Srbija i Rusija: Spasiba za družbu, ali šta da radimo

Da li će polaznici naprednjačke Akademije mladih lidera uskoro učiti da glasanje Srbije za Rezoluciju Ujedinjenih nacija kojom se osuđuje napad Rusije na Ukrajinu predstavlja Vučićevo „ne“ Putinu? Poput onog Titovog „ne“ Staljinu 1948?

Istina, naravno, neće biti od značaja u toj lekciji. Dok je Tito svoje „ne“ rekao uprkos pritiscima, Vučićevo je posljedica njihovom podlijeganju. Sam je to priznao u obraćanju naciji.

Da ne bude nesporazuma – dobro je i veoma važno što Srbija spada u jednu od 141 države koje su osudile Putinovu agresiju. Ali da li je bio potreban čitav onaj rijaliti u posljednjih nekoliko dana? Režim se, najprije, dva dana pravio mrtav, zatim je kupovao potrošeno vrijeme dvosmislenim zaključcima Savjeta za nacionalnu bezbjednost da bi, na kraju, uradio ono što je od samog početka bilo jasno da mora.

Ali ako je zvanična politika Beograda zaista principijelna u poštovanju međunarodnog prava, zašto su ga evropske i američke diplomate toliko morale pritiskati? Ukoliko nije – da li je istorijski maksimum Vučićevog lošeg raspoloženja u posljednjih deset zapravo pokazatelj kako Srbija reagira samo na prijetnje i ucijene?

Ovakav signal izuzetno je opasan. On trasira buduće odnose prema Beogradu. U svijetlu dramatičnih promjena međunarodnih odnosa, Srbija neće moći računati na značajnije razumijevanje. Naprosto, ne djeluje solidno i iskreno.

Novi pritisci uskoro stižu. Ne krije ih ni sam Vučić. Ticaće se sankcija usmjerenih na ruski bankarski sektor, avio-prijevoz, Putina, Lavrova… Mada Srbija nije glasala za devet akata u kojim se one spominju, to nikako ne znači da su nestale sa dnevnog reda.

Naprotiv, uvođenje sankcija Rusije biće tema sljedećeg kruga pritiska. Ne treba biti posebno vidovit pa shvatiti kako će to uticati na kosovski problem, ali i na brojna druga otvorena pitanja u regionu. Priprema protestne note Turskoj zbog Erdoganovog nagovještaja prijema Kosova u NATO neće promijeniti ništa, ali jezgrovito pokazuje kako stvari stoje.

Na kraju, budimo pošteni – nije Srbija jedina zemlja čija se vanjska politika preko noći raspala u pramparčad. Ono što joj predstoji jeste da maksimalno  kreira novu bez pucanja u vlastite noge. U puno težoj situaciji, Tito i Koča Popović su znali što im je činiti.

Čitajte dnevne vesti, analize, komentare i intervjue na www.vreme.com