

Novi broj „Vremena“
Pobuna i defetizam: Ko bi to da digne ruke?
Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Stvaran problem nije Brejvik, ta sasvim obična mešavina desničarskog ekstremizma, paranoidnih ideja, mesijanskih predstava i megalomanije. Takvih ima na desetine hiljada po Evropi. Stvaran problem su društvena atmosfera koja ih stvara, pre svega političari koji ih podstiču, državne institucije koje ne rade svoj posao jer su ostale duboko ukorenjene u ideologiju hladnog rata i intelektualci koji bi radije da ih se to ne tiče
U svojim tekstovima na sajtu document.no, jednom od bezbrojnih desničarskih sajtova, Anders Bering Brejvik napadao je norveške zagovornike multikulturnog društva i masovna ubistva je počinio upravo ciljajući tu grupu. U svom manifestu se više okomio na muslimane i samo multikulturno društvo. Javljao se i na drugim sajtovima, npr. pretežno neonacističkom nordisk.nu.
Tu floru krajnje desničarskih sajtova odlikuje zbrka šarolikih priloga, većma anonimnih, prepunih predstava o zaverama, budućoj „Eurabiji“ ako se ne zaustavi islamizacija Evrope, nacionalnom duhu, hrišćanskoj Evropi i šta već kome padne na pamet, ne baš retko i potpuno protivrečnog sadržaja. (Objektivno govoreći, ni naši slični sajtovi nemaju neki bitno drugačiji sadržaj.) Bez obzira da li sami sebe nazivaju nacionalistima, kontradžihadistima, anitmarksistima, antimultikulturalistima ili kakvim drugim nazivom, svima je zajedničko da su antidemokratski i da imaju sve osnovne odlike fašizma. Razlikuju se samo u tome da li pozivaju ili ne pozivaju na nasilje. Brejvik je i deo i proizvod takve sredine, između ostalog sa čestim kontaktima sa grupom English Defence League.
Takvih kao on ima u Norveškoj nekoliko hiljada, ali je broj onih koji se slažu sa njihovim stavovima daleko veći. I ma koliko to u ovom trenutku izgledalo deplasirano, prvi i najvažniji krivac su velike populističke i desničarske stranke, koje već skoro dve decenije grade svoju politiku na antiislamskim i antiuseljeničkim parolama optužujući levicu, državu blagostanja i ideje multikulture za sve nedaće koje su uglavnom one same proizvele. Kada danski ministar Srren Pind na svom blogu nakon Brejvikovog nedela izjednači civilnu neposlušnost sa terorizmom, onda on doprinosi terorizmu. To čini švedski desničarski političar Erik Hellsborn kada piše na svom blogu: „Da ne postoje islamizacija ili masovno useljavanje, ne bi postojalo ništa što bi navelo Beringa Brejvika da učini ono što je učinio.“ (Zvuči kao tvrdnja: Da nije nosila mini suknju, niko je ne bi silovao.)
Drugi krivac je zapadna politička obuzetost anitislamskom histerijom zbog koje skoro uopšte više nije moguće voditi nikakvu normalnu raspravu o islamu, hrišćanstvu i multikulturnom društvu. U stvari, skoro uopšte više nije moguće voditi razumnu raspravu o bilo čemu. U Evropi jedva da je bilo nekih islamskih terorističkih akcija, ali su brojni zapadni mediji skoro refleksno odmah po objavljivanju vesti o eksploziji u Oslu (The Sun, Washington Post…) odmah po saznanju ko je stvarno počinio taj zločin uticajan list prvo piše o islamu (Waal Street Journal). Konzervativni i kontroverzni američki komentator Glenn Beck uporedio je Savez radničke omladine Norveške sa Hitlerjugendom.
Treći krivac su zapadne službe bezbednosti. U ovogodišnjoj javnoj projekciji bezbednosne situacije u Norveškoj na prvom mestu i sa najvećim prostorom opisuje se opasnost od islamskog terorizma, na drugom mestu su levi i desni ekstremizam, zatim idu strane sile, industrijska špijunaža i pretnje političarima. U Norveškoj nije zabeležen nijedan slučaj islamskog terorizma ako se ne računa pokušaj ubistva izdavača Satanskih stihova pre mnogo godina, nije zabeležen nijedan slučaj levog terorizma, ali su zabeleženi desničarski ispadi i politički motivisana ubistva. Pa iako se konstatuje da je aktivnost desničarskih grupa povećana u 2010. godini, iako se zna da su sve bolje povezane sa sličnim grupama u Evropi, od Engleske do Rusije, iako se zna da su naoružane (često vojnim oružjem), pažnja je skoro u potpunosti posvećena muslimanima i levičarima. Na jučerašnjoj konferenciji za štampu direktorka norveške službe bezbednosti (inače najbolje plaćeni državni činovnik) nije odgovorila ni na jedno novinarsko pitanje koje se toga ticalo.
U Norveškim medijima se polako probijaju takva pitanja, ali je i dalje preovlađujući ton tabloidan. Stvaran problem nije Brejvik, ta sasvim obična mešavina desničarskog ekstremizma, paranoidnih ideja, mesijanskih predstava i megalomanije. Takvih ima na desetine hiljada po Evropi, samo što ih je daleko manje spremnih da odu toliko daleko da poubijaju desetine svojih sugrađana istog porekla (ali ih ima podosta voljnih da to učine sa nepoželjnim strancima, posebno muslimanima). Stvaran problem su društvena atmosfera koja ih stvara, pre svega političari koji ih podstiču, državne institucije koje ne rade svoj posao jer su ostale duboko ukorenjene u ideologiju hladnog rata i intelektualci koji bi radije da ih se to ne tiče. Evropa je prepuna takvih.


Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Može se reći da su izbori koji se održavaju u deset lokalnih samouprava – najskuplji lokalni izbori u istoriji svetskog višestranačja. Upregli su naprednjaci sve svoje resurse da bi pobedili na tim izborima, ne bi li održali utisak nepobedivosti. Represija koju svakodnevno sprovode ima pre svega za cilj da stvori percepciju režimske moći i odlučnosti. Bitka se, kako stvari stoje, vodi pre svega na psihološkom planu. Ključno je pitanje da li će utiske koje produkuju naprednjaci uspeti da nametnu većini građana i da im oduzmu svaku nadu da su političke promene moguće


Šta se zaista dešava u poslednjih nedelju-dve na Kosovu? Da li je zaista rešeno pitanje boravišnih dozvola i da li je uzimanje, odnosno dobijanje kosovskih dokumenata veliki ili mali korak i ka čemu? Da li je srpskoj zajednici na Kosovu išta lakše ili ne? Kako na to gleda, ako uopšte gleda, Brisel? Hoće li Srbija zatvoriti makar jedno pregovaračko poglavlje u okviru onog čuvenog i sve daljeg puta ka članstvu u EU? I kakve veze, ako ikakve, sa tim imaju predlozi Aleksandra Vučića


Status Kosova ostaje centralno pitanje za Srbiju. U takvom kontekstu, dinamika evropskih integracija susednih država dobija poseban značaj. Brza integracija Crne Gore značila bi dodatno razdvajanje političkih tokova u regionu i smanjenje manevarskog prostora Beograda u odnosima sa Evropskom unijom


Naša prva adresa je zgrada iz pedesetih godina – verovatno neokrečena od tada. Gospođa u penziji: “Mi smo aktivisti za studentsku listu. – Izvinite, ja vas ne podržavam.” Entuzijazam blago opada. Ulazimo u sledeću zgradu. Građena je kasnih sedamdesetih, fasada je od betona i crvene cigle, osam spratova, bez lifta. “Oooo, pa gde ste vi meni, znam sve, vidimo se na glasanju”
Propagandne strategije režima
Ima li pobunjeno društvo razlog za defetizam Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve