foto: ap photo
Dok ruski tenkovi gaze ukrajinskim ravnicama, a izbegličke kolone tumaraju prema zapadnim i istočnim granicama države, korona je skrajnuta u drugi plan. Pored svih ostalih briga koje su se nadvile nad njima, Ukrajinci više i ne razmišljaju o njoj. Vidljivi neprijatelj je u mislima ljudi uvek opasniji od onog nevidljivog
Ukrajina trenutno ratuje na dva fronta. Na prvom, u koji su uprte oči cijelog svijeta, bori se protiv ruskih snaga. S obzirom na to da protiv sebe ima drugu najveću svjetsku vojnu silu, za sada se drži sasvim solidno. Na drugom frontu bori se već više od dvije godine protiv korona virusa, i tu je stanje prilično loše. Tako je bilo i prije nego što je rat otpočeo krajem februara, a sada je situacija katastrofalna.
Do kasne jeseni prošle godine i pojave Omikrona, očekivalo se da će se pandemija postepeno smirivati, a svijet vraćati u normalu. Pokazalo se da su predviđanja bila prilično optimistična, jer je novi soj zbog velike prenosivosti doveo do novih crnih rekorda i produženja pandemijske agonije. Kada je djelovalo da je i on doveden pod kontrolu, desila se Ukrajina. Pojedini smatraju da budućnost pandemije sada umnogome zavisi od toga kako će se razvijati rat na evropskom kontinentu, dok drugi misli da posljedice mogu biti u većoj mjeri kontrolisane.
EVROPSKA KRIZA
Prema zvaničnim podacima, Ukrajina je do sada sa dvije doze vakcinisala samo 35 odsto stanovništva, što je svrstava na posljednje mjesto u Evropi. Podaci se odnose na period do pred izbijanje sukoba, odnosno do 24. februara. Tog dana je dnevni bilans bio 27.538 novozaraženih slučajeva, a 286 ljudi je preminulo. Nakon toga podaci se više ne računaju, a vakcinacija prestaje. U ratnom stanju je nemoguće obrađivati statističke podatke o broju novozaraženih korona virusom, pa ukrajinskim vlastima ostaje samo da se nadaju da epidemija neće u prevelikoj mjeri buknuti. Civilno zdravstvo postaje podređeno vojnom.
Sukob u Ukrajini problem je cijele Evrope, a posljedice se već osjećaju i van granica Starog kontinenta. Međutim, i korona u Ukrajini postaje polako novi problem za ostatak kontinenta. Lavina masovnih migracija je pokrenuta i već se uveliko preliva po susjednim državama. Nepregledne kolone iscrpljenih i promrzlih izbjeglica nose sa sobom rizik ne samo od širenja virusa, već i od mogućnosti za stvaranja novih sojeva koji će u izbjegličkim kampovima prolaziti ispod radara.
Države susjedi otvorile su u potpunosti granice za Ukrajince, a sva ranija ograničenja su prestala da važe. Od izbjeglica se ne zahtjeva ni da imaju lične dokumente, već je dovoljno samo da na neki način dokažu da su iz Ukrajine. Evropa se od prvih zatvaranja zbog izbijanja pandemije do sada striktno pridržavala pravila na granicama, ali ih je 24. februara potpuno stavila van snage. Sa druge strane, bilo bi suludo i nehumano očekivati da samo izbjeglice sa negativnim testom mogu preći granicu, ili da im granična policija traži sertifikat o vakcinaciji. Stvorena je situacija koja na neki način nema alternativu, bar po pitanju prevencije – sem, naravno, brzog okončanja sukoba, što je za sada malo vjerovatno.
SMAK U UKRAJINI
Jedan aspekt eksplozivnog potencijala pandemije su svakako izbjeglice, ali je situacija daleko gora sa onima koji su ostali u Ukrajini. Ako je korona do sada paralizovala zdravstveni sistem i nametnula se kao “primarna” bolest, stvari su se u Ukrajini danas okrenule za 180 stepeni. Prvo, zdravstveni sistem u gradovima pod opsadom je na ivici egzistencije. Neke bolnice su i oštećene prilikom granatiranja, linije snadbijevanja su prekinute, a pored lijekova nerijetko nedostaje i sredstava za održavanje minimalnog nivoa higijene. Dolazi do prekida u snadbijevanju strujom i vodom, a ni sistem grijanja nije na zavidnom nivou. Dalje, korona više nije prioritetna boljka, već se primat daje ranjenicima i civilima koji su povređeni tokom opsada. Pacijenti sa koronom dolaze na red tek nakon njih, što je dodatno otežano nedostatkom zdravstvenog kadra, koji je sada rasut na sve strane. Usljed svih pomenutih faktora, lako može doći do masovnog zaražavanja zdravstvenih radnika, što je bio veliki izazov širom svijeta sve vrijeme pandemije.
Problem nastaje i na mjestima gdje se okuplja veliki broj ljudi, bez mogućnosti postojanja ikakvih protivpandemijskih mjera. Slike iz kijevskog metroa, gdje je na hiljade ljudi zbijeno u gomilama u bijegu od ruskog granatiranja, upravo su živopisni prikazi takvih situacija. Teško da je u takvim uslovima izvodljivo držati distancu od dva metra, ili u svakom trenutku nositi maske. Treba uzeti u obzir i činjenicu da se dominantno radi o stelt varijanti Omikrona, koji je već sam po sebi jako prenosiv, i sa čijom se kontrolom Ukrajina i u mirnim uslovima jedva borila.
Svjetska zdravstvena organizacije je od početka sukoba upozoravala da bi u Ukrajini moglo doći do nestašice medicinskog kiseonika, koji je neophodan pacijentima oboljelim od kovida sa težim kliničkim slikama. Prema dosadašnjim dostupnim podacima, takvih je u ukrajinskim bolnicama bilo oko dvije hiljade. Problem je ne samo u nedovoljnim količinama nego i u nemogućnosti da se kiseonik dostavi do bolnica, s obzirom na to da su veći gradovi poput Kijeva, Harkova ili Marijupolja pod opsadom, a Herson je u međuvremenu pao pod rusku kontrolu.
Kako su za rat potrebne dvije strane, tako i ovu situaciju treba posmatrati na dva načina. Jedan je uticaj kolapsa ukrajinske države i zdravstvenog sistema na epidemiju, ali treba imati u vidu i situaciju sa korona virusom u Ruskoj Federaciji.
Rusija je imala mnogo uspona i padova tokom pandemijskih talasa, ali se posebno loše snašla nakon pojave Omikrona, što je rezultiralo time da su sredinom februara imali i više od 150.000 novih slučaja dnevno. U danima na početku invazije, ta brojka se smanjila na nešto preko 100.000, dok je u prethodnih nekoliko dana pala na oko 80.000, što su i dalje veliki brojevi. Ako se uzme u obzir da je Rusija angažovala oko 200.000 vojnika u Ukrajini i na njenim granicama, postoji opasnost da će i oni postati masovni prenosioci virusa kroz ukrajinsku teritoriju. To sve ide u prilog korona virusu, kome otvoreni rat dođe kao zlatnih pet minuta za novu, nevidljivu ofanzivu.
Dobar primjer smrtonosne kombinacije rata i epidemije, koji sada brine barem Svjetsku zdravstvenu organizaciju, jeste sukob u Demokratskoj Republici Kongo u periodu od 2018. do 2020. godine. Tada je došlo do pogoršanja situacije sa ebola virusom, koji je prosto buknuo u regijama zahvaćenim nasiljem. DR Kongo jeste generalno siromašna država, gdje je zdravstveni sistem vrlo ograničenog dometa, ali je i ebola virus mnogo manje transmisivan od korone, a posebno Omikron varijante. Takođe, tamošnji sukob je bio ograničenog dometa s obzirom na to da se vodio između državnih snaga i militantnih unutardržavnih grupa, dok je rat u Ukrajini otvoreni sukob između dvije suverene države, koji je potonju potpuno paralisao.
NAJBRŽE RASTUĆA MIGRACIJA
Do sada je iz Ukrajine izbjeglo preko dva miliona ljudi, pa ne čudi izjava Visokog komesara UN-a da se radi o “najbrže rastućoj” izbjegličkoj krizi u Evropi od kraja Drugog svjetskog rata. Najviše ih se uputilo u Poljsku – 1,2 miliona. Sa ovom državom Ukrajina ima i najdužu granicu. Uglavnom se radi o ženama i djeci, ali i muškarcima starijim od 60 godina, dok je ostalima zabranjeno napuštanje države usljed obavezne mobilizacije. Ostale destinacije su Mađarska, Slovačka i Rumunija, pa dalje prema centralnoj Evropi. Dio je otišao i u Moldaviju, a manje grupe su u prethodnim danima stigle i do Srbije. U svakom slučaju, najveći pritisak je na Poljskoj. Izbjeglice koje nemaju kod koga da borave smještene su u prihvatnim centrima duž granice, a poljska vlada je pripremila i specijalne bolničke kapacitete za Ukrajince kojima bude neophodna medicinska pomoć.
Epidemiolog Zoran Radovanović objašnjava za “Vreme” da su ljudi u izbjeglištvu upravo u situacijama u kojima ne bi trebalo biti da bi se spriječila transmisija virusa – bliski kontakti, nemogućnost održavanja distance, boravak i redovi u prihvatnim centrima. Zbog umora, pada imuniteta i neadekvatne ishrane može doći do težih kliničkih slika. Međutim, sagovornik dodaje da će vjerovatno dosta njih “spasavajući živu glavu” na nogama pregurati koronu i da im se virus neće ni dijagnostifikovati.
Stručnjaci iz Svjetske zdravstvene organizacije ukazuju da je, prevencije radi, neophodno započeti sa masovnom imunizacijom nevakcinisanih izbjeglica, ali ne postoje podaci koliko je proporcijalno takvih. Naravno, i to je mnogo lakše reći nego uraditi. Prema procjenama Visokog komesara za izbjeglice UN-a, očekuje se da Ukrajinu napusti i do sedam miliona ljudi. Potrebno je obezbijediti toliko vakcina, a postavlja se pitanje i ko bi bio taj koji bi ih obezbijedio. Države susjedi su na sebe preuzele zbrinjavanje pacijenata, ali teško da će biti u mogućnosti da sa povećanjem priliva stanovništva povećavaju i kapacitete unedogled. Do sada je Evropa bila prilično solidarna po pitanju invazije na Ukrajinu, svakako mnogo više nego kroz cijelu pandemiju, pa se očekuje intervencija Evropske komisije.
Problem sa novom izbjegličkom krizom je taj što je tek počela, a bilo kakav mirovni sporazum je još daleko. Pregovori ruske i ukrajinske strane za sada nisu otišli dalje od ruskih ustupaka za stvaranje humanitarnih koridora. Izvlačenje civila iz gradova pod opsadom jeste neka vrsta pomaka, ali i nagovještaj da Rusi nemaju namjeru da stanu – bar za sada. Dio evakuisanih će koridorima krenuti za izbjegličkim kolonama.
MALO OPTIMIZMA NA VIDIKU
Zoran Radovanović kaže da je sreća u nesreći to što je poslednji talas u Evropi zbog velikog broja vakcinisanih i oboljelih uminuo. Smatra da će zbog ukrajinske krize možda doći do nekog skoka, ali da će se to prevashodno odnositi na Ukrajince i izbjeglice. Dodaje da vjerovatno neće biti veće “štete za domaće stanovništvo”, misleći na države susjede. Iako je u Poljskoj manje vakcinisanih nego u Zapadnoj Evropi, i dalje se radi o značajnom broju, a postoji i određeni kolektivni imunitet. Poljska je sa dvije doze vakcinisala oko 60 odsto populacije, Mađarska čak više od toga, dok Rumunija značajno zaostaje za njima.
Na pitanje da li ukrajinska kriza može dovesti do nekih implikacija u Srbiji, naš sagovornik odgovara da su šanse za to male. Razlozi za optimizam su, kako kaže, što je Srbija već suočena sa šestim talasom koji se povlači, što će srpsku granicu vjerovatno preći vrlo malo izbjeglica, a i opasnost od prenošenja virusa će biti mala jer je dosta stanovništva vakcinisano ili preležalo koronu.
Kako će se stvari dalje razvijati, ostaje da se vidi. Jedno je sigurno – rat je uvijek najbolji prijatelj epidemija. Naravno, korona nije jedina zarazna bolest koja prijeti Ukrajincima, a činjenica da za nju trenutno “nema sluha”, samo govori koliko se tek pažnje pridaje ostalim oboljenjima. Ukrajincima je svakako prioritet da okončaju sukob i koliko mogu ublaže posljedice, ali će ih njihov zdravstveni sistem i te kako osjetiti na duže staze.
Ako je pandemija korona virusa išta naučila čovječanstvo, to je da ništa nije sigurno. Za više od dvije godine, koliko traje cijela agonija sa nevidljivim neprijateljem, pokazalo se da predviđanja na duži rok postaju vrlo lako promjenjiva. Ta neizvjesnost koja je potpuno uništila svakodnevnu rutinu globalnog poretka, promijenila je svijet trajno. Svakako je dovela do zasićenja koje se i na pomen neke nove pandemije u budućnosti reflektuje na potpunu ravnodušnost ljudi. Kriza u Ukrajini je došla kao nešto što je malo ko očekivao u ovakvom obliku, a čije prave posljedice će se tek osjetiti.
Produžetak pandemije je objektivna pretnja koju rat donosi, ali je neizvjesno koliko će stanovništvo Starog kontinenta biti spremno na novo prolongiranje, pogotovo sada, kada se kraj konačno nazire na horizontu. Posljednje mjere pojedinih zapadnih država pokazuju da je suživot sa virusom neminovna opcija: Velika Britanija je ukinula sve unutrašnje mjere koje su se ticale prevencije, Norveška, Švedska i Danska su takođe napravile velike ustupke. Na Balkanu mjere postoje u labavom obliku, ali ih se malo ko pridržava. Kao i uvijek, najteže će proći oni koji su direktno pogođeni, a to su prije svega Ukrajinci. Samo je pitanje koliko će Evropa biti spremna da pomogne ako se stvari otegnu.
Represija se pojačava. Sada već imamo pritvaranja, zatvaranja, i toga će biti sve više. To pokazuje da je režim svestan da više nije u toliko komotnoj poziciji. Onaj deo opozicije koji je iskren mora da shvati da uobičajeni metodi borbe neće dati rezultat. I sada je pitanje: da li smo mi na to spremni ili nismo? Ako nismo, onda da se svi povučemo svojim kućama i da pustimo da ovaj vlada doživotno
Opozicionari su policajce pozivali da skinu šlemove i odlože “antiterorisitičku” aparaturu, ili da se bar vrate u zgradu, iznutra je zaštite i da ne prave bespotrebni cirkus i metež. Na trenutke je situacija bila na ivici ozbiljnijeg incidenta. Jedna fotografija je izazvala veliku pažnju javnosti: bakica iz lokalnog pokreta “Bravo” čuvala je pendrek i balistički štit jednog policajca koji je otišao do toaleta. Još jedan kuriozitet: neki advokati koji su krenuli u sud na ročišta zadržali su se ispred suda, u znak podrške poslanicima – donosili su im vodu iz obližnje trafike. I nama je prekardašilo, reći će jedan. Kako bilo, blokada je bila uspešna
U Novi Sad predsednik Srbije nije došao zbog četrnaest mrtvih (u međuvremenu je taj broj porastao na petnaest). Ali došao je jer su tokom protesta oštećene prostorije Srpske napredne stranke, pokazavši da su mu prozori, a ne ljudi, prioritet. A onda se slikao na sahrani dve devojčice i njihovog dede, žrtava pada nadstrešnice na Železničkoj stanici
U jeku borbe za očuvanje kakvog takvog kredibiliteta vladajuće partije, Aleksandar Vučić, član SNS-a i predsednik Srbije, uglavnom se bavi i svojim omiljenim poslom – političkim intrigama i smicalicama iza kulisa
Džaba vam upinjanje da dokažete da visoka korupcija postoji u Srbiji. Ona je, jednostavno, nezamisliva. A onda padne nadstrešnica sveže renovirane železničke stanice (na slici) i ubije 15 ljudi. I pukne mehur i iz njega počnu da kuljaju laži, krađa, kriminal i korupcija
Kako se, na prvi znak da se otpor može organizovati drukčije nego mirnim šetnjicama, sad najednom vlast i njeni telali dosetiše da „batina ima dva kraja“?
Ministar kulture Nikola Selaković mora da bira između zakona i interesa investitora koji hoće da ruše Generalštab, a koji očigledno zastupa predsednik Vlade Republike Srbije Miloš Vučević
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
