img
Loader
Beograd, 22°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Filter 160

05. decembar 2012, 23:58 Tatjana Tagirov
Copied

Ovih dana sam se sjetila onog momka iz Tuzle, Bahrudina Kaletovića, tada vojnika JNA koji u rovu u Sloveniji, na pitanje reportera Yutela Ivice Puljića da li znaju zbog čega se vodi rat, kaže: „Ma otkud znam, kol’ko ja kužim to, oni kao hoće da se otcjepljuju, a mi im kao ne damo.“ Bahrudin je tada imao 19 godina, kasnije je poginuo u besmislenoj saobraćajnoj nesreći, ali njegove riječi su nekako svima ostale u sjećanju, pobuđujući i vlastito preispitivanje posljednjih dvadesetak i kusur godina: u što su nam te godine otišle, kako smo tada – prije nego je sve počelo – mislili da nam je „more do koljena“ i kako su klinci tada rođeni danas već punoljetni i kako nas gledaju jednako tupavim pogledom kad im, kao nama nekada naši stari, pričaju: „Samo da rata više ne bude.“

Nakon ovih „naših“ ratova, u Sheveningenu su Ratko Mladić, Radovan Karadžić i Goran Hadžić, od tamo su kao slobodni izašli Ante Gotovina, Mladen Markač i Ramuš Haradinaj. U Srbiji se sudi za zločine u Hrvatskoj, na Kosovu, u Hrvatskoj Tomislavu Merčepu, koji je svoje krvave tragove ostavio u pohodima od Vukovara do Gospića, Vladimiru Milankoviću u Osijeku – Đuro Brodarac je na vrijeme otišao „Bogu na istinu“ – za zločine nad sisačkim civilima 1991. godine, Branimir Glavaš kaznu služi u susjednoj Bosni i Hercegovini, Mirko Norac je izašao na slobodu…

Za zločine u „Oluji“ se ne sudi nikome i nigdje.

Iza svega, iza te grdne ljudske nesreće i nekažnjenih zločina, ima dobrih, običnih ljudi koji su nekada nekome sasvim ljudski pomogli: susjedima, prijateljima, pa i sasvim nepoznatima. O njima ovih dana mislim.

O Aleksandru Jeftiću koji je pomagao, doslovno riskirajući vlastitu glavu, svojim suborcima Vukovarcima s kojima je „zaglavio“ u logoru Stajićevo nakon pada grada 1991. godine.

O profesoru iz Siska kojega su razuzdani i svemoćni ubojice odveli s grupom predviđenom za likvidaciju. Jedan među njima prepoznao je svog nekadašnjeg profesora, ostalima je rekao: „Ovaj je moj, ja ću s njim sravniti račune“, i najprije ga išamarao i izudarao, pa potom odvukao u automobil. Onda mu je rekao: „Profesore, izvinite, morao sam vas izudarati, inače bi posumnjali u mene“, odvezao do granice, dao mu sav novac koji je imao u tom trenutku i rekao: „Bježite.“ Ne znam da li je taj momak nekoga prije ili poslije toga ubio u Sisku, ali pouzdano znam da je spasio barem taj jedan život.

Ni sama nikada neću saznati da li i ja imam jednog takvog spasioca. Te prve ratne godine s TV ekipom sam bila u Sunji, mjestu pokraj Siska, gdje su se već vodile borbe. Sjećam se da je mom snimatelju Darku i meni – stajala sam iza njega – prosvirao metak pored glave. Poslije sam to pričala svom ocu i rekla da sam čula fijuk. „Dobro je, jer da ga nisi čula, ne bi te više bilo“, šokirao me on. Kako god, sjećam se i da sam na nekom kiosku u Sisku kupila jedine cigarete koje sam našla, boks filtera 160, da bi ga na povratku skelom iz Sunje ostavila vojnicima sa skele, koji su cigaretama oskudijevali.

Na to sam već bila zaboravila, da bi mi jednog ranog popodneva netko zazvonio na vrata novozagrebačkog stana. Na stubištu je stajao neki momak u maskirnoj uniformi kojega isprva nisam prepoznala. Rekao mi je: on je jedan od onih sa skele, zahvalan na cigaretama koje sam ostavila. Ok, super, kažem ja, a on će meni: znaju da si sama u stanu, na spisku si, imaš li se gdje skloniti? Ukratko, spakovala sam najnužnije, pozvala prijatelja s autom (tih dana su i u Zagrebu bile česte uzbune, uglavnom bezrazložne i javni prijevoz je često zakazivao) i otišla k roditeljima.

Kasnije se čulo da su Merčepovi ljudi „nepodobne“ – a tada je lako bilo biti nepodoban, bilo zbog „krivih“ krvnih zrnaca, bilo zbog glasova disonantnih ratnoj propagandi – odvodili, po sisačkom ili gospićkom receptu, na Zagrebački velesajam kao „zborno mjesto“ odakle se odlazilo na put bez povratka, u smrt.

Toliko je vremena prošlo otad a ja baš ovih dana intenzivno mislim o tom čovjeku. Ne znam mu ime, ne znam da li je živ ili je poginuo u ratu, njegovo lice mutno je u mom sjećanju, ne znam niti to da li je nekoga ubio, ali znam da je mene možda spasio i da zaslužuje makar i samo moje hvala.

Znam da je nekome tko je izgubio nekoga svoga u ratovima teško razmišljati o dobrom, sigurno su ožiljci još duboki i jako bole. I sama nerijetko pomislim da bi moji teško izbjegli gospićkim ili sisačkim dželatima (samo ime moje majke Vukosave bilo je crvena krpa u očima luđaka tih godina), a u oba ta grada sam živjela.

Možda je ovo trenutak da pogledamo oko sebe i prepoznamo male, obične ljude koji su u gadnim okolnostima pomagali drugim ljudima. Lično vjerujem da je takvih većina među nama i da je istina ono što je Kemal Monteno rekao Arsenu Dediću kad su se prvi puta u ratno vrijeme uspjeli čuti telefonom: „Tko je prije rata bio loš, postao je gori, tko je bio dobar, postao je još bolji.“

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Vreme uživanja
19.jun 2025. Bojana Rubinjoni

Lepota čitanja

11.jun 2025. Bojana Šumonja

Parče Menhetna

04.jun 2025. Nebojša Broćić

Moj komunizam

28.maj 2025. Aleksandar Marković

Portugal Unplugged

21.maj 2025. Ivan Ristić

Kizina garaža

Komentar

Komentar

Vučić, vojska, obmane i laži

U svojim obmanama po pitanju Vojske Srbije, u koje se upliće kao pile u kučine, Aleksandar Vučić je otišao korak dalje ne bi li ispeglao one prethodne

Davor Lukač

Komentar

Brbljanje i strah pred Vidovdan

Pretnje Aleksandra Vučića i njegovi pokušaji da obeshrabri građane da se priključe Vidovdanskom protestu zvuče kao zviždanje u mraku

Ivan Milenković

Komentar

Osnivanje ANS-a: Medijski ćacilend

Zaposleni u prorežimskim propagandnim glasilima osnovali su svoje udruženje – Asocijaciju novinara Srbije, još jednu tvorevinu paralelnog kosmosa odlazećeg režima

Jovana Gligorijević
Jovana Gligorijević
Vidi sve
Vreme 1798
Poslednje izdanje

Rat Izraela i Irana

“Nuklearni rat” drugim sredstvima Pretplati se
Intervju: dr Vladimir Vučković, ekonomista

Model privrednog rasta mora da se menja

“Pričaj sa studentom” u Pirotu

Kad iskreni razgovor drma osinjak

Kraj košarkaške sezone

Faktor Obradović i utešni trofej Zvezde

Intervju: Aleksandar Rakezić Zograf i Stevan Vuković

Avanture hvatača snova

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1798 19.06 2025.
Vreme 1797 11.06 2025.
Vreme 1796 04.06 2025.
Vreme 1795 28.05 2025.
Vreme 1794 21.05 2025.
Vreme 1793 15.05 2025.
Vreme 1792 07.05 2025.
Vreme 1790-1791 23.04 2025.
Vreme 1789 16.04 2025.
Vreme 1788 10.04 2025.
Vreme 1787 03.04 2025.
Vreme 1786 26.03 2025.

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2025 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure