Sudovi su dali za pravo uzurpatorima, ličnima i političkima. Tako su i sami, ti konkretni sudije i porotnici, ozakonili radikalsku pljačku koja će ostati tamna mrlja i na njihovim biografijama, ali i na biografijama nekih od danas "najviđenijih" naprednjaka
Apelacioni sud u Beogradu stavio je pravosudnu točku na slučaj zemunske porodice Barbalić, kojoj je radikalska vlast 1997. godine – u vrijeme kada u Zemunu vlada vojvoda Vojislav Šešelj – otela stan. Taj je sud, nakon više od desetljeća i pol pravomoćno ustanovio da Barbalići nisu u pravu, da je radikalska otimačina bila legitimnija od njihovog stanarskog prava koje su imali od davne 1941. godine i da je radikalka (i dalje je dosljedno uz Šešelja) Ljiljana Mijoković, sada Mihajlović, legitimno otkupila stan porodice Barbalić.
Dragutin i Danica Barbalić, podsjećamo, 1991. godine otišli su na odmor u Hrvatsku (prije početka ozbiljnog rata), na Krk, gdje su imali stančić od 20-ak četvornih metara. Tamo ih je i rat zatekao: bez pasoša i u strahu od zbivanja u ex-Jugoslaviji, tamo i ostaju. Dragutin umire 1994. godine. Za sve to vrijeme, njihov sin Ivan živi u stanu u Zemunu sa suprugom i sinom.
U međuvremenu, Ivan Barbalić je pokušao da – uz majčinu suglasnost – dobije novi ugovor o stanarskom pravu, odbijen je. Majka Danica 1995. godine dobija stanarsko pravo (ugovor), koje joj pripada nakon smrti supruga, u ugovoru je i sin Ivan, nakon toga to se rješenje poništava.
Ima tu još mnoštvo pravnih detalja, no ovaj je vrlo zanimljiv: još dok je Danici Barbalić na snazi njeno rješenje o stanarskom pravu, općina Zemun stan dodjeljuje Ljiljani Mijoković. Datum je 1. 7. 1997. godine: u presudi Četvrtog opštinskog suda u Beogradu (bila je u korist Barbalića, kasnije je ukinuta) stoji da je stan na neodređeno vrijeme u zakup dodijeljen dotičnoj „koja je istoga dana zasnovala radni odnos u Javnom preduzeću ‘Poslovni prostor Zemun’ i koja će stan koristiti sa nevenčanim suprugom Ognjenom Mihajlovićem“. Nekoliko dana potom, radikalka Mijoković je stan i otkupila.
Danas Šešeljeva šefica predsjedničkog kabineta i članica predsjedničkog kolegija u međuvremenu se udala za spomenutog Mihajlovića, u dato vrijeme urednika „Zemunskih novina“ i dugogodišnjeg direktora izdavačkog sektora SRS-a i recenzenta onih golemih knjižurina Vojislava Šešelja o izdajnicima i pudlicama.
Presuda iz 2013. godine Prvog osnovnog suda jasno opisuje to vrijeme, ali taj sud i Apelacioni potom ne vide ništa sporno u tome: uzimaju kao jasne i dokazane tvrdnje tadašnjih općinara koji su bili u kontroli stanova koji se u Zemunu ne koriste, već su napušteni – ovaj Barbalićev je, kažu, „bio zapušten i pun prašine“ kad su ušli u njega – ali ne uzimaju u obzir da su Barbalići u sudskim postupcima, od smetanja posjeda pa nadalje, dokazali odmah nakon radikalske provale u stan da se u stanu normalno živjelo, da su bili zajedničko kućanstvo, da su trošili struju i plaćali račune, da je sin Ivana Barbalića uredno pohađao školu. (To je onaj dečkić kojega je Šešelj, sve mašući njegovim hrvatskim pasošem, prozvao ustašom, a od radikala prepoznatim ustašama – kako znamo – tada nije bilo mjesta u radikalskoj Šešeljevoj Srbiji.)
