Zemlja povišenog krvnog pritiska

Stanje u Bosni i Hercegovini najblaže je ovih dana opisao zamjenik pomoćnika državnog sekretara Sjedinjenih Američkih Država Stjuart Džouns kada je rekao da „situacija u BiH nije dobra“. U predvečerje donošenja odluke o daljoj sudbini kancelarije visokog predstavnika u ovoj zemlji, mnogi dramatično upozoravaju da je BiH gotovo pred raspadom, a ne isključuju ni oružane sukobe.

U zemlji „permanentno povišenog krvnog pritiska“, zapaljive političke retorike, ni Dan nezavisnosti države nije doveo do kompromisa ili konsenzusa u koji se popularno i zdušno zaklinje većina političkih lidera, čineći sve da do njih i ne dođe. Dok je dio zemlje slavio Dan nezavisnosti, u „svakoj normalnoj državi jedan od najvažnijih praznika“, u drugom dijelu za neke političare 1. mart je proglašavan „lanjskim snijegom“. Upravo su povišene tenzije, nemogućnost postizanja dogovora o uslovima koje su postavili članovi Upravnog odbora savjeta za implementaciju mira, neprekidna rafalna paljba na relaciji Sarajevo – Banja Luka, propali dogovori o ustavnoj reformi, preinačili gotovo donesenu odluku o transformaciji OHR-a. Već je gotovo izvjesno da će Bosna i Hercegovina nastaviti živjeti životom protektorata i da će mandat visokom predstavniku biti produžen. Najnovije spekulacije govore da bi u zemlju ponovo mogao doći omraženi Pedi Ešdaun.

VISOKI PREDSTAVNIK: Već samo imenovanje nasljednika Miroslava Lajčaka, koji je, mnogi kažu, i sam bio iznenađen da je prihvatio mjesto ministra inostranih poslova Slovačke, pokazalo je da se i među velikima lome koplja. Dio zemlje navijao je za britanskog kandidata, srpski političari bili su naklonjeniji austrijskom, kojeg su, prema brojnim spekulacijama, uspjele osporiti Sjedinjene Američke Države. Iako je BiH trebala u što kraćem vremenu dobiti novog visokog predstavnika, izbor je „zaustavljen“, kad je skoro bilo izvjesno da bi u tu fotelju mogao zasjesti Austrijanac Valentin Incko. U krugovima Vijeća Evropske unije rečeno je kako je „Vašington jasno rekao da uloga međunarodne zajednice i OHR-a u BiH ne može biti kolateralna šteta nesposobnosti Unije da pronađe i imenuje adekvatnog kandidata“.

Većina političara iz Republike Srpske zdušno je zagovarala gašenje OHR-a i tražila da domaći političari preuzmu odgovornost za dalji razvoj zemlje. Istovremeno su zveckali referendumom, tražili da Republici Srpskoj bude priznato pravo na samoopredjeljenje do otcjepljenja, što je potpomoglo da se u međunarodnim krugovima sve manje razmišlja o zatvaranju vrata kancelarije visokog predstavnika. Većina političara iz Federacije BiH smatrala je da je i nakon 14 godina međunarodnog protektorata „ipak suviše rano da OHR napusti zemlju“. Prijetnje ukidanjem Republike Srpske doprinosile su sve većem jazu u zemlji. Većina međunarodnih zvaničnika u BiH smatra da je „nezavisnost Republike Srpske opasna glupost“. „Nadam se da niko neće napraviti takvu glupost. Siguran sam da niko to neće uraditi. Zato, opet, neka se okane takve priče, neka se prestanu ponašati kao da će uraditi nešto što se neće desiti“, rekao je Rafi Gregorian, vrlo uticajan Amerikanac, na mjestu zamjenika visokog predstavnika u BiH, podvlačeći kako zemlja ima toliko posla kako bi ušla u NATO i EU.

Sem toga, i nekim članicama Savjeta za sprovođenje mira baš i ne odgovara da uticaj Evropske unije prevlada u Bosni i Hercegovini, jer bi gašenjem OHR-a nestala svaka formalna opravdanost da se u politički život BiH miješaju SAD i Rusija.

