img
Loader
Beograd, 19°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Nenapisani intervju

16. oktobar 2024, 22:35 Dragica Jakovljević
foto: d. jakovljević
Copied

U jednoj maloj beogradskoj biblioteci nabasah pre nekoliko godina na knjigu proze Izeta Sarajlića. Počeh da čitam odmah, nestrpljivo, s nogu. U jednom od eseja odlomak iz neke pesme Stevana Raičkovića:

“Stanimo malo, pesmo.
Jesmo li živeli? Jesmo?”

I ne shvatajući da time, po svoj prilici, ne zalazim samo u pesnikovu književnu radionicu nego i u intimu, zaželela sam da saznam šta je Raičković odgovorio, je li taj upitnik u nastavku pesme izbrisao, ako ne i zamenio znakom uzvika, kao što bi, po sopstvenim rečima, uradio Sarajlić.

Uz posredovanje jednog poznatog pesnika, kolege s fakulteta, zamolila sam Raičkovića za intervju. Poslala sam mu nekoliko pitanja. Ticala su se poezije, ali i prevodilaštva, “igranja po žici”, kako je tu muku duhu opisao sam pesnik. Prevodio je, i prepevavao, Šekspira, Petrarku, Borisa Pasternaka, Anu Ahmatovu, Marinu Cvetajevu, Josifa Brodskog…

Pitala sam da li bi, ako je smatra tačnom, dopisao rečenicu Branka Miljkovića, “Orfejevog dvojnika”, po kojoj tišina za njega, Raičkovića, “ne znači mir, harmoniju i spokojstvo”.

Otkrio nam je u Slučajnim memoarima da mu je majka na dopisnici ispod imena pisala “službenik”, što je bila “još jedna zemaljska teža/svom sinu/pridodata”.

A kad ga je Crni Vladimir, sapatnik iz bolničke sobe, zapitao da li je pesnik, hteo je, “po navici”, da izbegne odgovor.

Pitala sam zašto. I da li je ovaj seljak sa Kosmaja zaista verovao u isceliteljsku moć poezije? (“Zar da mu izmišljam pesme i pevam ode/ Mesto da mu otvorim prozor, dodam vode?”)

Pitanje, dva odnosilo se na pesnički, boemski Beograd “čuvenih pedesetih godina”, kada se recitovalo po kafanama (Sarajlić kaže da “Steva inače divno recituje”), kada se, zbog jedne strofe iz Nirvane, “makar i iza ponoći” odlazilo na grob Rada Drainca, čiji su dani prošli “nakrivljeni kao toranj i Pizi”, glad bila beskrajna, a ruke večno prazne… Zamolila sam Stevana Raičkovića da otkrije da li taj Beograd, kome je posvetio mnoge lepe redove u svojim Beleškama o poeziji, i dalje postoji, gde i kako živi. Ako ga nema – zašto je iščezao? I da li je s nestankom nekih kafana (gde “kao sunce… sijaju oči, reč i čaša”) zaista “srce sveta stalo”?…

Zamolila sam, najzad, i očekivala, da mi “poveri” zašto piše pesme za decu.

Dan uoči mog rođendana dobila sam od Raičkovića uljudno i ljubazno pismo, ali…

Ribarčeta san, baš onako kako je Branko Radičević ispevao: Ode sanak pusti. Moj omiljeni pesnik “sa žaljenjem” me je obavestio da neće moći da mi da intervju. Objasnio je i zašto.

“Nije to”, napisao mi je, “nikakav princip, niti nešto izmišljeno ili umišljeno, ali zaista mi je beskrajno strano da govorim o sebi, zapravo da odgovaram na pitanja. Odavno sam shvatio da kad već ne mogu da izreknem sve ono glavno što mislim ili osećam o sebi, literaturi i našem vremenu, ne vredi ni čeprkati po površini. U našoj sredini niko ne govori o glavnim stvarima o kojima misli. Svi se pomalo žale, a svi učestvuju.”

I još: “Žao mi je što baš Vama ovo moram da kažem, koji ste me dirnuli svojim poznavanjem onoga što sam ja pisao”.

Ova “utešna nagrada”, kako sam je ja protumačila, nije me utešila. Ali bih kao utehu mogla da usvojim jedan govor (“Slovo o poeziji”) koji je Stevan Raičković održao u Jugoslovenskom centru za kulturu u Parizu! “Sve što je u vezi sa poezijom i ne počiva na nekim preterano stabilnom osnovama, nego na prividima…”, rekao je između ostalog.

Odgovor na pitanje koje je bilo povod mom nenapisanom intervjuu pojavio se preda mnom neočekivano, posle nekoliko godina, kad sam na sveznajućem internetu uveliko tragala za nekim drugim temama.

Nalazi se u poslednja dva stiha Raičkovićeve pesme Septembar. Objavljena je u njegovoj prvoj zbirci Pesma tišine, mnogo godina pre ovog mog neuspešnog pokušaja da se sretnem i razgovaram s pesnikom. Obraćajući se pesmi (poeziji), posle ona dva ovde već citirana stiha, Raičković kaže:

Ti si najlepše sate
– Jablani kad se zlate
U lakoj magli, peni –
Odnela tužno meni.

Tako, dakle.

Ako to nije bio samo privid?

Bio je još vrlo mlad kad je ovo pisao pa se pitam da li se u međuvremenu predomislio, da li bi, kasnije, i on poput Sarajlića umesto znaka pitanja stavio uzvičnik, kao nekakvu pohvalu poeziji i srećnoj okolnosti da je izabranik božji jer je poezija “čudo, svetlost i noć srca, ono što se odigrava u dnu nas, tajanstveno” (B. Miljković). Ili je talog iskustva uvek i neizbežno gorak?

Koristim priliku da podsetim: Izet Sarajlić umro je 2. maja 2002. To jest – po njegovom računanju vremena – godine 1999. plus 3. Smatrao se čovekom XX veka i nije pristajao da uđe u XXI vek.

Jednog maja, šestog, na Đurđevdan, umro je i Stevan Raičković. Godina je bila 2007, to jest 1999. plus 8. Petog jula bilo je 96 godina od njegovog rođenja.

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Vreme uživanja
16.oktobar 2025. Jovan Kale Gligorijević

Krsna slava

09.oktobar 2025. Uroš Mitrović

Sinhronicitet

01.oktobar 2025. Olja Petronić

Tuga

Vreme uživanja

24.septembar 2025. Dragan Todorović

70

17.septembar 2025. Jasna Furtinger-Tošić

Tihi ljudi

Komentar

Komentar

Šta se desilo u Ćacilendu?

Goruće pitanje nije zašto se šator u Ćacilendu zapalio, već šta šta to šatorsko naselju ima da traži ispred Narodne skupštine već pola godine

Davor Lukač

Komentar

Otkud Bule Goncić među blokaderima

Svetislav Bule Goncić, koji podržava SNS i Vučića, solidarisao se sa zaposlenima Narodnog pozorišta koji traže smenu Dragoslava Bokana, uprave, i ministra kulture Nikole Selakovića

Sonja Ćirić
Predsednica Evropske komisije Ursula fon der Lajen i predsednik Srbije Aleksandar Vučić u Beogradu, 15. oktobra 2025.

Pregled nedelje

Muke usamljenog šibacara

Od pouzdanog stabilokrate, Aleksandar Vučić je postao najveća pretnja stabilnosti u vlastitoj zemlji i time, čitavom regionu. Sada mu je to i Ursula rekla

Filip Švarm
Vidi sve
Vreme 1815
Poslednje izdanje

Kako je pukla Vučićeva politika vrdanja I: Srbija–SAD

Pet znakova neuzvraćene Trampove ljubavi Pretplati se
Kako je pukla Vučićeva politika vrdanja II: Srbija i Nemačka

Jesen jednog stabilokrate

Cena i posledice politike vrdanja III: Srbija i Turska

Pevanje Osman age uz zujanje dronova na Kosovu

Lokalni izbori na Kosovu 2025.

Šta čeka pobednike

Intervju: Aleksandra Savić Parojčić

Nesrećna deca u “srećnim” porodicama

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1815 16.10 2025.
Vreme 1814 09.10 2025.
Vreme 1813 01.10 2025.
Vreme 1812 24.09 2025.
Vreme 1811 17.09 2025.
Vreme 1810 10.09 2025.
Vreme 1809 03.09 2025.
Vreme 1808 28.08 2025.
Vreme 1807 21.08 2025.
Vreme 1806 14.08 2025.
Vreme 1804-1805 31.07 2025.
Vreme 1803 24.07 2025.

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2025 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure