Sudovi su dali za pravo uzurpatorima, ličnima i političkima. Tako su i sami, ti konkretni sudije i porotnici, ozakonili radikalsku pljačku koja će ostati tamna mrlja i na njihovim biografijama, ali i na biografijama nekih od danas "najviđenijih" naprednjaka
Apelacioni sud u Beogradu stavio je pravosudnu točku na slučaj zemunske porodice Barbalić, kojoj je radikalska vlast 1997. godine – u vrijeme kada u Zemunu vlada vojvoda Vojislav Šešelj – otela stan. Taj je sud, nakon više od desetljeća i pol pravomoćno ustanovio da Barbalići nisu u pravu, da je radikalska otimačina bila legitimnija od njihovog stanarskog prava koje su imali od davne 1941. godine i da je radikalka (i dalje je dosljedno uz Šešelja) Ljiljana Mijoković, sada Mihajlović, legitimno otkupila stan porodice Barbalić.
foto: vuk markovićPROTEST ISPRED KUĆE BARBALIĆA: Zemun, jul 1997.
Dragutin i Danica Barbalić, podsjećamo, 1991. godine otišli su na odmor u Hrvatsku (prije početka ozbiljnog rata), na Krk, gdje su imali stančić od 20-ak četvornih metara. Tamo ih je i rat zatekao: bez pasoša i u strahu od zbivanja u ex-Jugoslaviji, tamo i ostaju. Dragutin umire 1994. godine. Za sve to vrijeme, njihov sin Ivan živi u stanu u Zemunu sa suprugom i sinom.
U međuvremenu, Ivan Barbalić je pokušao da – uz majčinu suglasnost – dobije novi ugovor o stanarskom pravu, odbijen je. Majka Danica 1995. godine dobija stanarsko pravo (ugovor), koje joj pripada nakon smrti supruga, u ugovoru je i sin Ivan, nakon toga to se rješenje poništava.
Ima tu još mnoštvo pravnih detalja, no ovaj je vrlo zanimljiv: još dok je Danici Barbalić na snazi njeno rješenje o stanarskom pravu, općina Zemun stan dodjeljuje Ljiljani Mijoković. Datum je 1. 7. 1997. godine: u presudi Četvrtog opštinskog suda u Beogradu (bila je u korist Barbalića, kasnije je ukinuta) stoji da je stan na neodređeno vrijeme u zakup dodijeljen dotičnoj „koja je istoga dana zasnovala radni odnos u Javnom preduzeću ‘Poslovni prostor Zemun’ i koja će stan koristiti sa nevenčanim suprugom Ognjenom Mihajlovićem“. Nekoliko dana potom, radikalka Mijoković je stan i otkupila.
Danas Šešeljeva šefica predsjedničkog kabineta i članica predsjedničkog kolegija u međuvremenu se udala za spomenutog Mihajlovića, u dato vrijeme urednika „Zemunskih novina“ i dugogodišnjeg direktora izdavačkog sektora SRS-a i recenzenta onih golemih knjižurina Vojislava Šešelja o izdajnicima i pudlicama.
Presuda iz 2013. godine Prvog osnovnog suda jasno opisuje to vrijeme, ali taj sud i Apelacioni potom ne vide ništa sporno u tome: uzimaju kao jasne i dokazane tvrdnje tadašnjih općinara koji su bili u kontroli stanova koji se u Zemunu ne koriste, već su napušteni – ovaj Barbalićev je, kažu, „bio zapušten i pun prašine“ kad su ušli u njega – ali ne uzimaju u obzir da su Barbalići u sudskim postupcima, od smetanja posjeda pa nadalje, dokazali odmah nakon radikalske provale u stan da se u stanu normalno živjelo, da su bili zajedničko kućanstvo, da su trošili struju i plaćali račune, da je sin Ivana Barbalića uredno pohađao školu. (To je onaj dečkić kojega je Šešelj, sve mašući njegovim hrvatskim pasošem, prozvao ustašom, a od radikala prepoznatim ustašama – kako znamo – tada nije bilo mjesta u radikalskoj Šešeljevoj Srbiji.)
Vajni sudovi zaključili su da najprije Danica Barbalić sa tih 20 kvadrata na Krku ima riješeno stambeno pitanje, kao i da nakon smrti njenog supruga i sin Ivan sa naslijeđenim idealnim dijelom kuće u Beogradu (vještaci su rekli: neuslovnim za život i nedjeljivim) ima gdje živjeti. Svačega je tu još bilo, ali se nitko nije obazirao na činjenicu da je Ivan u Zemunu tih nekoliko godina sa sinom školarcem bio podstanar, pa da se na kraju – bez posla (kad je propala Beobanka) i nade u pravnu državu – i sam morao iseliti u Hrvatsku.
Ostaje sud u Strazburu (od našeg Ustavnog teško je pravdu očekivati), ali i gorak okus toga da su se tokom 15 godina mijenjale vlasti, reformiralo pravosuđe, da se hrli ka Evropi (sic!), a da za Barbaliće pravde nema. Njima je oduzet cijeli jedan život, ne samo stan nego i uspomene, porodične fotografije i sve ostalo što su u danu kad su radikalski dvojac Mihajlovićeva i Mihajlović okupirali – uz dozvolu radikalskih Šešeljevih vlasti i Šešeljevih tjelohranitelja – njihove stvari u nepoznato odvezli u kamionu belomanastirskih registracija.
Sudovi su sve to zanemarili i dali za pravo uzurpatorima, ličnima i političkima. Tako su i sami, ti konkretni sudije i porotnici, ozakonili pljačku i sramotu koja će ostati tamna mrlja i na njihovim biografijama, kao i na nekima od današnjih – i najviđenijih – naprednjaka.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Američki predsednik Donald Tramp, koji je obećavao da će okončati ratove svojih prethodnika, poslao je nosače aviona, razarače i bombardere preko sedam mora, koji su bacali bombe od 13.600 kila na iranske bunkere 90 metara ispod zemlje, uvukavši Ameriku u rat sa Iranom. Nakratko je ispunio ratni cilj Izraela – koji je dosad ubio 17 iranskih atomskih naučnika – pa brzo proglasio misiju okončanom i isposlovao primirje, dok su odjekivale poslednje salve, nadati se, kratkog rata
Hajde da razmotrimo najgori strah pobunjenih građana. Pa šta ako za Vidovdan bude manje ljudi nego 15. marta? Gde li su se denuli? Da nisu, ne daj bože, sad naprasno preumili i rešili da podržavaju Srpsku naprednu stranku i režim Aleksandra Vučića? Da im nije Ćacilend miliji i draži od studentskog skupa? Ne budimo smešni, naravno da to nije slučaj
Vidovdanski sabor je opravdao svoje održavanje, ali bi mogao i danas da posluži kao podsećanje i svojevrstan poziv na trezvenost: ne treba pozivati Srbiju samo radi okupljanja velike mase (za tako veličanstene pesme ne postoji bis), već sačuvanu, itekako postojeću energiju usmeriti ka određenoj svrsi ne dopuštajući joj da iščili. To je greška koja se pravdoljubivim građanima Srbije ponavlja duže od tri decenije, od 9. marta 1991, sve do moćnih demonstracija povodom “Ribnikara” i Jadra i bilo bi vreme da se iz nje nešto nauči
“Studenti i građani ne smeju da nasedaju na priče o olakom i brzom preuzimanju vlasti, posebno ne na pozive za nasilnu promenu vlasti, jer nisu oni ti koji su ‘zakuvali’ ovu situaciju. Kombinacijom političkog Vudstoka, gandijevskom strpljivošću i upornošću oni su već dokazali da mogu igrati dugu utakmicu, trčati maratonsku trku. To je slika odgovorne politike, a ne samo da se politikom jednokratnog juriša ili na o-ruk sistem porazi režim, personalno promene nosioci vlasti, i ‘opet Jovo nanovo’”
Nikad se još nije desila istovremena blokada svih većih gradova u zemlji za puka dva sata. Sada jeste. Studenti i građani tu neće stati, jer osim otpora nemaju drugog izbora. Kako će teći narodno blokiranje Srbije i što se dalje može očekivati
Pobunjeni studenti i narod mogu da bace pokoju kamenicu, ali ne mogu biti zbilja „nasilni“. Jer, Srbija je odavno u modusu samoodbrane od režimskog nasilja, onog koje uništava i briše živote
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!