Drva

Kad počneš svojom voljom i svjesnim izborom živjeti na jednom od najljepših mjesta na svijetu, u Nacionalnom parku Plitvička jezera, mjestu koje pruža svakojakih uživanja na pretek, niti ne slutiš da će dio tih uživanja morati imati solidnu drvenu podlogu. Dok se na tome mjestu boravilo samo po mjesec dana ljeti, kada je uglavnom toplo – mada i tada Lika znade neugodno iznenaditi – pa budeš natjeran kupiti peć i po šumi skupljati suvarke, dugotrajan boravak te nauči da se ozbiljno pozabaviš drvima, pa će puno toga oko drva i samo postati izvor užitka.

Ali drva prvo treba nabaviti. Ona u Lici spadaju u najpreče životne potrebe.

Po Lici se svuda vide drva i svuda se mogu namirisati. U šetnji po šumi uvježbano oko odmah primijeti gigantske bukve sa manama koje ih čine kandidatima za odlična drva; cestom svakodnevno prolaze brojni šleperi natovareni trupcima (čuvenim balvanima), koji na presjeku otkrivaju razlog zašto su bukve posječene za drva; svuda oko kuća stoje uredno naslagane cjepanice metar dugačke, koje će postati drva; po dvorištima se ljeti sunčaju iscijepana drva, cjepanice koje se u hrpama suše, da bi potom bile uredno poslagane na dohvat ruke u kockaste, valjkaste ili kupolaste natkrivene skulpture ili unesena u drvarnice.

Postoji nekoliko načina da se dođe do drva: može se „ići u drva“, kao što se „ide u jagode“ ili „ide u lješnike“, mogu se kupiti gotovi trupci koji se dopreme kupcu i tamo ispile na debele „šnicle“, ili se mogu kupiti gotova, iscijepana drva.

Prvi je način tradicionalan, zapravo ilegalan, mada odgovorna osoba, rođena i odrasla u šumi, živi u simbiozi s njom. Takva osoba poštuje šumu i održava je, krčeći bolesna i pregusta stabla, pravdajući se povijesnim pravima i prizivajući austrougarske privilegije Krajišnika na besplatnu sječu („imali samo gratis“, „ići u gratis“). Oni sami sijeku i pile u šumi, dovoze traktorom krijući se od lugara kući i tamo cijepaju. Imala sam sreću da jednom sa starim prijateljem, „urođenikom“, krenem u duboku šumu, on u drva, ja u gljive. Zaglavili smo se traktorom u gusto blato pa se moja potraga za mrkom trubačom pretvorila u težak fizički rad, pomoć u izvlačenju traktora, a potom i u sječi bukve: dodavanje lanca, klinova, sjekira, bata i kamenja za podvaliti pod kotače da se traktor parkiran na strmini ne odalja niz nju. Izgleda čudno, ali se i u takvoj aktivnosti može silno uživati.

Drugi je način istovjetan sa prvim, a ilegalno ili legalno posječena drva se prodaju drugome. Trupci se dovezu kupcu, ispile na debele „šnicle“ u kupčevom dvorištu, a kupac sam mora organizirati cijepanje i slaganje.

Mada cijepanje na prvi pogled izgleda kao težak posao, tehnika se brzo samouko svlada, pa vlažno drvo puca pri svakom udarcu u lijepe mirisave cjepanice. Jedino vrževi predstavljaju sladak izazov i test upornosti. Oglodani vrževi dugo gore. Ipak, ovaj način nije za preporučiti osim kao jednokratni ugođaj i pouka. Upropaštava travnjak! Kada se pet kubika trupaca (moja potrošnja za dvije godine) istovari u dvorište, ispili u „šnicle“ koje se redom cijepaju, na dnu ostane hrpa piljevine kroz koju trava ne prodire i koja se nikako ne da izgrabiti ili iščešljati iz trave. Čak ni spaljivanje kod mene nije pomoglo, jer su i zemlja i piljevina bile vlažne, pa sam čitavu tu površinu morala prekriti donesenom zemljom, ponovno posijati travu i čekati da se travnjak vrati u prvobitno stanje.

Imajući iskustvo sa tuđim i svojim načinima pribavljanja drva, odlučila sam se konačno za pet kubika gotovih iscijepanih drva, istresenih pred vrata drvarnice, koja su nakon sušenja u drvarnici složena kao knjige na police. Na mjestu gdje su se drva sušila, ostala je hrpa prekrasnih bukovih klipica, još jedan sastojak prave ličke vatre.

Klipe za potpaljivanje vatre, što je posebna priča, obično se prave od jelovine ili borovine – divno miriši smola pri potpaljivanju, ali prekomjerno korištenje takvih klipa i drva upropasti, zaguši cijevi za odvod dima i sam dimnjak. Nije za preporučiti. Bolje su tanke bukove grančice nakupljene u šumi oko kuće. Kad skupljam grančice nosom okrenutim u zemlju, uvijek pomišljam da se mogu sudariti sa medvjedom koji katkad svrati u moje dvorište i pojede jaja iz mravinjaka. Prošle godine se u tri navrata lijepo oblikovan mravinjak visine od jednog metra pretvorio u nešto što je sličilo krateru aktivnog vulkana. Mravi su ga jedva popravili.

Kad živiš u Lici od ranog proljeća do kasne jeseni, loženje vatre je svakodnevna rutina. Loži se nekoliko puta na dan – za doručak, ručak, večeru po toplijem vremenu; loži se stalno po hladnom; loži se navečer i vani u recikliranom bubnju mašine za pranje veša nađenom u bukovom šumarku. Ubacivanje cjepanica u peć postaje automatska radnja – sjediš u udobnoj stolici i čitaš kraj košare za drva i ubacuješ u peć suhe bukove cjepanice koje se tope, ostavljajući za sobom malu količinu sivobijelog brašnastog luga.