BEZ DOGOVORA: Iako je u jednom trenutku izgledalo da je vrlo lako preurediti zemlju iznutra i to nakon polučasovnog dogovora trojice lidera, Dragana Čovića, Milorada Dodika i Sulejmana Tihića, sve je palo u vodu najprije poslije banjalučkog dogovora trojke, koji je svaki od lidera tumačio na svoj način. Trojica su izašla sa istog sastanka sa tri potpuno različita objašnjenja onog što su dogovorili. Dogovor o četiri teritorijalne jedinice u BiH značio je za Dodika četiri entiteta, uz neupitnost Republike Srpske, za Tihića četiri ekonomske jedinice sa ustavnom, sudskom i izvršnom vlasti, bez Republike Srpske u sadašnjem obliku, za Čovića novi hrvatski entitet, koji bi uključivao prekompoziciju postojeće Republike Srpske. Za većinu opozicionih partija u Republici Srpskoj ovaj dogovor značio je najveću opasnost za RS, jer svako diranje u Dejtonski mirovni sporazum, istovremeno navodno znači odricanje od iste.

I posljednja nada da je u BiH moguć politički dogovor pala je u vodu u trenutku obaranja popularnog Prudskog sporazuma. Kada je, u vrijeme kada je Državna agencija za zaštite i istragu (SIPA) podnijela izvještaj o počinjenom krivičnom djelu protiv premijera Vlade RS Milorada Dodika i deset osoba iz političkog i privrednog života RS, Dodik svojim pregovaračkim partnerima postavio ultimatum. Dodik je zatražio da BiH bude uređena kao savez država, u kojem bi jedna bila Republika Srpska a imala bi i pravo na samoopredjeljenje do otcijepljenja.

USIJANJE: Podnošenje izvještaja dovelo je do usijanja političke situacije, jer je ova akcija državne agencije u Republici Srpskoj protumačena kao napad na samu Republiku Srpsku i njene institucije.

Dodik i ostali se terete da su budžetu Republike Srpske i BiH nanijeli štetu od 145 miliona konvertibilnih maraka kroz „građevinske radove“ na zgradi Vlade RS i autoputu Banja Luka – Gradiška. Odmah je reagovala Dodikova stranka, koja je ukazala na proceduralne propuste, jer je „prijava stigla zaobilaznim putem, bez znanja direktora SIPA“ (srpskog predstavnika u zajedničkim institucijama) i po završetku radnog vremena. Savez nezavisnih socijaldemokrata poručio je da „neće dozvoliti destabilizaciju BiH, pogotovo rušenje Republike Srpske“ i pozvao sve građane, političke partije i nevladine organizacije da „pomognu u ostvarenju ovog cilja, svim demokratskim sredstvima“.

PISMA PODRŠKE: Poslušali su ih brojne nevladine organizacije i građani, pa su počela stizati brojna pisma podrške kao u najboljim Miloševićevim vremenima Odjeka i reagovanja, od udruženja predškolskih ustanova, penzionera, gastarbajtera koji su diljem svijeta branili Republiku Srpsku i Dodika, do penzionera, boraca, žena koje su povodom Osmog marta pozivale da se osude napadi na premijera. Opozicija je stidljivo pokušala naglasiti kako se između Milorada Dodika i Republike Srpske ne može staviti znak jednakosti.

KRIMINALCI I SRBOMRSCI: U drugom dijelu Bosne i Hercegovine i na slučaj Dodik gledalo se drugim očima: „Prijava protiv Milorada Dodika nije samo početak kraja vladavine trenutno najmoćnijeg kriminalca na Balkanu već i početak procesa koji će, ako ne bude spriječen ratom, sa scene oduvati i njegove najpouzdanije bošnjačke i hrvatske partnere, Fahrudina Radončića i Dragana Čovića.“

U slučaju Dodik isticano je kako je riječ o velikoj pljački i brutalnoj medijskoj kampanji Dodikovih medija, koji su „najviše policijske i pravosudne dužnosnike u BiH nazvali kretenima, ratnim zločincima, kriminalcima i srbomrscima“. Salva optužbi u Republici Srpskoj snašla je Dragana Lukača, pomoćnika direktora SIPA (preko kojeg je išao izvještaj o Dodiku i desetorki), o čijem „dokazanom srbomrstvu“ su preko noći svjedočili ljudi koji su znali da se ovom prijavom Lukač „želi svetiti Srbima“, koje „patološki mrzi“. Prilog svjedočenju protiv Lukača davali su vjerodostojno i ljudi osuđeni u Hagu za počinjene ratne zločine.

U drugom dijelu BiH Lukač je slavljen kao čovjek koji je imao snage da se suoči sa kriminalcima u zemlji i čovjek koji je prošao stradanja u srpskim logorima u posljednjem ratu.

Za Dodika i njegove pristalice podnošenje prijave bilo je „ujdurma protiv njega od strane federalnih medija i sektaške grupe“, kojom se željela izdejstvovati njegova smjena kao nekada Mirka Šarovića, te da se priprema klima za novog visokog predstavnika kako bi izvršio njegovu smjenu.

Na kraju prepirke ostalo je nejasno postoji li prijava ili ne. Zna se da je Dodik najavio prijavu protiv agencije BETA koja je objavila vijest o podnošenju izvještaja SIPA, kao i da je državna vlada BiH podržala Dodika protiv ove agencije.

OSPORAVANJE INSTITUCIJA: Tek se ispituju „paralelizmi“ u zajedničkim institucijama zemlje, nezakonitosti u radu državnih institucija. Vijeće ministara se složilo da je izvještaj protiv Dodika podnesen mimo procedure i stavilo se u zaštitu premijera Republike Srpske. Tihićeva stranka se založila za smirivanje tenzija. Za Stranku demokratske akcije neprihvatljivo je da se u „profesionalne postupke i standarde struke unose kriteriji izvan nje same, poput kriterija političke podobnosti tretiranog slučaja ili pak nacionalne valorizacije kriminalnih djela, korupcije i slično“.

Dodikova stranka zaprijetila je napuštanjem institucija Bosne i Hercegovine. „Jasan zahtjev koji smo dobili od jednog broja građana i nevladinih organizacija da izađemo iz institucija BiH Izvršni odbor SNSD-a neće realizovati odmah, ali je obavezao sve svoje članove da pokušaju da naprave jedan dogovor kojim bi onemogućili paralelno djelovanje u institucijama BiH i kojim bi pokušali da ispravimo međunacionalni debalans u institucijama BiH.“

Ukoliko bi se predstavnici iz Republike Srpske povukli iz institucija BiH, „izazvali bi veoma ozbiljnu krizu na koju bi međunarodna zajednica adekvatno reagovala“, rekao je Miroslav Lajčak i tako ipak „preporučio svima da uopšte ne razmišljaju o tome“. Za njega je važno da se institucije poštuju, a to se odnosi jednako na one koji u tim institucijama rade i krše vlastite procedure i na političare iz Republike Srpske, koje omalavažavaju te institucije. Dodikovu najavu da Srbi odu iz državnih institucija komentarisao je Rafi Gregorian, zamjenik visokog predstavnika u BiH, koji mijenja Lajčaka, rekavši da je to „ozbiljan korak“, te se nada da „niko nije toliko glup da ga napravi“. „Ako se to desi, najveće žrtve bit će bosanski Srbi. Oni ni na koji način ne mogu profitirati kršeći međunarodni mirovni sporazum.“

PANDORINA KUTIJA: Za Ejupa Ganića, ratnog člana Predsjedništva BiH, koji se našao na udaru srbijanskog pravosuđa „kad god se srpski političari optužuju za lopovluk, njihovi mediji lansiraju kontramjere da bi se smanjio pritisak“. „Mislim da u Srbiji još nisu odustali od Miloševićevog plana. Srbija je drastično smanjena. Nema više Crne Gore, nema Kosova. Vojvodina stječe veću autonomiju, a u Hrvatskoj ih nema. Jedino je Bosna ostala da se napada“, izjavio je Ganić.

Tako je i ova priča, kao i sve druge bosanskohercegovačke, dobila i nezaobilaznu nacionalnu notu. Ostale o zločinima, kriminalu, korupciji padaju u sjenu pred nacionalnim najezdama.

Na koji način će BiH prevazići duboke podjele? Kako pomiriti za sada nepomirljivo u BiH? Kako riješiti sveprisutnu nervozu i strah jednih od drugih? Kako obezbijediti da Srbi ostanu u Bosni i Hercegovini, da se ne otcijepe i da ostanu u Republici Srpskoj, kako spriječiti Bošnjake da ne majoriziraju dva ostala naroda, te da se Hrvati, kao najmalobrojniji narod u BiH „ne osjećaju kao emigranti u vlastitoj zemlji“? Ko iznađe odgovor na ova pitanja, riješio je bosanskohercegovačku pandorinu kutiju.