo da naplaćujete akontaciju. Ali bez obzira na sve to oni su tužili građane. Zna se, na primer, da je naplativost električne energije u Vojvodini negde oko 90 odsto, u Beogradu oko 80 odsto, a na jugu Srbije negde oko 20. Onda vam je potpuno jasno kako i na koji način je ekonomija razvijena i koliko su ljudi platežno sposobni da tako nešto regulišu.“

Građani pokorni neka se spreme da plate ceh.