Intervju: Igor Burić, pozorišni kritičar i muzičar

23.septembar 2026. Nataša Gvozdenović

Stvaranje kao utočište

Često vežbom i srčanošću nadomestimo to što nismo profesionalni muzičari. Jedno je kad si profesionalni muzičar... To je kao kad igraš fudbal ispred zgrade, a ne na Vembliju. Mnogo je siroviji, življi, energičniji ispred zgrade, ima više grešaka, nije prefinjen ni matematički precizan. Međutim, to mu daje ono bez čega ne bi bilo fudbala

Pozorište

13.februar 2025. Marina Mađarev

Malo gadna skupina bogataša: Glembajevi

Ako ima (otetih) para, oni mogu živeti i sa ubistvima i samoubistvima i prevarama, i tek kada para ponestane, nastane haos i munjeviti sunovrat. Sve će, manje ili više, preživeti, samo im ne dirajte novac

Intervju: Ozren Grabarić, glumac

27.novembar 2024. Nataša Gvozdenović

Dublji smisao igre

“Eksperimentalni teatar je u jednom dijelu mog odrastanja u kazalištu imao negativnu konotaciju, a tek kasnije pozitivnu. Ljudi nekad misle da eksperimentalno mora biti šokantno, a to često nije to. Danas, ako glumac dođe na scenu i ispriča jednu priču, to možemo shvatiti kao eksperimentalni teatar u ovom gomilanju mikrofona, tehnologije, svjetla... Da samo dođe jedan čovjek i ispriča priču, eto, to bi za mene danas bio eksperimentalni teatar”

Pozorište: Majstor i Margarita

20.novembar 2024. Marina Milivojević Mađarev

Zaboga ili dođavola

U predstavi nije sasvim jasno kakva je veza između položaja poslušnog kulturnog radnika onda i položaja poslušnog kulturnog radnika danas. U romanu je minuciozno analiziran odnos između brutalnog staljinističkog sistema i onih koji pristaju da mu služe svojim intelektualnim radom. U predstavi se ova dimenzija romana izgubila

Pozorište: 1981.

Snaga jedinstva (pozorišne) zajednice

Kako su porodične priče urastale jedna u drugu, tako je rastao materijal za predstavu. Struktura te predstave je bila organski vezana sa procesom njenog nastanka. U ukupnom utisku predstava ima nečeg od strukture romana Sto godina samoće – pojedinačne priče se tako međusobno ukrštaju, da u romanu čitalac, a u predstavi gledalac, teško može da “pohvata” sve njene rukavce, ali jako dobro oseća celinu