Vajni sudovi zaključili su da najprije Danica Barbalić sa tih 20 kvadrata na Krku ima riješeno stambeno pitanje, kao i da nakon smrti njenog supruga i sin Ivan sa naslijeđenim idealnim dijelom kuće u Beogradu (vještaci su rekli: neuslovnim za život i nedjeljivim) ima gdje živjeti. Svačega je tu još bilo, ali se nitko nije obazirao na činjenicu da je Ivan u Zemunu tih nekoliko godina sa sinom školarcem bio podstanar, pa da se na kraju – bez posla (kad je propala Beobanka) i nade u pravnu državu – i sam morao iseliti u Hrvatsku.
Ostaje sud u Strazburu (od našeg Ustavnog teško je pravdu očekivati), ali i gorak okus toga da su se tokom 15 godina mijenjale vlasti, reformiralo pravosuđe, da se hrli ka Evropi (sic!), a da za Barbaliće pravde nema. Njima je oduzet cijeli jedan život, ne samo stan nego i uspomene, porodične fotografije i sve ostalo što su u danu kad su radikalski dvojac Mihajlovićeva i Mihajlović okupirali – uz dozvolu radikalskih Šešeljevih vlasti i Šešeljevih tjelohranitelja – njihove stvari u nepoznato odvezli u kamionu belomanastirskih registracija.
Sudovi su sve to zanemarili i dali za pravo uzurpatorima, ličnima i političkima. Tako su i sami, ti konkretni sudije i porotnici, ozakonili pljačku i sramotu koja će ostati tamna mrlja i na njihovim biografijama, kao i na nekima od današnjih – i najviđenijih – naprednjaka.
Premijer je saopštio da podnosi ostavku jer je čuo šta se te noći dogodilo u Novom Sadu. Ne znamo da li bi iko u to mogao da poveruje, tim pre što će se docnije tokom dana pojaviti informacije o povezanosti napadača i vladajuće partije. A ponovilo se ono što smo videli već više puta: kad god Vučić, kao što je učinio na konferenciji za novinare u ponedeljak, garantuje bezbednost – neko nastrada
Ovo nije nikakva obojena, uvezena ili bilo kakva druga revolucija, nego autentična težnja studenata i građana Srbije da dođe do promena u našoj zemlji. Zato mislim da ne treba mnogo da se obaziremo na izjave stranih zvaničnika ni iz SAD ni iz Rusije. Mi imamo svoj autentičan i nacionalni cilj, a to je da opstanemo i da omogućimo normalan život
U nedelju i ponedeljak, 26. i 27. januara, održan je još jedan spektakularan protest (na slici) u organizaciji studenata – dvadesetčetvoročasovna blokada Autokomande, ključne beogradske saobraćajne petlje. Sve je delovalo kao da se sanja. Besprekorna organizacija, poruke na transparentima koje ćemo dugo pamtiti. Ovi protesti su drugačiji od svih ranijih antirežimskih i zbog beskrajne kreativnosti, duhovitosti, razgranate kulture bunta, koja svedoči o njegovoj velikoj životnoj snazi i mogućnosti da se pojačava. Pa dalje – građani su spremali studentima hranu, atmosfera je bila jako dobra, studenti su igrali basket, tenis, pridužili su se protestu i poljoprivrednici, bajkeri, taksisti
Sa megafona bruji glas koji ljubazno podseća okupljene da sakupljaju za sobom i ne ostavljaju smeće. Akcija čišćenja uskoro počinje i trajaće poslednja tri sata blokade. Polako se pakuju neki od transparenata, dok oni zakačeni na nadvožnjaku iznad autoputa ostaju kao podsetnik. A onda, studenti će se podeliti. Neko ide kući da se odmori, a neko – pravac na fakultet. Blokade se nastavljaju
Iako je skup u Jagodini bio pokušaj SNS-a da odgovori na organsko nezadovoljstvo koje mesecima bukti širom zemlje, slika predsednika Srbije kako vijori barjakom dok njegove pristalice odlaze izgledala je više kao poraz. Na koji način je režim do sada uspevao da izađe iz kriznih situacija? I kako ti mehanizmi deluju u ovim nedeljama
Srpska opozicija je na odličnom putu da propusti priliku tako što se ne bavi politikom, ne ume da se dogovori i ponavlja pogubnu formulu „prvo da se ispune studentski zahtevi“
Batinanje studenata u Novom Sadu može da iznenadi samo nekoga ko ništa o naprednjačkom Novom Sadu ne zna. Decenijska negativna selekcija se onde završila tako što su u tzv. strukturama vlasti ostali samo kriminalci i bitange
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
