

Novi broj „Vremena“
Pobuna i defetizam: Ko bi to da digne ruke?
Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Imajući u vidu razmere korupcije i stanje ljudskih prava u regionu, sa jedne, i ustavnu proklamaciju o “pripadnosti evropskim principima i vrednostima”, sa druge strane, pravi je trenutak da i Srbija usvoji svoj Magnitski zakon




Ciljane lične i imovinske sankcije pre svega obuhvataju zabranu kretanja (visa restrictions) i ograničavanje raspolaganje imovinom i finansijskim sredstavima (freezing assets), protiv lica koja su uključena u transnacionalnu korupciju, zatim lica koja vrše pritisak i neosnovano sprovode pravne postupke protiv građana koji se zalažu za slobodno vršenje svojih ustavnih ljudskih prava (sloboda govora, javnu odgovornost državnih funkcionera, sloboda javnog okupljanja i dr.), kao i protiv lica koja institucionalno, faktički ili medijski ugrožavaju i proganjaju lica koja otkrivaju korupcijske afere (whistle blowers).
Suprotno opštim nacionalnim sankcijama protiv jedne države, koje pogađaju celokupno stanovništvo (u velikoj meri i nedužne građane), suština Magnitski zakonodavstva počiva na individualnim, ciljanim ad personam represivnim merama koje su, na osnovu odgovarajućeg registra “posebno označenih lica”, usmerene pojedinačno protiv konkretnog fizičkog ili pravnog lica zbog korupcije i povrede ljudskih prava.
POREKLO ZAKONA
Poslednjih desetak godina sve veći broj država, uključujući i Evropsku uniju, opredeljuje se da u svoj pravni sistem uvede neki oblik Magnitski zakonodavstva, bilo kao posebne celovite zakone u vidu tzv. globalnog Magnitski zakona (SAD, Kanada, EU), bilo u vidu dopuna postojećih poreskih ili krivičnih zakona (Velika Britanija, Estonija, Litvanija, Letonija i dr.).
Magnitski zakonodavstvo nazvano je po ruskom državljaninu Sergeju Magnitskom (1972–2009), koji je bio revizor u jednoj inostranoj konsultantskoj firmi u Moskvi. Njegovo hapšenje 2008. godine i smrt nakon jedanaest meseci u policijskom pritvoru, izazvali su reakciju međunarodne javnosti i pokrenuli istrage o korupciji, krađi i teškim povredama ljudskih prava u Rusiji. Sam Magnitski otkrio je da je došlo do enormne pljačke državne imovine, koju su posredno omogućili ili neposredno izvršili državni funkcioneri Ruske Federacije. Umesto da pokrenu postupke protiv odgovornih funkcionera, ruske vlasti uhapsile su Magnitskog. Umro je u zatvoru sedam dana pre isteka jednogodišnjeg roka do kojeg je mogao biti u pritvoru bez suđenja.
Vest o hapšenju, načinu postupanja prema Magnitskom, a posebno vest o njegovoj smrti u zatvoru, izazvale su oštru osudu međunarodne zajednice i globalnu reakciju, između ostalog, donošenjem osuđujućih rezolucija Saveta Evrope i Evropskog parlamenta. SAD su, međutim, bile prva zemlja koja je uvela ciljane sankcije licima za koja je postojala osnovana sumnja da su odgovorna za smrt Magnitskog na osnovu zakona koji je 2012. usvojio američki Kongres (Sergei Magnitsky Rule of Law Accountability Act, U.S.C. §5811). Na osnovu ovog zakona, ruskim državnim funkcionerima za koje je postojala osnovana sumnja da su bili umešani u hapšenje i smrt Magnitskog poimenično je zabranjen ulazak u SAD i korišćenje američkog bankarskog sistema (54 fizička lica i jedno pravno lice). Kongres je 2016. godine proširio dejstvo ovog zakona, danas poznatog kao Globalni Magnitski zakon (Global Magnitsky Human Rights Accountability Act, U.S.C. §2534), tako da se, osim na funkcionere Ruske Federacije, može “globalno” primeniti na sva lica koja učestvuju u transnacionalnoj korupciji i koja vrše teške oblike povrede ljudskih prava, bez obzira na državljanstvo ili nacionalnu pripadnost.
Nakon SAD, Magnitski zakonodavstvo usvaja sve veći broj zemalja, između ostalih Estonija (2016), Velika Britanija (2017), Kanada (2017), Litvanija (2017), Letonija (2018), Gibraltar (2018). Globalno Magnitski zakonodavstvo zbog teških kršenja ljudskih prava odnedavno je i sastavni deo pravnog poretka Evropske unije. Savet Evropske unije krajem 2020. godine usvaja dva “globalna” Magnitski dokumenta: Uredbu (EU 2020/1998) i Odluku (CFSO 2020/1999) o “Restriktivnim merama za teške i druge povrede ljudskih prava”.
SRBIJA I GLOBALNI MAGNITSKI ZAKON
U odnosu na Srbiju, po osnovu Globalnog Magnitski zakona, SAD krajem 2019. godine uvode ad personam sankcije za S. Tešića i još devet državljana Srbije zbog nedozvoljene trgovine oružjem. SAD su nedavno uvele i sankcije protiv kompanije “Dana” u vlasništvu porodice Karić, zbog poslovnih veza sa beloruskim predsednikom Lukašenkom. Najnovije ciljane sankcije Ministarstvo finansija SAD (Treasuty) uvodi na osnovu predsedničkog ukaza (Executive Order no. 13818 od 8. decembra 2021) licima sa severa Kosova, iz El Salvadora i iz DR Konga. Kako se u odluci navodi, sankcije protiv grupe sa severa Kosova na čelu sa Z. Veselinovićem i još 15 lica, kao i protiv 24 kompanije za koje američke vlasti tvrde da su pod kontrolom ove grupe sa Kosova, uvedene su uz obrazloženje da je, između ostalog, “…njegova grupa uključena u koruptivne operacije velikih razmera sa kosovskim i srpskim bezbednosnim zvaničnicima koji grupi omogućavaju šverc robe, novca, narkotika i oružja između Kosova i Srbije” (https://home.treasury.gov/news/press-releases/jy0519).
Imajući u vidu razmere korupcije i stanje ljudskih prava u regionu, sa jedne, i ustavnu proklamaciju o “pripadnosti evropskim principima i vrednostima” (čl. 1), sa druge strane, pravi je trenutak da i Srbija usvoji svoj Magnitski zakon.


Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Može se reći da su izbori koji se održavaju u deset lokalnih samouprava – najskuplji lokalni izbori u istoriji svetskog višestranačja. Upregli su naprednjaci sve svoje resurse da bi pobedili na tim izborima, ne bi li održali utisak nepobedivosti. Represija koju svakodnevno sprovode ima pre svega za cilj da stvori percepciju režimske moći i odlučnosti. Bitka se, kako stvari stoje, vodi pre svega na psihološkom planu. Ključno je pitanje da li će utiske koje produkuju naprednjaci uspeti da nametnu većini građana i da im oduzmu svaku nadu da su političke promene moguće


Šta se zaista dešava u poslednjih nedelju-dve na Kosovu? Da li je zaista rešeno pitanje boravišnih dozvola i da li je uzimanje, odnosno dobijanje kosovskih dokumenata veliki ili mali korak i ka čemu? Da li je srpskoj zajednici na Kosovu išta lakše ili ne? Kako na to gleda, ako uopšte gleda, Brisel? Hoće li Srbija zatvoriti makar jedno pregovaračko poglavlje u okviru onog čuvenog i sve daljeg puta ka članstvu u EU? I kakve veze, ako ikakve, sa tim imaju predlozi Aleksandra Vučića


Status Kosova ostaje centralno pitanje za Srbiju. U takvom kontekstu, dinamika evropskih integracija susednih država dobija poseban značaj. Brza integracija Crne Gore značila bi dodatno razdvajanje političkih tokova u regionu i smanjenje manevarskog prostora Beograda u odnosima sa Evropskom unijom


Naša prva adresa je zgrada iz pedesetih godina – verovatno neokrečena od tada. Gospođa u penziji: “Mi smo aktivisti za studentsku listu. – Izvinite, ja vas ne podržavam.” Entuzijazam blago opada. Ulazimo u sledeću zgradu. Građena je kasnih sedamdesetih, fasada je od betona i crvene cigle, osam spratova, bez lifta. “Oooo, pa gde ste vi meni, znam sve, vidimo se na glasanju”
Propagandne strategije režima
Ima li pobunjeno društvo razlog za defetizam Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve