img
Loader
Beograd, 16°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Voz

08. септембар 2004, 19:41 Momir Turudić
Copied

Moja ljubav prema vozovima verovatno ima genetsko poreklo, otac i dva strica dočekali su penziju u plavim uniformama. U njihovom rodnom mestu, Mokroj Gori, život je decenijama tekao ritmom pruge, ali kao i kod Pekićevih Njegovana, „što život daje to ga i uzima“. Kada je „uski kolosek“ ‘74. zatvoren, selo je gotovo izumrlo, no već su i potomci onih koji su otišli odneli u nozdrvama miris „ćirinih“ drvenih sedišta, a u krvi nemire koje podižu tutanj točkova i pisak lokomotive.

Razvoju ljubavi kumovale su i neke olakšice. Kao član porodice železničara, imao sam „režijsku karticu“ koja mi je omogućavala da se po domovini, nekada dosta velikoj, krećem sa ogromnim popustom. Teorijski, broj povlašćenih putovanja bio je ograničen na deset, ali nepisani kodeks železničarskog esnafa nalagao je da se pečat u „režijsku“ ne stavlja gotovo nikad.

Reč „daleko“ nije postojala u mom rečniku. Koncerti u Zagrebu, Ljubljani, vikendi po Istri i Dalmaciji, mostarska i ohridska proleća bili su tako blizu pre jugoslovenskog „velikog praska“. U moju emotivno-geografsku ličnu kartu ostala je upisana mistična reka nestvarno lepe boje, viđena u sumrak negde kod Bihaća, zbog koje sam godinama pričao da će mi se ćerka, ako je budem imao, zvati Una (argumenti nisu uvaženi, ćerka mi se zove Anđela).

Onaj ko ne shvata duboku istočnjačku mudrost, da su u beskrajnoj reci vremena sati i dani besmisleni, bolje da usluge jugoslovenske železnice i ne pokušava da koristi. Duboki jaz između Zapadnog i Istočnog načina razmišljanja spoznao sam u Holandiji, blizu granice sa Nemačkom. Na stanici su mi saopštili da je voz za Amsterdam upravo otišao. Klonuo od višednevnog puta, razočarano sam upitao kada ima sledeći. „Za šest minuta, gospodine.“

Jednog vrelog julskog dana, na pruzi između Požege i Čačka zakašljao se i zaustavio šinobus. Posle kraćeg čačkanja po kablovima, mašinovođa se obratio putnicima: „Nešto se pokvarilo, ali ako muškarci izađu i poguraju, sigurno će upaliti, inače ostadosmo ovde.“ Dok sam znojem zalivao šine, pred očima su mi treperile slike burlaka koji vuku brod uz Volgu, ali nisam imao snage da zapevam „Ej uhnjem…“. Iza mene, neki sapatnik je dahtao i kleo: „Brate, da nas vide Japanci, sve bi nas postreljali, kod njih voz ide 300 na sat, a mi ga guramo da upali.“ Kada je motor zabrektao, začule su se ovacije. Kolona automobila stala je na putu u blizini pruge, a gomila dokonih turista pozdravila je istorijski poduhvat.

„Režijska“ je za decu železničara, redovne studente, važila do 26. godine. Često mislim da je ta činjenica, uz urođeni animozitet prema mašinstvu, uticala da se moje studiranje protegne preko svake mere. Očajnički sam pokušavao da zaustavim vreme i još par godina falsifikovao pečate u „režijskoj“, ali kada su uvedene nove kartice, konačno je došao bolni trenutak. Morao sam da kupim običnu kartu plaćajući punu cenu, stojeći u redu sa smrtnicima koji ne mogu razumeti nagonski otpor koji i danas osećam prema tom naizgled prirodnom činu.

Kao i svaki zaseban svet, i voz ima svoje mračno podzemlje. Naslušao sam se priča o prepadima po Mađarskoj i Bugarskoj, nagledao opakih, bezvratih lica po ruskim i kineskim prugama, ali grč straha osetim uvek kada se setim puta od Tadžikistana do Moskve. Treće noći u vozu, neko mi je dok sam spavao oštrim skalpelom isekao jaknu i pantalone, pokušavajući da dođe do vrećice sa parama koju sam držao ispod pojasa. Viknula je samo jedna bakica, verovatno heroj bitke za Staljingrad, i razbojnici su pobegli niz hodnik, preteći joj da će je preklati. Drugi putnici su gledali u pod, strah je bio jači od stida, ali kome sam mogao zameriti zbog toga? Sa komunizmom je u Rusiji umrla i sigurnost, samo šest godina pre toga proveo sam mirnu noć u Moskvi, sa beskućnicima, u vagonu za spavanje ostavljenom na sporednom koloseku. Za vagon se normalno kupovala karta (cena – dve rublje = 0,00001 dolar), a noćni red je gvozdenom rukom održavala samo jedna žena, „provodnjika“, na tu dužnost sigurno prekomandovana sa mesta upravnice gulaga. Kada sam usred noći ustao, ledenim glasom me upitala: „Gde si pošao?“ „U toalet.“ „Nema ga, pišaj na peron i vraćaj se u krevet!“

U predvečerje „našeg“ rata, umirući sovjetski socijalizam delio je poslednje poklone. Zahvaljujući čudnim međudržavnim ugovorima, povratna vozna karta Segedin–Peking koštala je teško zamislivih 60 dolara. San se ostvario – živeti u vozu, i to na transsibirskoj pruzi, najdužoj na svetu!

Čini mi se da od uzbuđenja nisam ni spavao na putu od Moskve do Bajkala, kroz uralska „vrata naroda “ i beskrajne sibirske tajge. Noćni okvir davalo je nebo na severu, raspomamljeno od polarne svetlosti, i u ponoć obojeno jarkim, psihodeličnim bojama. U Mongoliji, u pustinji Gobi, voz je protutnjao kroz peščanu oluju. Posle pet dana, u Peking je stigao tačno po redu vožnje, praćen olujnom kišom.

Kina je bila zemlja po mojoj meri, razdaljine između većih gradova mere se hiljadama kilometara, a vreme putovanja danima umesto satima. Ipak, moja ljubav prema vozu bila je na ozbiljnim iskušenjima. Da bih izbegao duga čekanja, za bolja mesta putovao sam najnižom klasom, zvanom, sa dobrim razlogom, „tvrdo sedište“. Telo su iscrpljivale i dimenzije sedišta (glava prosečnog zapadnjaka štrči visoko iznad naslona, noge, iako skupljene, uvek nekome smetaju), a psihu neprekidno zurenje zida radoznalih očiju koje belog čoveka vide prvi put. No, muke su odavno zaboravljene, a planine na burmansko-kineskoj granici koje lebde u ljubičastoj izmaglici još su tu, urezane u sećanje.

Davno sam, čitajući Andrića, naleteo na misao o neurotičnom putniku koji u buci točkova voza nalazi neku melodiju. Uz svu ljubav i poštovanje koje osećam prema Andrićevom delu, ove redove sam doživeo kao ličnu uvredu. Ja neurotik?! Ljutnju je kasnije zamenilo žaljenje. Šteta, Ivo nije voleo vozove, niko nije savršen, pomislio sam mnogo puta tonući u san, dok se tutanj točkova pretvarao u najlepšu nenapisanu simfoniju.

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Vreme uživanja
09.октобар 2025. Uroš Mitrović

Sinhronicitet

01.октобар 2025. Olja Petronić

Tuga

Vreme uživanja

24.септембар 2025. Dragan Todorović

70

17.септембар 2025. Jasna Furtinger-Tošić

Tihi ljudi

10.септембар 2025. Bojan Bednar

Mir

Komentar

Komentar

Izmišljeni ratovi Suzane Vasiljević i državni čistači

Predsednikova savetnica za medija Suzana Vasiljević je kao novinarka „izmislila rat“ kako bi se što duže brčkala u moru u Crnoj Gori. Zato sada, kada je na drugoj strani, ima rešenje za sve one koji mora izmišljaju kao što je to ona činila

Marija L. Janković
NIS: Aleksandar Vučić otvara projekat

Komentar

Sankcije NIS-u u mehuru gospodara neznanja

Udarac u trbuh građana koji sledi nakon američkih sankcija NIS-u posledica je nemogućnosti gospodara mehurova i neznanja Aleksandra Vučića da shvati šta politika zaista jeste

Ivan Milenković
Aleksandar Vučić dočekuje u Beogradu predsednika Turske Tajipa Redžepa Erdogana

Komentar

Kako su Osmanlije nabile Vučića na kolac

Aleksandar Vučić se silno razočarao u prijatelja Erdogana – a to mu zgodno dođe da se predstavi kao veliki patriota

Nemanja Rujević
Vidi sve
Vreme 1814
Poslednje izdanje

Istraživanje “Vremena”: Medicinski otpad na jugu Srbije

Kako vlast zamenjuje državne ustanove privatnim firmama Pretplati se
Vučićeve Hit tvit pretnje

Pokušaj kroćenja državnih službenika

Naftna industrija Srbije

Flota iz senke protiv američkih sankcija

Intervju: Brankica Janković, poverenica za ravnopravnost

U društvu se pojavila nada

Dokumentarni film

Ocean i dlan

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1814 09.10 2025.
Vreme 1813 01.10 2025.
Vreme 1812 24.09 2025.
Vreme 1811 17.09 2025.
Vreme 1810 10.09 2025.
Vreme 1809 03.09 2025.
Vreme 1808 28.08 2025.
Vreme 1807 21.08 2025.
Vreme 1806 14.08 2025.
Vreme 1804-1805 31.07 2025.
Vreme 1803 24.07 2025.
Vreme 1802 16.07 2025.

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2025 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure