
Rusija i Ukrajina
Rat u Ukrajini: Održana nova runda mirovnih pregovora
Delegacije Rusije i Ukrajine sastale su se u sredu (23. jula) u Turskoj u trećoj rundi mirovnih pregovora
Od prošle nedelje, savremena ratna istoriografija, posebno ona bliskoistočna, bogatija je za novi idiom – Dvanaestodnevni rat koji su vodili Izrael i Iran od 13. do 24. juna tekuće godine, a koji je predsednik SAD Donald Tramp odlučio da naprasno “okonča” o letnjem solsticiju, zamahnuvši Ponoćnim čekićem i “potpuno satrvši iranski nuklearni program”, kako se i sam odmah pohvalio
Od završetka ovog novoprozvanog Dvanaestodnevnog rata između Izraela (uz svesrdno sasluživanje vojske SAD) i Irana, nije prošlo ni čestitih deset dana, a čitav svet kao da je i dalje u potpunoj neverici nakon svega čemu smo prisustvovali u periodu od 13. do 24. juna ove godine, kada smo se opet našli na ivici sukoba potpuno nesagledivih posledica, ne samo po blisko i srednjeistočni region nego i po sveukupan globalni poredak. Do sada je gotovo sve već objašnjeno, a svi svetski mediji bili su preplavljeni spektakularnim snimcima američkih strateških bombardera B-2 i ništa manje spektakularnim 3D simulacijama dejstva najrazornije neatomske bombe na planeti, američke “bunker buster” GBU 57 A/B. Nakon Trampovog slavodobitnog samohvalisanja i svojevrsnog rijaliti-šou programa u šta se pretvorio narativ o američkom udaru na tri ključna iranska nuklearna postrojenja – Fordo, Natanc i Ispahan (u centralnom Iranu), sve uz opsceni klip s melodijom Bič Bojsa i gledanja na sve to kao na svađu dece u pesku – svi su nekako zaboravili da je u pitanju rat, pravi pravcati rat, koliko god tek dvanaestodnevni, ali ipak rat, sa svim razaranjima, a nadasve civilnim žrtvama – na obema stranama.
Pokušajmo stoga da sumiramo “utiske” i sagledamo novonastalu bliskoistočnu geostratešku perspektivu. Da pokušamo da po(d)vučemo crtu u nastojanju da, sad pošto je rat “zvanično” završen, odgovorimo na ono jednostavno pitanje: pa dobro, ko je pobedio – ako je pobedio, a ko je izgubio – i u kolikoj meri je izgubio?
APSOLUTNI POBEDNIK
Naravno, apsolutni pobednik je Donald Tramp. Od trenutka kada je napadom na Iran prošlog 13. juna Benjamin Netanjahu odlučio da stavi tačku na iranski nuklearni program, Donald Tramp se postavio kao onaj koji će taj rat i da “okonča”, istovremeno u sopstvenoj režiji i u glavnoj ulozi “pomiritelja” (strogog ali pravednog), pomogavši Izraelu da ostvari cilj tako što je pod okriljem operacije “Midnight Hummer” i pomenutih bombi, zadao konačni udarac iranskim nuklearnim naporima (pre svega onim vojnim). Čitav Trampov rijaliti-igrokaz stao je u samo nedelju dana, od njegovog naprasnog napuštanja samita G7 u Kanadi prošlog 17. juna do prošlonedeljnog samita NATO 25. juna 2025. godine u Hagu. Kada je odlazio iz Kanade, najavio je nešto “mnogo veće od primirja”, spočitavši usput francuskom predsedniku Emanuelu Makronu neovlašteno i ničim izazvano pogrešno tumačenje njegovih postupaka. Tada je na pragu Air Force One-a najavio i dve nedelje “fore” pre svoje konačne odluke (o intervenciji SAD u izraelsko-iranskom konfliktu, kako bi rekli oni upućeniji nezvanični tumači Trampove živopisne misli). No, samo pet dana kasnije, u noći 22. juna stvar je već bila rešena pošto su američki strateški bombarderi temeljno “izgruvali” iranske nuklearne kapacitete. Izgleda da je Netanjahu hteo da Tramp još malo dejstvuje po Iranu, pa je usledilo još dva dana međusobnog raketno-balističkog “koškanja”, na šta je Tramp prvo rekao da je naročito ljut na Izrael, pa poetski dodao da (obe strane) “nemaju pojma šta j**eno rade!”, sve do poslednje haške opaske o deci koja se koškaju i koja se skrase čim im Daddy, posle 2-3 minuta, namrgođeno podvikne.
Glede i unatoč Trampovoj egocentričnoj pobedničkoj retorici, sa vojnog aspekta i dalje nije sasvim jasno koliko je združeni američko-izraelski udar na Iran bio efikasan u smislu “potpunog” uništenja iranskog nuklearnog programa. Satelitski snimci svakako pokazuju veliki stepen razaranja (koje su nevoljno potvrdili i iranski zvaničnici), ali nedavni izveštaj američke vojno-obaveštajne agencije koji su objavili CNN i “Njujork tajms” daleko je “umereniji” u tom smislu. Čak je i predstavnicima IAEA uskraćen svaki dalji pristup iranskim nuklearnim instalacijama. Svi su ipak saglasni kako će biti potrebno izvesno vreme da se saznaju istinske razmere uništenja, ali isto tako i da je iranski nuklearni program i kapacitet obogaćivanja uranijuma do 90% neophodnih za izradu A-bombe svakako duboko onesposobljen i “unazađen” za najmanje nekoliko godina – uprkos nadaleko poznatim iranskim naučno-istraživačkim kapacitetima. Naravno, ostaje još samo ono jedno pitanje koje ruši celu konstrukciju: a gde je završilo onih 400kg iranskih zaliha 60-procentno obogaćenog uranijuma U235?
NEUPITNI POBEDNIK
Uz Donalda Trampa, drugi apsolutni pobednik je svakako izraelski premijer, notorni Benjamin Netanjahu, ako ništa drugo na spoljnopolitičkom planu svakako. Nakon zastrašujućeg Hamasovog pogroma nad Izraelcima 7. oktobra 2023. i rata “do istrebljenja” Hamasa (cinik bi rekao odmazde) koji je potom poveo – uz sve nepojamne strahote u Gazi danas, Netanjahu je, uprkos skučenoj teritoriji okruženoj neprijateljima, od Izraela načinio lokalnu vojno apsolutno dominantnu silu. Izrael je gotovo potpuno neutralisao famoznu “osovinu otpora” koju je Iran konstituisao uz pomoć svojih saveznika u regionu – tzv. proksija – iračkih šiitskih milicija, Bašarovog režima u Siriji, te poslovična 3H – Hamas, Hezbolah i (jemenski) Huti. Ukratko, Izrael je pokazao apsolutnu vojno-tehničku nadmoć u čitavom regionu, pa se nećemo sada vraćati na detalje Bašarovog pada, te operacije s “pejdžerima” i hirurški preciznim udarima na veliki broj iranskih, ali i gotovo svih čelnika navedenih terorističkih organizacija, po svim okolnim zemljama.
Na unutrašnjem planu, Netanjahu je i dalje u politički izuzetno delikatnoj poziciji, a ima i onih koji napad na Iran smatraju samo još jednim skretanjem pažnje s tragedije u Gazi (i okršaja na Zapadnoj obali). Netanjahuovi ekstremnodesni partneri u Vladi (Smotrič i Ben Gvir) odavno su zapretili raskidom vladajuće koalicije u slučaju bilo kakvog prekida vatre u Gazi. Pad vlade označio bi automatski i pad Natanjahua, s kim izraelski pravosudni organi odavno čekaju da porazgovaraju o mnogim političko-korupcionaškim aferama.
JEDINA A-BOMBA NA BLISKOM ISTOKU
Istorijske anegdote radi, pomenimo i to da osim što je i jedina država u regionu koja poseduje nuklerani vojni arsenal – o živopisnim istorijskim pojedinostima o tome kako su Izraelci bombu “dobili” od Francuza nakon Suecke krize 1956. nekom drugom prilikom – Izrael se i sversdno pobrinuo da u istom tom naumu osujeti sve “egzistencijalno” opasne bliže i dalje susede: Sadamov Irak bombardovanjem postrojenja Ozirak još davne 1981, Bašarovu Siriju, bombardovanjem postrojenja Al Kibar 2007, te sukcesivnim udarima na nuklearne napore Irana, fizičkom likvidacijom vodećih naučnika iz nuklearnog domena, kao i visokih vojnih zvaničnika Revolucionarne garde, sve do famoznog sajber-napada informatičkim virusom Stuxnet iz 2010. godine. U skladu sa svojom doktrinom strateške dvosmislenosti/nedorečenosti, Izrael nikada nije potvrdio niti je opovrgao ove “neproverene glasine”, a najupućeniji u materiju spekulišu da Izrael danas raspolaže sa oko 80 nuklearnih bojevih glava (svih uperenih u Iran, shodno urbanoj legendi).
ĆUTOLOZI – PREPLAŠENI ARAPSKO-MUSLIMANSKI SVET
Iako je čitava planeta poslednjih dana opet zadržala dah u iščekivanju raspleta ratnih zbivanja, reakcije regionalnih, ali i globalnih aktera bile su veoma iznijansirane, pre svega u zavisnosti od geografske blizine, ali i od toga radi li se o većoj naklonjenosti “kolektivnom Zapadu” ili “globalnom Jugu”. Dakle, od najoštrijih osuda povrede elementarnih načela međunarodnog prava, do ispoljavanja ozbiljne zabrinutosti i poziva zaraćenim stranama na uzdržanost.
Među uzdržane i zabrinute, one oprezne “ćutologe”, jasno spadaju sve regionalne arapsko-muslimanske zemlje, od zalivskih monarhija (Saudijska Arabija, Katar, Oman i UAE), do Bliskog istoka – Libana, Sirije, Jordana i Egipta. Dovoljno daleko, zemlje Magreba i muslimanske zemlje Jugoistočne Azije, mnoge od njih zaokupljene sopstvenim problemima, ostale su jake na rečima i osudama (na tragu velike većine lokalnih javnih mnenja), imajući pre svega na umu stradanje Palestinaca u Gazi (podsetimo, dosad više od 55.000 civilnih žrtava). Naročitu zabrinutost pokazale su zalivske monarhije zbog bojazni od iranske odmazde, budući da se na njihovim teritorijama nalazi 40.000 američkih vojnika u 19 stalnih i privremenih vojnih baza s arabijske strane Persijskog zaliva, koje su nakon američke intervencije postale legitimne mete za Iran. Iran jeste raketirao bazu Al-Udeid u Kataru 23. juna, prethodno najavivši napad i Amerikancima i Kataranima, a pouzdani izvori svedoče o tome da su još 19. juna sve američke zalivske baze bile uglavnom potpuno evakuisane, odnosno ispražnjene od ljudstva i većeg dela opreme.
Na fonu opšte tragedije u Gazi, ovaj kratkotrajni rat samo je dodatno podrio napore u cilju normalizacije odnosa između Izraela i njegovih regionalnih arapsko-muslimanskih suseda, a na tragu takozvanog Abrahamovog sporazuma iz septembra 2020. kojom prilikom su UAE, Bahrein, Sudan i Maroko priznali Izrael, korak na koji se već odavno spremala i Saudijska Arabija, ali koji je u međuvremenu adaktirala uslovivši svoje priznanje Izraela rešenjem palestinskog pitanja po principu “dve države”. Podsetimo i da je Saudijska Arabija nedavno uspela, uz svesrdno posredovanje Kine, da u značajnoj meri “relaksira” svoje odnose upravo s Iranom, svojim zakletim prekozalivskim neprijateljem.
U ostatku Bliskog istoka vlada, najblaže rečeno “potpuno rasulo”. Nakon pada Bašara Al Asada, Sirija se polako oporavlja od građanskog rata i diktature, pod budnim okom saveznika koji su prevrat i omogućili – Turske, Izraela i SAD. Libanskoj unutrašnjoj krizi se ne nazire kraj, Jordan, čije je stanovništvo velikom većinom palestinskog porekla, poslovično je uzdržan (u prevodu, osuđuje Izraelski napad na Iran, ali i obara iranske rakete koje lete ka Izraelu), a ni Egipat ne odustaje od blokade južne strane Gaze, zaustavivši pre nekoliko nedelja i veliki međunarodni humanitarni Marš slobode, pohapsivši i proteravši brojne viđenije mirovne aktiviste iz celog sveta – isto što je i Izrael nekoliko dana pre toga učinio s humanitarnom flotilom na kojoj je bila glavom i bradom i Greta Tunberg.
Naravno, za sve zemlje arapsko-muslimanskog sveta važi gotovo isti princip – njihove ne baš uvek “najdemokratskije” vlasti uglavnom su jake na rečima, a daleko pasivnije kada je u pitanju konkretnija akcija, za razliku od “arapske ulice”, daleko virulentnije u osudi izraelskog iživljavanja nad Palestincima u Gazi. Konačno, setimo se i toga da se od zalivskih monarhija “očekuje” i finansiranje obnove Gaze kada se rat jednom neminovno bude završio, a što će zahtevati stotine milijardi dolara.
PORAŽENI
Naravno, najveći gubitnik jeste Iran, iransko građansko društvo i iranski narod u celini, mnogo više nego sam režim mula, po mnogima na izdisaju.
Iransko društvo našlo se između čekića i nakovnja, između zastrašujućeg represivnog režima mula Islamske republike i američkih i izraelskih bombi namenjenih da svet i Irance od istog režima i oslobodi – fenomen koji od 1999. nije sasvim nepoznat ni na ovim prostorima. Konačno, uprkos pomalo “ishitrenim” najavama, Tramp i Netanjahu za sada su izgleda odustali od “smene režima” u Teheranu, zadovoljivši se temeljnim fizičkim uništenjem iranskih nukleranih instalacija i obezglavljivanjem iranske vojne i naučne vrhuške.
