
Jezik
„Neopoziva ostavka“ – vrag u rečima
Lepo je kad se narod bavi i jezikom. Recimo, povodom toga šta u slučaju Željka Obradovića znači „ostavka“ i koliko je bitno da li jeste ili nije „neopoziva“
Foto: Iz privatne arhive
„Gradonačelnik Lavova Andrij Sadovij je još jednom potvrdio da u gradu u ovom trenutku nema niti jednog vojnog objekta i da je bombardovanje namerno, zločinačko uništavanje civilnog stanovništva. U celom svetu to se zove genocid“
Lavov, grad na zapadu Ukrajine 60 kilometara od granice sa Poljskom, koji je od početka ruske invazije na Ukrajinu napadnut samo jednom krajem marta pa je zato važio kao bezbedan, ponovo je raketiran u ponedeljak ujutro. Rusko Ministarstvo odbrane je uveče objavilo da su vazduhoplovne snage izvele napade na logistički centar ukrajinske vojske i uništile veliki broj uskladištenog oružja strane proizvodnje.
„Gradonačelnik Lavova Andrij Sadovij je još jednom potvrdio da u gradu u ovom trenutku nema niti jednog vojnog objekta i da je bombardovanje namerno, zločinačko uništavanje civilnog stanovništva. U celom svetu to se zove genocid“, kaže prevodilac brojnih srpskih pisaca na ukrajinski i ukrajinskih na srpski Ala Tatarenko koja živi u Lavovu.
Kaže da je pogođen „autoservis u kome se menjaju gume i pritom uništeno četrdesetak vozila“. „Lavov odavno nije industrijski centar“, kaže Tatarenko, „najpoznatiji je kao turistički grad sa posebnom atmosferom. Danas takođe ulicama prolaze ljudi sa koferima, ali su to uglavnom izbeglice sa područja gde se vode najteže borbe. Grad je zbrinuo više od 300 hiljada raseljenih ljudi.“
Dok razgovaramo, u Lavovu je na snazi vazdušna opasnost. Ala Tatarenko kaže da je to treća tog dana.
„Hrišćani treba da provode Veliki ponedeljak u miru i molitvi, ali stanovnici našeg grada mira nisu imali. U raketnom napadu poginulo je, prema trenutnim podacima, sedmoro civila, jedanaest je povređeno. Među povređenim je i jedno dete, trogodišnji mališan iz Harkova. Pobegao je od raketa kojima ruski agresor zasipa taj grad, ali su ga ipak zakačile u Lavovu.“
Lavov se spremao da jučerašnji dan provede kao i ranijih godina, priča Ala Tatarenko. „ Na Uskršnji ponedeljak postoji starinski običaj da momci polivaju devojke vodom. U Lavovu su pre nekoliko godina izdvojili za to poseban trg, da se polivaju željni polivanja, a da to ne zakači prolaznike. Nakon strašnog reketiranja devojka koju sam nekad upoznala kao organizatorku književnih večeri predložila je na društvenoj mreži da ovog puta odustanemo od tog običaja.“
Tatarenko se pita „šta je razlog napada na grad koji je uvek bio multietnički i multikulturalan?“ Navodi da je nakon bombardovanja ukrajinski novinar Vasilj Tereščuk rekao da je „Lavov za Putinovu propagandu simbol ukrajinskog nacionalnog otpora“. Tatarenko komentariše da se „još za vreme Sovjetskog Saveza pričalo o zlim banderovcima“, kako su nazivali ljude koji govore „svoj maternji, ukrajinski jezik“ pa se po tome razlikuju od drugih „u prilično rusifikovanoj Ukrajinskoj SSR“.
„Možda se zato tako lako poverovalo u postojanje ’ukrajinskih nacista’ koje, kao ni lavovske banderovce 1980-tih godina niko nije video. Osim ako to nisu ljudi koji govore ukrajinski.“
Nad gradom se, kaže, nakon bombardovanja dizao dim, gradski saobraćaj je privremeno promenio neke rute, ali su pozorišta „nastavila da rade prekidajući predstavu kad se oglase sirene. Jedna od privremenih Lavovljanki, profesorka koja je došla iz Berđanska, kaže da joj se nakon takvog koncerta otopio kamen u grudima. Lavov je grad koji želi da daruje lepotu“.
„A sinoć u marketu, jedna mala devojčica vikala je iz kolica drugarici, isto tako maloj i isto u kolicima: ’Tu sam! Nastja, tu sam!’. Tako se sada dozivaju ukrajinski gradovi. ’Tu sam!’ u smislu – ne brini se, OK sam, računaj na mene! Tu sam! – je konstatacija postojanja, moći Života u čiju pobedu verujemo.“
Čitajte dnevne vesti, analize, komentare i intervjue na www.vreme.com

Lepo je kad se narod bavi i jezikom. Recimo, povodom toga šta u slučaju Željka Obradovića znači „ostavka“ i koliko je bitno da li jeste ili nije „neopoziva“

Mnogo koji navijač je oglasio „kraj Partizana“. Ili jer je u odlasku Željka Obradovića video rušenje po notama režima ili jer klub koji napusti njegova najveća legenda gubi moralno pravo da postoji. To je naslovna tema novog „Vremena“

Željko Obradović više nije trener “Partizana”. Otišao je jer nije mogao više, i uz reči koje predsedniku kluba Ostoji Mijailoviću ne ostavljaju prostor ni za šta osim da podnese ostavku. Navijači nisu dočekali da dosanjaju “jedan davni san”. Kako je jedan čovek postao više od košarke i kako je došlo do neslavnog kraja

Šta se desi kad brane oko Pionirskog parka puknu i horde ćacija se izliju na gradove u Srbiji u kojima se održavaju lokalni izbori? To smo proteklog vikenda gledali u Mionici, Negotinu i Sečnju. Nije ovo tekst o lokalnim izborima, ni o rezultatima, jer izbora tog dana u suštini nije ni bilo. Sve što smo videli bilo je bezvlašće, teror, suspenzija zakona i države, te opšta vladavina nasilnika i batinaša sa crnim kačketima. Takođe i nova fazu represije koja je još jača i iracionalnija

Srpska napredna stranka ne sme i neće raspisati parlamentarne izbore u skorije vreme. Razlog je jednostavan – ako je ovako prošla u Mionici, Sečnju, Kosjeriću i Zaječaru, u malim sredinama gde tradicionalno ima najtvrđu infrastrukturu i najlojalnije biračko telo, onda je stanje u Beogradu, Novom Sadu, Valjevu, čak i na nivou republike nesagledivo lošije. Zato su izbori sada po prvi put za SNS prestali da budu demonstracija sile i postali nepoznanica. A nepoznanica je opasna: nosi mogućnost da se izbori izgube
Odlazak najboljeg evropskog trenera
Ništa nije crno-belo osim “Partizana” i Željka Obradovića Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve