img
Loader
Beograd, 19°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Hotel

03. avgust 2005, 19:00 Teofil Pančić
Copied

Ne sećam se da sam sa roditeljima ikada letovao na moru u nekakvom hotelu, ma kako (ne)ugledan ovaj bio; ne, vazda je to bio nekakav „privatni smeštaj“ kod pijanog Šime ili lude Mare, ili pak neko poluoronulo odmaralište u vlasništvu majčine firme ili očeve vojske, neizostavno prepuno nesnosne derištadi. Jedino se odstupanje od ovog pravila zgodilo duboko na kontinentu, kada smo proveli desetak dana u hotelu „Breza“ u Vrnjačkoj Banji. Za jednim od susednih stolova u trpezariji stolovao je Peko Dapčević, partizanska legenda; otac mi ga je diskretno pokazao, a meni je to izgledalo kao da mi je rekao da sedimo do Robina Huda. Oh, zar tako uzbudljivo? Ne, tako drevno, tako ne-od-ovog-sveta… Mnogo godina kasnije, pozvalo me na neki seminar u dotičnom hotelu: s radošću sam otišao tamo, nadajući se prigodnom evociranju uspomena, ali kada sam došao, ama baš ništa mi nije bilo poznato. Ako sam dobro shvatio, u međuvremenu je bilo izgradilo novi hotel „Breza“, a stari je odneo đavo, kao i sve drugo što je bilo pre.

Kako god, za mog se detinjstva u Agramu govorilo da „Mišo Kovač živi u hotelu!“, i to je nama klincima izgledalo potpuno ludo i na neki čudan način privlačno, kao najveća moguća bizarnost i dekadencija, kao nešto što je u našem sivkastom svetu zapravo nezamislivo. Proći će još neke godine dok ne postanemo familijarni sa dugom anglosaksonskom tradicijom življenja umetnika – ukletih i prokletih – po steničavim hotelima, dok ne saznamo za Chelsea hotel i njegove duhove, i dok ne shvatimo šta je to tačno Dženis Džoplin onomad dala Leonardu Koenu u sobi Chelsea hotela, i zašto baš tamo…

Trebalo je, dakle, da „odrastem“ (to je, naime, vrlo upitno), pa da hoteli postanu deo moje svakodnevice, doduše mnogo više poslovne nego turističke, jerbo sam ritual letovanja ionako srećno izbacio iz svog života. I brzo sam i lako naučio da cenim, čak i da volim, onu blaženu aistoričnost hotelske sobe, tog neopterećujućeg i neobavezujućeg parastambenog prostora s kojim si uvek načisto – niti on „mari“ za tebe, ni ti za njega, prijatno & doviđenja… Ništa od svih onih gorkih taloga iskustva (dobro, i slatkih!) kojima nas naš regularni stambeni prostor malo štiti, a malo više guši, podarujući nam svojom tobožnjom stalnošću – koju, prijatelju, dušmanski vetar Istorije može oduvati pre nego što se osvestiš! – zavodljivu i čak opasnu iluziju da je Dom nešto više od romantičnog fantazma, da je Dom nekakva neupitna i nepomeriva konstanta u ljudskom životu, realno-mesto-u-prostoru kojem se uvek možeš vratiti kao kakav smoreni Odisej.

Razmetljiva ekscentričnost istinskog luksuza strana mi je koliko i nesnosna melodramatičnost bede. Nikada nisam bio ni blizu onih perverzno raskošnih hotelčina – obično po bliskim, srednjim i ostalim Istocima – koji tako fasciniraju našu prazilučku Estradiju. Najbolji hotel u kojem sam odseo bio je vrlo, vrlo fin, a opet bazično i američki prostosrdačno „običan“ hotel u Vašingtonu, u srcu Dauntauna, blizu dražesne pivnice sa nekoliko hiljada sorata hmeljnog napitka u dnevnoj ponudi. A najgori je, bogami, bio hotel S. u Somboru: u oronuli grob od lifta ulaziš s jedne strane, a izlaziš iz njega na drugu – to jest, ako ikada shvatiš da treba da se okreneš, umesto što zblanuto i tupo zuriš u zid pred sobom; po kupatilu gamižu insekti kakve si video samo tamo i samo tada; upotrebljiv telefon ne postoji nigde u hotelu, čak ni na recepciji. I u Boru je bilo nezaboravno: prvo sam u neko doba noći uzalud ovijao oko zaključanog hotela – na recepciji nije bilo nikoga da čuje i vidi nervoznu noćnu siluetu. Kada sam nekako ipak dozvao usnulog vratara – koji se, jakako, Pravio Nevešt – pokazalo se da u sobama nema telefona, tako da se naručeno buđenje obavlja visokosofistifikovanom tehnikom lupanja o vrata, uz povike „gospodine, buđenje!“… Elem, hoteli na Brdovitom Balkanu su čudo, vrsta spirituelnog iskustva. U „Lepenskom viru“ je, recimo, recepcija na vrhu, a u sobe se silazi, kao u Had… Na jednoj književnoj fešti na Severu greškom nije bilo rezervacije na ime moje malenkosti, no kako se Svetislav Basara nenadano nije pojavio – službena verzija: zapio se negde usput – mene je provuklo u sobu pod njegovim imenom. Sutradan sam se probudio s najstrašnijim mahmurlukom, shvativši kako uopšte nije lako biti Svetislav Basara, makar i samo jednu noć. U Americi ama baš svugde imate radio u hotelskoj sobi – kod nas ga ama baš nigde nisam video (zato ja svugde nosim tranzistor, uta-ta!). Ali sam zato u ladici sobe hotela „Crna Gora“ u Podgorici našao hotelsku Bibliju, što je baš američki…

Ipak, daleko najčudnije iskustvo bilo je odsesti u starom, ljupkom, decentnom, diskretno gospodskom hotelu P. na Zrinjevcu, u Agramu. Spavati u hotelu u gradu u kojem si odrastao, povazdan ganjati senke jedne zauvek prošle prošlosti, prilježno trebiti kosture iz jednog negde duboko zatrpanog ormara – to je u najmanju ruku ekstravagantno, a opet, možda i najbolji i najbezbolniji način da se tako, iz „neutralne“, „turističke“ pozicije, re-uspostave neki životni kontinuiteti.

I sve je to bilo lepo i krasno, jedino nisam stigao da istražim je li Mišo Mate Kovač onomad uistinu živeo u hotelu?! A možda je tako i bolje. Čovek ne treba mnogo da preispituje mitove i apokrifne legende ranih dana, jer su one jedina njegova trajna popudbina, jedino što mu niko ne može oduzeti. Sve ostalo, okreni-obrni, stane u prijatnu auru anonimnosti jedne hotelske sobe, dok toneš u san, a tranzistor tiho mrmori sa police pored tvog uva, želeći umornom putniku Laku Noć.

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Vreme uživanja
03.septembar 2025. Dragica Jakovljević

Vraćanje duga

28.avgust 2025. Nebojša Broćić

Proba, moj azil

21.avgust 2025. Aleksandar Marković

Ćuti, tako mora

14.avgust 2025. Jovan Kale Gligorijević

Jogurt

31.jul 2025. Igor Mihaljević

Naša Elka

Komentar

Komentar

Satanski smeh Aleksandra Vučića

Aleksandar Vučić odaje utisak duboko frustriranog čoveka koji uživa u patnji drugih. Njegov kez ujedno je i njegov stav prema Novom Sadu, njegovim žiteljima i, posebno, šesnaestero mrtvih u padu nadstrešnice

Filip Švarm

Pregled nedelje

Čujemo se Novi Sade, odlično se čujemo

U Novom Sadu, u Zaječaru, u Novom Pazaru, u svakoj školi u kojoj se sprovode staljinističke čistke i na svakom mestu gde vladaju nepravda, laž i strah dok pada pomrčina ukidanja ustavno-pravnog poretka, građani Srbije i te kako čuju jedni druge

Filip Švarm

Komentar

Biće izbora, biće krađe, ali od Vučića ništa ne zavisi

Nezamislivo je da građani i studenti priznaju pobedu izvojevanu krađom. A sasvim je izvesno da će da krade. S druge strane da li iko veruje da bi Vučić, ukoliko izgubi izbore, priznao izbore? Naravno da ne bi, ali ovoga puta ne pita se on

Ivan Milenković
Vidi sve
Vreme 1809
Poslednje izdanje

Sistematsko uništavanje prestonice

Kako su dokrajčili Beograd Pretplati se
Novi Pazar

Političko prevaspitavanje sandžačkih političara

Intervju: Jelena Kleut

Fakulteti pretvoreni u policijske stanice

Intervju: Dejan Atanacković, pisac i likovni umetnik

Strategija za održavanje populističkih iluzija

Intervju: Arsen Oremović, reditelj filma Treći svijet

Besmrtna deca i sunce koje tone

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1809 03.09 2025.
Vreme 1808 28.08 2025.
Vreme 1807 21.08 2025.
Vreme 1806 14.08 2025.
Vreme 1804-1805 31.07 2025.
Vreme 1803 24.07 2025.
Vreme 1802 16.07 2025.
Vreme 1801 09.07 2025.
Vreme 1800 02.07 2025.
Vreme 1799 25.06 2025.
Vreme 1798 19.06 2025.
Vreme 1797 11.06 2025.

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2025 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure