Babo, stričevi i stranke

Izjave da se „nema predrasuda niti prema jednoj stranci, već prema pojedincima koji jesu ili nisu izvršili krivično delo“ i „ne pogaziti savest i zakletvu“, navele bi naivnog građanina i čitaoca novina da kaže – pogotovo ako to izlazi iz usta odnedavnog beogradskog javnog tužioca – da nam se ukazao neki tužilački Eliot Nes. Odmah potom, međutim, slijedi razočaranje naivnog građanina: taj novi beogradski okružni tužilac, Milovan Božović, koji više od 30 godina u svojoj radnoj knjižici ima ubilježenu funkciju zamjenika opštinskog (i kratko vrijeme zamjenika okružnog) javnog tužioca u Jagodini, prije tjedan dana daje intervju („Kurir“, 2. novembar) u kojem se obračunava s jednom partijom (DS) s čijim je predstavnicima u svojoj donedavnoj mikrosredini, u Jagodini, imao stanovitih sukoba.

Najmanje što bi se od nadležnih – u prvom redu ministra pravde koji je Božovićev izbor zagovarao pred Skupštinom Srbije – moglo očekivati to je da se „transparentno“ izloži profesionalna biografija predloženoga, njegove kvalifikacije i moralne vrijednosti. Ništa od toga javnost, građani koji svojim porezima egzistencijalno namiruju i ministra i tužioca i sve ostale predstavnike naroda, dobila nije, osim nedoumica tadašnjih i današnjih.

TUŽILAC VS. DEMOKRATE: Protiv izbora Božovića, naime, prije nekoliko mjeseci u parlamentu je bila Demokratska stranka. Boško Ristić iz DS-a, čiji su dueli s ministrom Zoranom Stojkovićem u skupštinskoj sali ljubiteljima vijesti ostali u nježnoj uspomeni, kaže za „Vreme“ da je Stojković u promociji svog kandidata Božovića pred Odborom za pravosuđe „prikrio činjenicu“ da je dotični bio pod suspenzijom u trenutku kad je predložen. Osim toga, sumnjiva je činjenica da se čak iz Jagodine dovodi budućeg beogradskog okružnog javnog tužioca, čovjeka koji ima tek godinu i nešto dana do zakonski propisane penzije i protiv kojega se vode dva krivična postupka (ispostavit će se da se bar jedan od njih vodi zbog klevete, što u ovoj zemlji ništa ne znači).

Da je doista tu o politici riječ govori činjenica da je sam tužilac Božović u svom intervjuu, obećavajući da neće svoj posao raditi „ni po babu, ni po stričevima“, uglavnom pričao o demokratama, posebno izdvajajući slučaj jagodinskog funkcionara te stranke Vlade Radovanovića, koji je falsificirao diplomu iz Sarajeva (a u međuvremenu je za to i uslovno osuđen). Dakle, Božović je inicirao postupak protiv falsifikatora i zato je, kaže on, „sve to što je rađeno protiv njega“ rađeno zbog Vlade Radovanovića, inače poznatijeg pod nadimkom „Koka Kola“. „Radovanović je, čim se saznalo za to, u redovnom stranačkom postupku isključen iz stranke“, kaže Boško Ristić, te dodaje da je njegova stranka postupak pokrenula i pred nadležnim skupštinskim odborom, kako bi skinula pripadajući mu imunitet. „Protiv skidanja imuniteta Radovanoviću, u ‘paketu’ s ostalim predlozima, iako je to DS predložio za svoga člana, glasali su poslanici DSS-a, radikali i socijalisti“, kaže Ristić.

Prema izvorima iz same Jagodine, koji se – kao i većina drugih – mutno sjećaju u čemu je zaista bio problem sa tad opštinskim tužiocem Božovićem, bio je još jedan veliki okršaj s demokratama, kad je on nekim funkcionarima opštinske vlasti iz redova demokrata zbrojio neke navodne zaslužene zatvorske kazne. Utisak je tih sugovornika da je Božović imao osjećaj da ga demokrate proganjaju, a on se – eto – branio, pa potom valjda zadržao fiksaciju da su mu demokrate neprijatelji, te se njima bavi i u srcu te demokratske pošasti, u prestonom Beogradu.

Oni pak, s druge strane, istaknut će bar još jedan razlog zbog kojega Božović nije bio podoban za beogradskog okružnog tužioca. Prvi, da je krivično gonio za povredu ugleda SFRJ (čega?) novinara Milovana Brkića u maju 2000. godine. Brkić je, naime, na TV „Nemanja“ u Ćupriji izvolio izjaviti da „tragedija srpskog naroda počinje onog trenutka kad na vlast dolazi Slobodan Milošević“, koji je „čovek samoubilačkih namera, samoubilačkog nagona“, da je „jedan od najgorih pljačkaša svog naroda koje istorija pamti“ i da bi „žrtvovao svakog građanina, njega ne zanimaju ni žrtve ni ljudi“. Teško da bi se itko razuman suprotstavio tim ocjenama bivšeg Vožda, ali aktualni tužilac beogradski, a tad zamjenik okružnog jagodinskog tužioca u razgovoru za „Vreme“ ima i dan-danas opravdanje: gonjeni novinar tad je spominjao spisak od 36.000 ljudi koje je trebao pobiti Miloševićev režim, te se istraga smatra osnovanom. Nije to malo uzbunjivanje i uznemiravanje javnosti bilo u to vrijeme, u maju 2000. godine, a činjenicu da te brojke od hiljada potencijalno ubijenih nema u faksimilu koji je dostupan na internetu, okružni javni tužilac Božović objašnjava „podvalom“. Prva točka, povreda ugleda haškog optuženika Miloševića, ipak, nije mu sporna.

SIN I POSTUPCI: Druga priča, koja nije sasvim izravno, ali ipak jest povezana s imenom tužioca Božovića, priča je o njegovom sinu koji je, kako se tvrdi, bio učesnikom jedne pljačke pošte u kojoj je ubijeno dvoje ljudi. Dični sin se nakon toga (opet – kako se tvrdi) sklonio na nekoliko godina (po nekim izvorima: šest) na turski dio Kipra, da bi danas bio u ostatku bijeloga svijeta, da li u Njemačkoj, da li u Italiji, da li negdje drugdje. E sad, zašto je taj detalj važan, s obzirom na to da je tužiočev sin bio dovoljno punoljetan da bez dozvole oca pljačka pošte: zato što je tužiocu za vrijeme akcije Sablja 2003. godine oduzeto oružje nađeno u njegovoj kući. Poslije je ministar pravde Stojković u parlamentu objašnjavao da je on za to oružje imao dozvole, ali neki drugi su se pitali zašto mu je – ako je dozvole imao – to oružje oduzeto i nije li to zbog toga što je možda riječ o oružju kojim je počinjeno krivično djelo. Sam tužilac Božović tvrdnje da mu je sin poznat organima gonjenja pobija rečenicom: „Ja sam im kao tužilac poznatiji“, cijelu priču definira kao podmetanje i kaže da mu je sin danas građanin Subotice koji radi u Italiji i povremeno dolazi u domovinu. „Dolazi i u Jagodinu, valjda da postoji nešto, uhapsili bi ga“, kaže Božović.

Kako god bilo, činjenica je da su protiv Božovića nadležni pokretali postupke: najprije je to napravio tužilac Siniša Simić, a potom i Đorđe Ostojić, republički javni tužilac za vrijeme „nenarodnog“ DOS-ovog režima. Riječ je bila, kako kažu neki upućeni, o pregledu predmeta na koje su se, među ostalim, žalili i brojni građani. Sam Božović kaže za „Vreme“ da je to besmislena optužba: „Od 3347 predmeta samo u šest je nađeno da nije podnesena žalba na uslovne osude“, tvrdi on, dodajući da su eventualno sporne „samo dve“, jer su ostale četiri „pokrivene“ uputstvom višeg tužilaštva. S druge strane, izvor iz tadašnjih nadležnih tužilačkih krugova kaže da je istina da je na adresu Božovića bilo upućeno mnoštvo prijava, da su sporni spisi predmeta pregledani i da su u njima nađeni propusti i greške, ali da je na tome stvar – kako se danas vidi – stala. „Nitko ništa nije dodao, čak smo im i oduzeli greške, ali to je prosto bila nagodba“, kaže taj izvor „Vremena“, napominjući da je u vrijeme nakon promjene vlasti 2000. godine vrlo teško bilo naći ljude na tužilačkim funkcijama koji se nisu baš nikad ogriješili u svom radu o ono što kaže Božović, „ni po babu, ni po stričevima“.

POLITIKA: Sam aktualni tužilac Božović na pitanje da li je u svojoj – gotovo punoj penzionoj – tužilačkoj karijeri trpio pritiske vlasti, kaže da jest: od DS-a, nakon 2000. godine, ali ne i prije toga od režima Slobodana Miloševića, a o ranijem višedecenijskom komunističkom periodu, kad su suci i tužioci birani na četiri godine, nema ni govora. Kaže: od početka se shvatilo da on neće raditi po političkom diktatu, pa ga nakon davnog prvog izbora na funkciju zamjenika opštinskog tužioca nitko nije ni dirao niti usmjeravao. To o njemu kažu i neki Jagodinci s kojima je „Vreme“ razgovaralo: kažu, nije dospio dalje od jednosobnog stana u potkrovlju neke jagodinske zgrade, a dobio bi više da je slušao diktat političke stvarnosti. I danas Božović, na direktno pitanje, osporava da je u Beograd u posljednje jesenje dane svoje tužilačke karijere došao zato da bi dobio stan (kao što su ga neki obijedili): „Ne, tu sam zato što nisam protiv bilo koje stranke, ja sam samo protiv ljudi koji su činili krivična dela“, ponavlja.

„Izbor Božovića na funkciju okružnog tužioca uklapa se u opću situaciju“, kaže Predrag Savić, nekadašnji pomoćnik bivšeg ministra pravde Vladana Batića, koji tvrdi da je danas, krajem 2005. godine u tužilaštvu najteža situacija u posljednjim desetljećima. Riječ nije o Božoviću kao pojedincu, kaže, riječ je o cijelom jednom sistemu u kojem nema sistema u izboru novih tužilaca, niti u rješavanju onoga što su neki od njih ostavili za sobom u svojim radnim biografijama.

Točno: iza svega stoji prvenstveno volja za obračunom s političkim protivnikom: dovoljna je tek kvalifikacija što jedna partija ne voli drugu partiju. Valjalo bi da netko, nakon ministra Stojkovića, misli o tome: tužilac Božović će ionako tada već uživati zasluženu penziju.

Pritvor i presude

(slika – DO DALJNJEG NA SLOBODI: Slobodan Pažin)

Kaosu u sudstvu doprinose dva slučaja: prvi, izostanak – nakon četiri mjeseca (od 29. juna ove godine) – presude prvostepeno osuđenima za atentat na Ibarskoj magistrali; drugi je puštanje trojice optuženih članova kriminalnog zemunskog klana na slobodu. Za taj slučaj, konkretno, kako kaže portparol Posebnog odeljenja za organizovani kriminal Okružnog suda u Beogradu Maja Kovačević-Tomić, kriv je zakon, a ne sudije. Prema sadašnjim zakonskim rješenjima, četverogodišnji pritvor optuženima moguć je samo kad je za neko djelo određena kazna od 40 godina zatvora. Za one koji su pripadnici organiziranog kriminala, a ne prijeti im ta kazna, ta odredba ne vrijedi. Odredba bi trebala glasiti: bez obzira na visinu zaprijećene kazne, mogu u pritvoru biti držani i pripadnici organiziranog kriminala, ali to nije stvar sudija, nego zakonodavca – Skupštine Srbije.

Druga je stvar s presudom optuženima za zločin na Ibarskoj magistrali. Prvooptuženi Milorad Ulemek Legija i Radomir Marković još nemaju pismeni otpravak presude, donesene 29. juna ove godine, iz prostog razloga što sudija Okružnog suda Bojan Mišić to još nije napisao. Sudija Mišić obećao je da će to učiniti ovih dana, kaže saopćenje Okružnog suda. Zastupnik porodica oštećenih, porodice Drašković i drugih, advokat Dragoljub Todorović taj problem za „Vreme“ rezimira: bilo je odugovlačenja suđenja; pogrešno je Ulemeku i drugima odmjereno 15 umjesto 40 godina zatvora; pogrešno Radomir Marković, bivši šef Resora državne bezbednosti, nije označen kao naredbodavac, već je osuđen tek za pomaganje u zločinu nad članovima SPO-a. Kad presuda i bude dostavljena, kaže Todorović, valja računati na pravo žalbe stranaka (tužilaštva i obrane, jer oštećeni – koje Todorović zastupa – nemaju to procesno pravo) i rok od 15 dana, pa valja računati na vrijeme koje će proteći dok cijeli spis ne stigne do Vrhovnog suda Srbije. Ukratko, više od polovine vremena – maksimalnih godine dana od donošenja presude sudije Mišića iz Okružnog suda – po sadašnjem stanju stvari je „pojedeno“.

„To je skandalozno“, kaže Todorović, a sudiji Mišiću ostaje da tu „skandaloznost“ umanji što skorijim pismenim otpravkom prvostepene presude.