
Novi broj „Vremena“
Rat oko KK Partizan: Između režima i navijača
Tuče na tribinama, režimski napadi na partijskog saborca Ostoju Mijailovića, navijačko negodovanje… „Vreme“ istražuje šta se dešava oko košarkaškog kluba Partizan
Foto: Iz privatne arhive
„Gradonačelnik Lavova Andrij Sadovij je još jednom potvrdio da u gradu u ovom trenutku nema niti jednog vojnog objekta i da je bombardovanje namerno, zločinačko uništavanje civilnog stanovništva. U celom svetu to se zove genocid“
Lavov, grad na zapadu Ukrajine 60 kilometara od granice sa Poljskom, koji je od početka ruske invazije na Ukrajinu napadnut samo jednom krajem marta pa je zato važio kao bezbedan, ponovo je raketiran u ponedeljak ujutro. Rusko Ministarstvo odbrane je uveče objavilo da su vazduhoplovne snage izvele napade na logistički centar ukrajinske vojske i uništile veliki broj uskladištenog oružja strane proizvodnje.
„Gradonačelnik Lavova Andrij Sadovij je još jednom potvrdio da u gradu u ovom trenutku nema niti jednog vojnog objekta i da je bombardovanje namerno, zločinačko uništavanje civilnog stanovništva. U celom svetu to se zove genocid“, kaže prevodilac brojnih srpskih pisaca na ukrajinski i ukrajinskih na srpski Ala Tatarenko koja živi u Lavovu.
Kaže da je pogođen „autoservis u kome se menjaju gume i pritom uništeno četrdesetak vozila“. „Lavov odavno nije industrijski centar“, kaže Tatarenko, „najpoznatiji je kao turistički grad sa posebnom atmosferom. Danas takođe ulicama prolaze ljudi sa koferima, ali su to uglavnom izbeglice sa područja gde se vode najteže borbe. Grad je zbrinuo više od 300 hiljada raseljenih ljudi.“
Dok razgovaramo, u Lavovu je na snazi vazdušna opasnost. Ala Tatarenko kaže da je to treća tog dana.
„Hrišćani treba da provode Veliki ponedeljak u miru i molitvi, ali stanovnici našeg grada mira nisu imali. U raketnom napadu poginulo je, prema trenutnim podacima, sedmoro civila, jedanaest je povređeno. Među povređenim je i jedno dete, trogodišnji mališan iz Harkova. Pobegao je od raketa kojima ruski agresor zasipa taj grad, ali su ga ipak zakačile u Lavovu.“
Lavov se spremao da jučerašnji dan provede kao i ranijih godina, priča Ala Tatarenko. „ Na Uskršnji ponedeljak postoji starinski običaj da momci polivaju devojke vodom. U Lavovu su pre nekoliko godina izdvojili za to poseban trg, da se polivaju željni polivanja, a da to ne zakači prolaznike. Nakon strašnog reketiranja devojka koju sam nekad upoznala kao organizatorku književnih večeri predložila je na društvenoj mreži da ovog puta odustanemo od tog običaja.“
Tatarenko se pita „šta je razlog napada na grad koji je uvek bio multietnički i multikulturalan?“ Navodi da je nakon bombardovanja ukrajinski novinar Vasilj Tereščuk rekao da je „Lavov za Putinovu propagandu simbol ukrajinskog nacionalnog otpora“. Tatarenko komentariše da se „još za vreme Sovjetskog Saveza pričalo o zlim banderovcima“, kako su nazivali ljude koji govore „svoj maternji, ukrajinski jezik“ pa se po tome razlikuju od drugih „u prilično rusifikovanoj Ukrajinskoj SSR“.
„Možda se zato tako lako poverovalo u postojanje ’ukrajinskih nacista’ koje, kao ni lavovske banderovce 1980-tih godina niko nije video. Osim ako to nisu ljudi koji govore ukrajinski.“
Nad gradom se, kaže, nakon bombardovanja dizao dim, gradski saobraćaj je privremeno promenio neke rute, ali su pozorišta „nastavila da rade prekidajući predstavu kad se oglase sirene. Jedna od privremenih Lavovljanki, profesorka koja je došla iz Berđanska, kaže da joj se nakon takvog koncerta otopio kamen u grudima. Lavov je grad koji želi da daruje lepotu“.
„A sinoć u marketu, jedna mala devojčica vikala je iz kolica drugarici, isto tako maloj i isto u kolicima: ’Tu sam! Nastja, tu sam!’. Tako se sada dozivaju ukrajinski gradovi. ’Tu sam!’ u smislu – ne brini se, OK sam, računaj na mene! Tu sam! – je konstatacija postojanja, moći Života u čiju pobedu verujemo.“
Čitajte dnevne vesti, analize, komentare i intervjue na www.vreme.com

Tuče na tribinama, režimski napadi na partijskog saborca Ostoju Mijailovića, navijačko negodovanje… „Vreme“ istražuje šta se dešava oko košarkaškog kluba Partizan

Najmoćniji čovek u državi, Aleksandar Vučić, potpuno je nemoćan pred Dijanom Hrkom, ožalošćenom ženom čija je pojava još ogolila čemu služi Ćacilend. To je naslovna tema novog „Vremena“

Odluka Dijane Hrke da stupi u štrajk glađu mora se posmatrati u dva konteksta, ljudskom i političkom. Sa ljudske strane, apsolutno svako ko stoji uz nju želi da prekine štrajk glađu i da sačuva zdravlje. Sa političke strane, njen potez je nešto na šta Aleksandar Vučić nema odgovor

Na početku je propagandno-bezbednosni kamp u Pionirskom parku bio mesto “studenata koji žele da uče”, a sada ga Vučić naziva “ostrvom slobode”. Ispada da vlast kreće u oslobađanje države. Od koga? Pa valjda od studenata i građana, nikog drugog

Veliki režimski poraz je i to što su građani, zajedno sa studentima, politički sazreli – bar ogromna većina njih. To se videlo se u Novom Sadu, čulo iz izjava građana i studenata. Sve je manje onih nestrpljivih koji očekuju da se nešto može tokom jedne noći ili jednog dana promeniti. Cilj je blizu, ali valja do njega još tabanati, sve sa ranjenim nogama. Oni studenti koji su sa od žuljeva krvavim čarapama umarširali u Novi Sad simbolički su pokazali da odlučnost postoji i da ih ništa ne može zaustaviti
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve