img
Loader
Beograd, 14°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Dora

19. septembar 2007, 19:26 Sonja Kovacs
Copied

Dora je stigla s prenatrpanom sportskom tašnom, malim crnim ruksakom i plastičnom kesom. Od njih se nije odvajala sve vreme četrnaestočasovnog leta, a ni dugo posle. Obukla je nove farmerice, s predugačkim nogavicama koje su se, i pored cipela s visokom potpeticom, vukle po podu. Nova je, očigledno, bila i jarko crvena majica bez rukava, i džemperić u istoj boji, i crvene minđuše.

Kao najusamljenija bulka u Srbiji, Dora je stala ispred jednog od šaltera beogradskog aerodroma, gledajući zbunjeno čas u carinsku službenicu, čas u gomilu papira koju je držala u rukama. Kosu je uplela još u avionu, u desetine sitnih pletenica i, baš sada, pred tim nerazumljivim šalterom, tamne kovrdže su počele da lete i štrče na sve strane. Službenica je tražila pasoš, ruksak je skliznuo s ramena, Dori su se zatresle ruke, počele su da ispadaju iskorišćene i neiskorišćene avionske karte, papiri s gomilom brojeva i šifri, putna dokumenta, fotografije i novčanice.

Službenica je ponovo tražila pasoš, na srpskom je pitala Doru da li zna engleski, na srpskom se zgrozila kako Dora ne zna engleski, mrmljala je kuda će i šta će i kako će ta mulatkinja u Beogradu i, na kraju, pustila je da prođe.

Dora nikada ranije nije videla carinskog službenika. Ni avionsku kartu, ni aerodrom, ni pasoš. Putne torbe nije koristila i nije se sretala s ljudima čiji jezik ne razume. Svaki trenutak otkad je zatvorila vrata svoje male brazilske kuće i napustila favelu Rio das Pedras, bio je trenutak po ničemu sličan već viđenom i proživljenom. Trenutak koji Dora nije mogla ni da nasluti.

Dora je kućna pomoćnica, a kako u Riju kažu: Ili imaš jednu ili si jedna od njih. Empregada, najmnogobrojnije zanimanje među Brazilkama. U Evropu je pošla kako bi pomogla sinu – vreme je, kaže, da nakon dvadeset godina svako krene svojim putem. Bez mene u blizini će valjda početi da razmišlja svojom glavom.

Započeti život znači videti i, po mogućstvu, ostati u Evropi o kojoj većina Latinosa sanja i voli da priča kao o jednoj jedinoj, velikoj i bogatoj državi čiji je glavni grad najčešće Pariz. Bez razlike da li su bogati ili siromašni, Južnoamerikanci obično vide „Evropljane“ kao sve ono dobro i napredno što oni iz nekoga razloga nisu, a hteli bi da budu.

Dori je zapalo da glavni grad njene Evrope bude Beograd. Nije vredelo unapred objašnjavati da to možda nije isto što i ono. Na kraju krajeva, sasvim svejedno – nakon što je na jedvite jade prošla carinu uzviknula je: Ovde je isto kao u Njujorku!

Na zadnjem sedištu juga, na putu od aerodroma do nove kuće, Dora se opustila i počela da priča o svemu i svačemu – o dočecima i evropskom načinu ljubljenja, o nebrojenom celivanju uz plakanje, sve to liči na Brazil, i ravnica je pljunuta brazilska, i mala mestašca ista kao favele, liči i jugo na kola njenog brata, ne zna koja ali liči, i vrućina je kao na Kopakabani i uopšte sve je kao kod kuće. I tu stade, baci tašnu na pod, stavi ruke na glavu i prodere se: Roubo! Pljačka!

Trebalo je dosta vremena da shvati kako nema pljački na semaforima i da je razbojnik stari porodični prijatelj koji se slučajno našao na istom mestu kao i mi, izašao iz kola i krenuo k nama.

Prošla je prva nedelja ushićenosti. Dora je šetala Kalemegdanom, virila na ulicu kad padne noć da vidi da li je opasno, gledala izloge, pila neskafu, probala jogurt i burek, pljeskavicu i ajvar. Prošla je i druga nedelja, probala je riblju čorbu, oblačila prvi put u životu vunene čarape, zagledala radijatore, obišla pola Vojvodine i pretražila sve pijace ne bi li našla brazilski crni pasulj, korijander i još neku samo njoj poznatu travku. Onda je iz svoja tri dobro čuvana prtljaga počela da vadi fotografije, priveske, kutijice i jedan DVD prijatelja iz Brazila s oproštajnim porukama „Za Doru i Evropu“. U stvari, neskafa nije bila kao njena, brazilska, na filter. Riblja čorba je bez rakova, čarape su neudobne, a crnog pasulja nigde, isto kao ni frizera za afrolokne. To što je komšijsko dete reklo da je Dora zapravo od čokolade nije vredelo kad je gledaju kao da je pala s neke tmurne planete.

Izašlo bi iz tih Dorinih tašni i više stvari da se jednog dana nije vratila kući s novim španskim rečnikom u kom je bila napisana posveta i broj telefona. O tom rečniku koji ne razume neće ni da zucne, samo zamišljeno klima glavom dok sedi na terasi i gleda u noć nad Novim Beogradom i Gazelom.

Nao vou chorar… Nao vou… Neću plakati, neću – zvižduće Dora neku staru sambu iz susedne sobe.

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Vreme uživanja
22.oktobar 2025. Lazar Stojanović

Čemu čaj?

16.oktobar 2025. Jovan Kale Gligorijević

Krsna slava

09.oktobar 2025. Uroš Mitrović

Sinhronicitet

01.oktobar 2025. Olja Petronić

Tuga

Vreme uživanja

24.septembar 2025. Dragan Todorović

70

Komentar
Vučić ispred Skupštine

Komentar

Ogled o posuvraćenom jeziku

Pošto ne može da kaže „odanost je meni važnija od časti“, Aleksandar Vučić će reći da je častan čovek. Bezbroj je takvih primera. U filozofiji, to se zove performativna protivrečnost: izricanjem vrednosnog suda upada samome sebi u usta

Ivan Milenković
Doček studenata u Kosjeriću

Pregled nedelje

Nećete pobediti decu pobune

Umesto da se distancira od studenata iz Novog Pazara, narod je duboko postiđen beščašćem policije koju plaća, ogorčen nepravdom i sada samo gleda kako da im pomogne na maršu do Novog Sada

Filip Švarm
Vatrogasci gase požar u šatorima u Ćacilendu nakon pucnjave u kojoj je napadač V. A. ranio jednog čoveka

Komentar

Ko je nahuškao V. A. da puca u Ćacilendu?

Predsednik Srbije Aleksandar Vučić kaže da su za pucnjavu u Ćacilendu krivi „blokaderi“, opozicija, mediji. Ali, samo u žabokrečini koju je on stvorio društvene patologije mogu da postanu prvoklasna politika

Nemanja Rujević
Vidi sve
Vreme 1816-1817
Poslednje izdanje

Naš jubilej

35 godina Vremena Pretplati se
Od 1. novembra do 1. novembra

Kako su studenti vratili nadu Srbiji

Intervju: prof. Vladan Đokić, rektor Univerziteta u Beogradu

Ne smemo da izneverimo studente

35 godina Vremena – 1990

Anticivilizacija

Uz 35 godina “Vremena”: Svet, od 1990. do danas

Doba umiranja iluzija

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1816-1817 22.10 2025.
Vreme 1815 16.10 2025.
Vreme 1814 09.10 2025.
Vreme 1813 01.10 2025.
Vreme 1812 24.09 2025.
Vreme 1811 17.09 2025.
Vreme 1810 10.09 2025.
Vreme 1809 03.09 2025.
Vreme 1808 28.08 2025.
Vreme 1807 21.08 2025.
Vreme 1806 14.08 2025.
Vreme 1804-1805 31.07 2025.

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2025 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure