Žalosno je da su se hapšenjem optuženih za ratne zločine u Republici Srpskoj političari i institucije počeli baviti tek iz pragmatičnih razloga – kad se pojavila opasnost od "ukidanja"
Političko rukovodstvo Republike Srpske odavno nije bilo nervoznije. Aktualni premijer ovog bosansko-hercegovačkog entiteta čak strahuje da bi nehapšenje optuženih za ratne zločine do 9. decembra, kada se održava novi samit NATO-a, moglo „institucije RS ozbiljno dovesti u pitanje“. Predsjednik RS Dragan Čavić smatra da, na osnovu ranijih iskustava, međunarodna zajednica ima namjeru da preduzme neke sankcije prema institucijama ili pojedincima u RS nakon izvještaja Karle del Ponte. „Iako sankcije ne doprinose poboljšanju stanja, već u pravilu proizvode krizu institucija i političku krizu, izvjesno je da dio međunarodne zajednice tako ne misli“, rekao je Dragan Čavić.
U ovdašnjoj javnosti se ozbiljno spekuliše sa novim spiskovima na kojima rade SAD, OHR i Evropska unija, i na kojim bi se moglo naći više osoba nego je to bio slučaj sa prvim personalnim kaznama Pedija Ešdauna, kada je iz javnog i političkog života RS uklonjeno 60 osoba. Izvjesno je da će se međunarodni pritisak još više intenzivirati. Sa sankcijama ozbiljno računa veći dio predstavnika političkog života RS – za Adila Osmanovića, potpredsjednika RS, „najveću odgovornost snosi Vlada RS, odnosno MUP RS, koji nije zadovoljio očekivanja koja su pred njega postavljena“. Krstan Simić iz Saveza nezavisnih socijaldemokrata uvjeren je da će „uslijediti određene sankcije, jer je izostala ključna saradnja RS sa Haškim tribunalom“. Jedino potpredsjednik Srpske demokratske stranke Boško Šiljegović ne očekuje sankcije, budući da je „glavni tužitelj upozorila da je saradnja sa Hagom nedovoljna, ali ne i da je nema“. Za Sulejmana Tihića, člana Predsjedništva BiH nema više dileme „oko toga da svi poslovi bezbjednosti i policije moraju biti preneseni u nadležnost države, bez ikakve uloge entiteta“. Većina ovdašnje javnosti također je ubijeđena da će nesposobnost MUP-a RS u hapšenju optuženih za ratne zločine poslužiti međunarodnoj zajednici kao dobar argument za ukidanje ove institucije, jer slijede reforma i stvaranje jedinstvene policije na nivou države.
Za mnoge je ovaj Ešdaunov korak značio izvjesno olakšanje, jer ionako preplašeni političari RS, računali su sa prvim kaznama poslije izvještaja Del Ponteove. Sam Ešdaun najavio je uoči saopštavanja odluke o poništavanju Zakona o pomilovanju da će „objaviti mjere u cilju sprječavanja bh političara da ugrožavaju vladavinu prava“.
Ambasador Sjedinjenih Američkih Država Pjer Rišar-Prosper je rekao da „SAD razmatraju pitanja sankcija prema RS, jer ona nije uhapsila nijednog optuženika“. O detaljima nije govorio. Del Ponteova je bila još jasnija u intervjuu „Glasu Amerike“ u kojem je rekla da je „RS, a ne BiH, dio koji ne sarađuje sa Tribunalom, iako veći dio stanovništva tog entiteta upućuje izvinjenje za ono što se dogodilo“. Istina je, međutim, da još uvijek znatan dio srpskog stanovništva u ovom bh-entitetu Karadžića i Mladića diže na pijedestal heroja. Čak je Čavićevo izvinjenje zbog zločina u Srebrenici iz različitih razloga osuđeno u dobrom dijelu ovdašnje javnosti. Iako je pažnja cjelokupne međunarodne zajednice usmjerena na hapšenje Karadžića i Mladića, njihovi posteri, majice sa likovima, mogu nesmetano da se kupe u samom centru Banjaluke. U toj srpskoj ikonografiji u posljednje vrijeme im se pridružio i Draža Mihajilović.
Dobar dio ovdašnje političke javnosti oštru zamjerku za nehapšenje optuženih upućuje i predstavnicima međunarodne zajednice. Čak je dio izvještaja Karle del Ponte koji se odnosi na snage SFOR-a našao uporište u Republici Srpskoj. Glavna tužiteljica je isfrustrirana činjenicom da „SFOR treba da ode dok je Radovan Karadžić još uvijek na slobodi, posebno stoga što su joj svi komandanti SFOR-a obećavali da će ga uhapsiti tokom svog mandata“.
I u opštoj nervozi oko mogućih kazni visokog predstavnika za neispunjenje obaveze hapšenja optuženih za ratne zločine, Dragan Čavić je napravio dva važna iskoraka, barem na verbalnoj razini i prebacio lopticu dijelom na Srbiju, dijelom na institucije zajedničke države BiH. Najprije je u javnosti Milorad Dodik izjavio kako je Dragan Čavić dostavio devet adresa u Srbiji na kojima se kriju haški optuženici i to lično srbijanskom premijeru, pri čemu je Vojislav Koštunica bio rezervisan da bi potom Čavić negirao da je dostavio te adrese, a Koštunica tvrdio da je riječ o pogrešnim adresama. Druga prozvana institucija bila je Obavještajno-bezbjednosna agencija BiH. „Obavještajni rad, obavještajna pitanja, isključivo su u nadležnosti predsjedavajućeg Savjeta ministara i direktora te agencije. Šta oni rade? Da li postoji odgovornost kod njih u prikupljanju obavještajno-bezbjednosnih podataka kad su ova pitanja na redu“, upitao se predsjednik RS dodavši kako upravo „oni treba da odgovore gdje i na kojoj lokaciji se nalaze lica optužena za ratne zločine, bez obzira na to kojem narodu pripadaju.“
Čavićev odlazak kod predsjednika Srbije i Crne Gore Borisa Tadića također je predstavljao svojevrsno iznenađenje i to iz više razloga. Prije svega, zbog tradicionalno dobrih odnosa stranke koju Čavić predstavlja sa Koštunicom, koji je ipak druga „ideološka matrica“ od Tadića. Osim toga odlasci ovdašnjih političara na kanabet kod srbijanskih po mišljenje ovdje više nisu baš prihvaćeni sa velikim oduševljenjem, valjda zbog sjećanja sličnih sa Miloševićem.
Osim zbijanja srpskih redova u saradnji sa Haškim tribunalom, stvarnoj ili deklarativnoj, sve učestaliji su pozivi političkog establišmenta u RS na dobrovoljnu predaju optuženih. Isti kazuju da je dio ovdašnjih političkih aktera svjestan nemoći institucija kad je riječ o privođenju Karadžića i Mladića. Sama Karla del Ponte ukazala je na postojanje sistemskih rupa u bezbjednosnim strukturama RS u saradnji sa Hagom, što je Vlada RS oštro opovrgla. Ministar unutrašnji poslova Darko Matijašević nema informacije da su haški bjegunci u RS, ali „lično nije sretan zbog hapšenja“, iako to radi zbog budućnosti RS. Sve više je onih koji se pitaju kad će narod u Republici Srpskoj prestati da bude talac optuženih za ratne zločine. Žalosno je da se hapšenjem optuženih za ratne zločine u ovom entitetu počelo baviti tek iz pragmatičnih razloga – kad se pojavila opasnost što od ukidanja institucija, što iz straha od ukidanja same RS, a ne zarad moralnog otrežnjenja čitavog jednog naroda.
Represija se pojačava. Sada već imamo pritvaranja, zatvaranja, i toga će biti sve više. To pokazuje da je režim svestan da više nije u toliko komotnoj poziciji. Onaj deo opozicije koji je iskren mora da shvati da uobičajeni metodi borbe neće dati rezultat. I sada je pitanje: da li smo mi na to spremni ili nismo? Ako nismo, onda da se svi povučemo svojim kućama i da pustimo da ovaj vlada doživotno
Opozicionari su policajce pozivali da skinu šlemove i odlože “antiterorisitičku” aparaturu, ili da se bar vrate u zgradu, iznutra je zaštite i da ne prave bespotrebni cirkus i metež. Na trenutke je situacija bila na ivici ozbiljnijeg incidenta. Jedna fotografija je izazvala veliku pažnju javnosti: bakica iz lokalnog pokreta “Bravo” čuvala je pendrek i balistički štit jednog policajca koji je otišao do toaleta. Još jedan kuriozitet: neki advokati koji su krenuli u sud na ročišta zadržali su se ispred suda, u znak podrške poslanicima – donosili su im vodu iz obližnje trafike. I nama je prekardašilo, reći će jedan. Kako bilo, blokada je bila uspešna
U Novi Sad predsednik Srbije nije došao zbog četrnaest mrtvih (u međuvremenu je taj broj porastao na petnaest). Ali došao je jer su tokom protesta oštećene prostorije Srpske napredne stranke, pokazavši da su mu prozori, a ne ljudi, prioritet. A onda se slikao na sahrani dve devojčice i njihovog dede, žrtava pada nadstrešnice na Železničkoj stanici
U jeku borbe za očuvanje kakvog takvog kredibiliteta vladajuće partije, Aleksandar Vučić, član SNS-a i predsednik Srbije, uglavnom se bavi i svojim omiljenim poslom – političkim intrigama i smicalicama iza kulisa
Džaba vam upinjanje da dokažete da visoka korupcija postoji u Srbiji. Ona je, jednostavno, nezamisliva. A onda padne nadstrešnica sveže renovirane železničke stanice (na slici) i ubije 15 ljudi. I pukne mehur i iz njega počnu da kuljaju laži, krađa, kriminal i korupcija
Studenta Akademije umetnosti Relju Stanojevića su bez ikakve potrebe držali u zatvoru 17 dana. Jesu mu naudili, ali nisu uspeli da ga zastraše
Kako se, na prvi znak da se otpor može organizovati drukčije nego mirnim šetnjicama, sad najednom vlast i njeni telali dosetiše da „batina ima dva kraja“?
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
