Poslednji trenuci tišine na Vidovdan na Slaviji, tokom odavanja počasti stradalima u padu nadstrešnice. Nešto je zatutnjalo, promolio se iznenadni i pištavi zvuk. Veoma intenzivan, koji vas tera da se okrenete u suprotnom pravcu. Na tren neizdrživ.
U očima ljudi na protestu videla se nesigurnost, ali i strah. Mahinalno su krenuli da se zbijaju, hvataju jedni druge za ruke, gledaju oko sebe.
Nije valjda?
„Šta se ovo dešava, nije valjda opet zvučni top?”, rekla je jedna devojka i zaklopila uši rukama, najjače što je mogla. Zvuk je bio toliko intenzivan da je terao na odupiranje.
“Ne mogu da verujem”, dodala je.
Ona nije bila jedina. Žena pored se pogurila i tiho jauknula.
“Ijaoo, nee”, promolilo se tužno, a muškarac pored ju je uhvatio za ruke, verujući da će joj barem tako pružiti sigurnost.
Svi ovi prizori su se dogodili u samo nekoliko trenutaka, ali su bili toliko intenzivni da je subjektivni osećaj bio – da su se protezali minutima.
Odahnuli
Brzo se ispostavilo da je sve, ipak, u redu. Nije se ništa posebno dogodilo već se verovatno samo iz jednog dela grada tišina završila koji trenutak ranije. A strah od upotrebe zvučnog oružja se kod mnogih uvukao u kosti.
Ono što su ljudi čuli jeste ljudska graja i intenzivan zvuk pištaljki. Kako je zvučni talas bio jak, a ljudi očigledno u strahu, ceo događaj je poprimio neverovatan scenario.
„Dobro je, čoveče”, kaže prijateljica žene kojoj se u očima videla apsolutna jeza, kada je shvatila da je sve dobro.
Na pitanje reporterke „Vremena” od čega su se uplašili, odgovorila je:
„Kako od čega, bile smo prošli put takođe napolju kad je pušten zvučni top. Nismo, srećom bile blizu pa ga nismo osetile, ali sam ga ovako zamišljala.”
I novinari „Vremena” su danima preslušavali i gledali snimke od 15. marta, kada je tokom najvećeg protesta u istoriji zemlje, veliki broj ljudi u Ulici kralja Milana osetio nešto. Posle se ispostavilo da je to nešto mogao biti zvučni top, oružje koje, opet se ispostavilo, poseduje MUP Srbije. I pored više hiljada svedočanstava ljudi, snimaka mase koja kao da je bačena u stranu neobjašnjivom silom, ali i poseta lekarima usled vrtoglavica, dezorijentisanosti i bolova – država i dalje tvrdi da nikakvo zvučno oružje nije koristila.
Ipak, pitanje je da li im narod veruje. Da verovatno nije tako pokazuje i ova reakcija i strah u očima ljudi u poslednjim trenucima odavanja tišine. Jer baš su u to vreme su okupljeni 15. marta osetili ono što još nije objašnjeno.