
Novi broj „Vremena“
Rat oko KK Partizan: Između režima i navijača
Tuče na tribinama, režimski napadi na partijskog saborca Ostoju Mijailovića, navijačko negodovanje… „Vreme“ istražuje šta se dešava oko košarkaškog kluba Partizan
1998, Mionica / foto: zoran stanković
Negde oko ponoći, između 29. i 30. septembra 1998. godine, mionički kraj je pogodio snažan zemljotres, jedan od najjačih u Srbiji. Seizmolozi su izmerili da mu je magnituda iznosila 5,6 jedinica Rihterove skale, te da mu je epicentar bio u zoni raseda Stragari–Mionica. Naveli su i da je srećna okolnost bila da je rasedanje počelo na 18, a završilo se pet kilometara ispod zemljine površine. Bez obzira na srećne okolnosti, posledice zemljotresa, naročito u mioničkom kraju, bile su vidljive, takoreći nije bilo kuće i objekta bez oštećenja. Ljudskih žrtava nije bilo.
Zemlja je još drhtala kad je na lice mesta, prvo u mioničko selo Maljević, stigao Slobodan Milošević, zajedno sa premijerom, ministrima, načelnikom Generalštaba. Na licu mesta Milošević je postavio dijagnozu da nijednu staru kuću ne treba sanirati, već graditi novu, poručivši da zemljotres treba da bude povod za veliku mobilizaciju, ne samo da se poprave kuće, nego da se unaprede infrastruktura i proizvodnja.
I mobilizacija je počela, na teritoriji Kolubarskog okruga registrovano je 24.185 oštećenih objekata, kažu da su vredni domaćini razvaljivali kuće načete zemljotresom, e da bi dobili nove. Naravno da su devojci, što će reći novoj kući, ko što u Srba biva, bliži bili oni sa razne veze, kao što su na poslovima obnove bile angažovane firme koje su bile bliže vlasti. Formirani su Opštinski štabovi, formirana je i Direkcija za izgradnju i razvoj Kolubarskog okruga pogođenog zemljotresom, i velika obnova je mogla da počne. Para je bilo, doneta je odluka o izdvajanju 0,15 posto na sve novčane transakcije u Republici. Gradili su se putevi, vodovodi, pojačavana električna mreža, u Osečini je urađen i bazen, u Valjevu započet Dom radikala, socijalistički moćnici su iz sredstava za zemljotres podizali takoreći lične zadužbine. Tako je tadašnji generalni sekretar SPS-a Milomir Minić, u rodnom Dračiću, iako je u selu bila škola za ti’ stotinak đaka, podig’o školu za ‘iljadu dece, da bi ga prevazišao Aleksa Jokić, tadašnji potpredsednik Vlade, i ministar saobraćaja, sa lepšom i veličajšom školom u rodnim Divcima.
Međutim, 2001. je ukinuta odluka o izdvajanju 0,15 posto za zemljotres, sredstva su opredeljivana direktno iz Republičkog budžeta, para je bivalo sve manje, tako da je prošle i ove godine opredeljeno samo po 180 miliona dinara. Samo, jer je prve dve godine para bilo takoreći u izobilju, do sada je na obnovu individualnih objekata uloženo preko sedam milijardi dinara, a ukupna šteta je, 2003, procenjena na 23 milijarde dinara. Kako je ova tema aktuelizovana zemljotresom u Kraljevu, čulo se da u mioničkoj opštini ima još oko 1000 objekata za obnovu i izgradnju, a zabrinuti direktor Direkcije za zemljotres, SPS Dragan Jeremić, rek’o da će, ukoliko sredstva budu pristizala ovim tempom, obnova trajati još 20 godina. Nije rek’o otkud on, kao defektolog sa Megatrend magistraturom, na čelu Direkcije, čijih dvadesetak zaposlenih redovno prima plate iz sredstava za obnovu od zemljotresa.
Kako bismo videli kako na licu mesta, odemo pravo u selo Maljević, domaćinstvo Ostojić, koje je prvo pa posetio Milošević. Ostojići uz asfaltni put, do puta samo goli prizemni zidovi bivše spratne kuće. Iza neomalterisana spratna kuća. U domaćinstvu žive Anka i Milan Ostojić sa dva odrasla sina, stari Milomir, koji je dočekao Miloševića, u međuvremenu umro. Sve ‘oće ispriča Anka, jeste, ona je rekla Miloševiću, Predsedniče samo se nadam u tebe i u boga, ali, bolje da nije dolazio, koja su šikaniranja doživeli i kako su ih usrećili, bolje da nije. Ona i danas, samo na reč zemljotres, dobija nervni napad. A kako bilo, rekli im da su prioritet, prvo im, na mestu gde su bile garaže uradili nužni smeštaj, a onda umesto velike kuće na sprat, koju su imali, takođe kuću na sprat. Ali kako je to urađeno, u grubo i loše, dobili gole zidove, crep od početka spada pri svakom vetru.
Odvodi nas do te nove kuće, pokazuje ciglu koja ima mnogo šupljina, ispuc’o beton, krov na kome nedostaje crep. I nastavlja, Milošević je doš’o, a drugi su se ovajdili, i opština, i pojedinci, i kriminalci. Njima urađeno sve na brzinu i nikako, a kuće dobili oni koji nisu bili prioritet, i to kuće sa garažama, pravili im kuće na kuće, ako je kuća oštećena u Mušiću, pravili u Mionici, dobili samo podobni, i oni koji su imali vezu. Sramota, oni koji su imali trošne kuće od ćerpiča, dobijali nove, a oni koji su bili prioritet gole zidove, ili još čekaju. Oni koji su se pitali davali kome su ‘teli, ko da je to njihova očevina…
Produžimo dalje asfaltom do romskog naselja Nanomir. Uz put niz plavih kontejnera koji su dobijeni kao privremeni smeštaj. Dve starije žene sede ispred jednog od kontejnera, jedna se pridiže, Nisu ništa napravili, samo kontijniri.

Tuče na tribinama, režimski napadi na partijskog saborca Ostoju Mijailovića, navijačko negodovanje… „Vreme“ istražuje šta se dešava oko košarkaškog kluba Partizan

Najmoćniji čovek u državi, Aleksandar Vučić, potpuno je nemoćan pred Dijanom Hrkom, ožalošćenom ženom čija je pojava još ogolila čemu služi Ćacilend. To je naslovna tema novog „Vremena“

Odluka Dijane Hrke da stupi u štrajk glađu mora se posmatrati u dva konteksta, ljudskom i političkom. Sa ljudske strane, apsolutno svako ko stoji uz nju želi da prekine štrajk glađu i da sačuva zdravlje. Sa političke strane, njen potez je nešto na šta Aleksandar Vučić nema odgovor

Na početku je propagandno-bezbednosni kamp u Pionirskom parku bio mesto “studenata koji žele da uče”, a sada ga Vučić naziva “ostrvom slobode”. Ispada da vlast kreće u oslobađanje države. Od koga? Pa valjda od studenata i građana, nikog drugog

Veliki režimski poraz je i to što su građani, zajedno sa studentima, politički sazreli – bar ogromna većina njih. To se videlo se u Novom Sadu, čulo iz izjava građana i studenata. Sve je manje onih nestrpljivih koji očekuju da se nešto može tokom jedne noći ili jednog dana promeniti. Cilj je blizu, ali valja do njega još tabanati, sve sa ranjenim nogama. Oni studenti koji su sa od žuljeva krvavim čarapama umarširali u Novi Sad simbolički su pokazali da odlučnost postoji i da ih ništa ne može zaustaviti
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve