Besudna zemlja

Donošenje novog Ustava Srbije bilo je javnosti predstavljeno kao prvorazredna nacionalna stvar. Ustav je donesen, o Ustavnom zakonu tek ćemo govoriti (tvrdi se da je njegova primjena podložna tumačenjima raznorodnih pravnih tumača, pogotovo kad je riječ o rezolutnim rokovima za izbore političke i sudačke), a u ovim turbulentnim vremenima osnovnu instituciju koja će nam rješavati državne dileme nemamo.

Suprotno tome, prvorazredna državna činjenica je da Ustavni sud u ovoj zemlji već godinu i nešto dana – ne postoji.

Ustavni sud u Srbiji ne funkcionira već godinu dana, a parlament Srbije – ne poštujući Ustavni zakon – nije na svojoj prvoj jesenjoj sjednici, kako je to tražio nakon Ustava Srbije taj najviši pravni akt, izabralo nove suce Ustavnog suda. U odnosu na ranije stanje, kad je taj sud imao manje sudaca nego danas, po novim zakonskim odredbama (izbor 15 sudaca, nasuprot devet dosadašnjih), stvarnost nije donijela baš ništa. Naprotiv, sve zakonske odredbe gube se u tome da li će i tko predložiti „svoje kandidate“ (koliko parlament, a koliko predsjednik, koji je i dosad neuspješno svojim prijedlozima pokušavao popuniti sastav toga suda), pa smo na kraju – usprkos novom Ustavu i priči o nezavisnosti sudstva – u parlamentu, dakle zakonodavnoj vlasti došli dotle da će nove ustavne suce vjerojatno predlagati i opozicione i stranke na vlasti, svaka od njih svoje kandidate, kao da biramo – božeoprosti – skupštinske zastupnike koji mogu biti bilo koje struke i znanja, a ne suce koji o našim životima i problemima trebaju reći, u zakonskom postupku, neku profesionalnu riječ.

BLOKADA ZBOG PREDSEDAVAJUĆEG: Nije ovo prva takva situacija. Najprije smo se, u vremenu prije 1990. godine, suočavali s mogućnošću da u ustavne sudove (republičke i savezni tih dugih godina) uđu ljudi koji nisu pravne struke uopće. Nakon početka 90-ih, zakonodavstvo se predomislilo, ali smo – nakon što je nomenklatura Slobodana Miloševića ušla i u to sudsko tkivo – i poslije 5. oktobra bili u situaciji da Ustavni sud nije funkcionirao više od godine dana, jer je nedostajalo šest sudaca. Nakon toga, sredinom 2002. godine izabrano je pet sudaca, da bi taj broj – zbog činjenice da su neki ispunili uvjete za penziju – bio manji za šest sudaca, sve do 2007. godine kad nam nedostaju dvoje sudaca, ali i predsjednik Ustavnog suda koji je, kako se tvrdi, jedini nadležan za sazivanje sjednica.

Kako je „vjekovni“ predsjednik Ustavnog suda Slobodan Vučetić sam odstupio, zbog ispunjenja uvjeta za penziju, s mjesta predsjednika tog suda, prihvatila se u javnosti činjenica da Ustavnog suda nemamo – pa kako nam bude! Parlament, čija je dužnost da toga suda ima, do danas nije učinio ništa, usprkos vlastitim zakonskim imperativima.

Ako zanemarimo tvrdnje da je sam Ustavni sud propustio da, nakon odlaska u penziju suca Vučetića, svoje funkcioniranje ipak uslovi s time da netko od sudaca (njegovih zamjenika) sazove sjednicu i raspravu o nekom problemu, o čemu su govorili brojni stručnjaci u posljednjih godinu dana, tek smo danas nigdje: novi Ustav Srbije, naime, predviđa da će se taj sud formirati tako što će predsjednik Srbije predlagati deset kandidata, od kojih će Skupština Srbije izabrati njih pet, a da će Skupština također predlagati svojih deset kandidata, od kojih će predsjednik države dati „prolaz“ za svojih pet. O tome smo već ponešto rekli: upravo se posvađaše stranke u Skupštini oko „svojih“ politički podobnih kandidata.

Ima još: dok se ovi rogovi u vreći dogovore, još pet sudaca trebao bi imenovati Vrhovni kasacioni sud, koji bi trebao izabrati između deset kandidata koje će na zajedničkoj sednici predložiti Visoki savjet pravosuđa i Državno vijeće tužilaca. Problem je što i dalje nemamo niti Vrhovni kasacioni sud, nemamo ni vrhovno sudsko, niti tužilačko tijelo, a stvar ne „vadi“ niti tumačenje da bi za trenutnu deblokadu rada Ustavnog suda Srbije bio dovoljan i broj od dvije trećine sudaca, ako se o tome izjasni Skupština Srbije.

A GDE JE SKUPŠTINA: Kako je višekratno u medijima upozoravao bivši sudac, danas profesor prava Zoran Ivošević, Ustavni sud razlikuje se od svih drugih sudova po tome što ne sudi na osnovu zakona, već – samim zakonima. „Ako nađe da zakonske odredbe nisu u skladu sa Ustavom, on ih stavlja van snage. Tako se odnosi i prema odredbama podzakonskih i ostalih opštih akata, kad su u suprotnosti sa Ustavom i zakonom (u ovom drugom slučaju, sudi i na osnovu zakona). Već i zbog ovoga, od Ustavnog suda se očekuje da vazda postupa saglasno Ustavu i zakonima. Međutim, taj sud već više meseci – uopšte ne postupa“, pisao je u maju ove godine profesor Ivošević, dodajući da je nadležnost Ustavnog suda novim ustavnim aktom znatno proširena, jer on osim svega može (i morat će, i ne samo o tome) u budućnosti odlučivati i o „usklađenosti ratifikovanih međunarodnih ugovora sa Ustavom, ustavnosti zakona pre njegovog stupanja na snagu, povredi Ustava u postupku razrešenja predsednika Republike, zabrani verskih zajednica, ustavnoj žalbi, kao i žalbama – protiv odluka Narodne skupštine o potvrđivanju poslaničkih mandata, protiv odluka Visokog saveta sudstva o prestanku sudijske funkcije i drugim pitanjima predviđenim zakonom, protiv odluka Državnog veća tužilaca o prestanku tužilačke funkcije, protiv akata i radnji organa države i lokalne samouprave kojima se onemogućava vršenje nadležnosti autonomne pokrajine ili narušava pravo na autonomiju, odnosno onemogućava vršenje nadležnosti opštine ili narušava pravo na lokalnu samoupravu“. Isti autor, u čiju kompetentnost kad je riječ o funkcioniranju sudova ne treba sumnjati, kaže da je „višemjesečna apstinencija“ Ustavnog suda suprotna Ustavnom zakonu za provođenje novog Ustava Srbije, jer je i taj sud – kao i ostali postojeći sudovi – trebao nastaviti s radom do konstituiranja nove organizacije sudova (koje – usprkos navodnom legalizmu, nema ni na vidiku), kao i to da penzioniranje aktualnog predsjednika ne može biti „ozbiljan razlog“ za nerad tog suda, jer „prema članu 35. stav 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom i pravnom dejstvu njegovih odluka, javnu raspravu može da zakaže i sudija koji zamenjuje predsednika Suda, a on se, u smislu člana 11. stav 2. Odluke o organizaciji Ustavnog suda, određuje po unapred utvrđenom rasporedu na period od šest meseci“, usprkos suprotnom objašnjenju da njegov zamjenik ne može obavljati funkciju kad ona prestane njegovom predsjedniku.

Funkcija Vučetiću, u tom smislu, jest prestala u oktobru 2006. godine, ali se Skupština Srbije – ključna u cijeloj priči – nije još mjesecima nakon toga – (vjerovao čitalac ili ne!) sve do dana današnjeg – potrudila da ga s te funkcije i formalno razriješi. Jedino objašnjenje za današnje, zatečeno stanje jest – valja se složiti s profesorom Ivoševićem i još mnogima – opstrukcija je Ustava i Ustavnog zakona za sprovođenje Ustava.

Aktualna situacija je slijedeća i tužna: zahvaljujući presudnom utjecaju izvršne vlasti na zakonodavnu koja ne pokazuje namjere da donese sistemske zakone koji slijede iz Ustava Srbije, neće se ustanoviti nova organizacija sudova. Samim time, neće u skoroj budućnosti biti ustanovljena ni nova organizacija sudova, niti novi Ustavni sud, koji neće funkcionirati ni u dosadašnjoj nadležnosti, niti s proširenim nadležnostima koje su propisane najvišim državnim propisom.

Ono što građane u toj cijeloj priči zanima – mimo ostalih nadležnosti Ustavnog suda koje ih se, kako im se neupućenima uglavnom čini, ne tiču – jest institucija ustavne tužbe: kad im je povrijeđeno neko pravo (pa i činjenica odugovlačenja nekog sudskog postupka), u teoriji koja je na snazi u evropskim državama, mogu se obratiti Ustavnom sudu, bez čije odluke nema pristupa bilo kojoj međunarodnoj sudskoj instanci. U Srbiji je drugačije: građanin koji sa svojim zahtjevima odlazi pred međunarodne sudske instance mrtvo-hladno će reći da u njegovoj zemlji Ustavni sud ne postoji, da se nema kome obratiti i da pravdu može tražiti i očekivati tek negdje izvan svoje zemlje. Međunarodnu pravdu koju će, eventualno, dobiti, platit će – za razliku od spomenutih evropskih zemalja – porezni obveznici zemlje Srbije u konkretnim novčanim iznosima, iz razloga jasnog: u svojoj državi, niti pred Ustavnim sudom koji ne postoji osim na (ustavnom) papiru, pravdu nisu dosegli.

Cijela stvar sa problemom Ustavnog suda Srbije, međutim, najjasnije govori o potpunom rasulu vlasti u Srbiji: parlament i dalje želi suce i tužioce po svojoj isključivoj stranačkoj mjeri, umjesto da odlučivanje o sudstvu – pa i ustavnom – prepusti tamo gdje ga je Ustav i Ustavni zakon smjestio, u specijalizirana tijela koja će o tome kompetentno odlučivati.

KONTROLA: Suci i tužioci u ovom vremenu nisu sigurni u svoje funkcije. Njima se stalno šalju poruke da su jedini kojima slijedi nekakva lustracija, ista ona koja nije dohvatila nikoga iz bilo koje druge društvene domene, ali im se pritom ne dozvoljava da u nekom vlastitom tijelu, organu, sami izaberu i pročiste svoje redove, čak i u situaciji kad im je Ustav Srbije dao tu mogućnost. Ustavni sud, ovaj koji trebamo tek izabrati, samo je najočiglednija priča: propisi su rekli jedno, a poslanici traže svoje, još malo političkog utjecaja, pa makar i u dijelu vlasti u koji po Ustavu ne pripadaju i u kojem njihovog upliva ne bi trebalo biti.

Pritom, jedini koji su dosad radili na uspostavi ustavnog zakonodavstva i Ustavnog suda u posljednjih nekoliko mjeseci jesu nadležni iz Ministarstva pravde. Od njih smo dobili i nacrt novog zakona o tom sudu, i okrugli stol, i javnu raspravu, ali je pitanje da li ćemo dobiti i rezultat na kraju, instituciju koja će biti nezavisna i od tog istog Ministarstva i svih ostalih koji bi sudstvo u cjelini htjeli kontrolirati.

Recept za rješenje problema je jednostavan. Valja primijeniti Ustav Srbije, Ustavni zakon, oformiti mrežu sudova (u kojoj su i oni koji nisu postojali) i pravnu državu početi ustanovljavati preko tijela koja će biti sudska i tužilačka, a ne ispostave aktualne vlasti i parlamenta. Stručna, a ne stranačka i interesna tijela, što bi za budući Ustavni sud trebao biti imperativ.