Iako se velika većina Iranaca u zemlji i gotovo svi iz dijaspore protive režimu mula, iranska istorijska tradicija državnosti (da ne idemo sad sve do Persije ili dalje, do u praskozorje ljudske civilizacije koja je negde na tom prostoru i nastala), nacionalni i patriotski ponos Irancima ne dozvoljava da im neko drugi, posebno spolja, posebno na bombama, a iznad svega SAD i Izrael, donosi toliko željenu slobodu i nedosanjane promene (i demokratiju, dodao bi cinik). Krajnje racionalno posmatrano, od svrgavanja iranskog režima odustalo se zbog nedostatka bilo kakve iole kredibilne alternative (kao nedavno u Siriji koliko god to i dalje upitno delovalo, a za razliku od brojnih više nego loših recentnih iskustava, posebno u tom podneblju, u prvom redu u Avganistanu, Iraku, ili Libiji). Pored brojnih viđenijih figura opozicije u dijaspori, sve se više pominje sin svrgnutog iranskog šaha, Muhamed Reza Pahlavi, koji po rečima poznavalaca političkih prilika u Iranu, ipak, ne uživa dovoljnu podršku niti ima ikakvog čvrstog uporišta među opoziciono nastojenim stanovništvom koje ga smatra “odrođenim” (a bez dodatnih reminiscencija na nimalo demokratsku vladavinu njegovog oca, Šaha Reze Pahlavija). Mnogi s neskrivenim optimizmom gledaju i na aktuelnog predsednika, “reformatora” Pezeškijana, čiji je rejting vrtoglavo porastao za ovih dvanaest dana rata, nauštrb rejtinga verske vrhuške i vrhovnog vođe ajatolaha Hamneija lično, koji je iz svog bunkera, potpuno skrhan i piskutavog glasića, proglasio pobedu nad Velikom i Malom Sotonom usred razorenog Irana koji puca po svim šavovima (I mi se sećamo istovetne pobede nad NATO pre četvrt veka).
Konačno, Američki “Atlantik” nedavno je pomenuo i mogući prevrat u Iranu pod vođstvom nekadašnjeg predsednika, takođe “progresivnog”, sada već vremešnog Hasana Rohanija, potpomognutog drugim progresivnijim ličnostima iz sfere politike i civilnog društva, koje uprkos svim opasnostima uspeva da opstane, ali iznad svega uz pomoć novonastale iranske oligarhije bliske različitim strujama iranskih vlasti – oligarhije ruskog tipa, koja je nastala i osilila se za ove gotovo dve decenije teških sankcija koje su Iran gotovo dovele do propasti. Prema mišljenju upućenih, bila bi to “poslednja” prilika za dolazak oligarhije na vlast, jer u slučaju opstanka i radikalzacije režima mula, bilo njegove smene na ovaj ili onaj način, iranskim oligarsima sleduju ili “zatvor ili vešala”. Jer iako po mnogima na izdisaju, obaveštajno bušan sa svih strana i vojno gotovo do nogu potučen, očekivano paranoidni iranski režim preti da pojača svoju već zlokobnu represiju. U Iranu se očekuju masovna hapšenja i pogubljenja svih koje režim bude optužio za izdaju i saradnju s neprijateljem, u prvom redu izraelskim Mosadom, a ona sablasna pojava Alija Hamneija samo je tu da “inadžijski” podseti i Trampa i Netanjahua da nisu potpuno uništili iranski nuklerani program, niti da su iole uzrdmali vlast mula Islamske republike.
PONIŽENI (LICIMURI)
Ostavši potpuno van “igre”, među najveće gubitnike ovog Dvanaestodnevnog rata svakako bi trebalo ubrojati i EU, potpuno izgubljenu između sopstvenih dvostrukih aršina kada je međunarodno pravo u pitanju, s jedne strane oštro osuđujući kršenje međunarodnog prava Rusije u Ukrajini, ali isto tako priznajući Izraelu “pravo na samoodbranu” u preventivnom ratu protiv Irana – koliko god se s geostrateške tačke gledišta taj potez može opravdati time što je od svog postanka nakon Islamske revolucije 1979, Iranska Islamska Republika proklamovala uništenje Izreala kao svoj osnovni cilj. S jedne strane, EU se nemušto zalaže za rešenje palestinskog pitanja po principu “dve države”, dok s druge ostaje širom zatvorenih očiju na sve teže kršenje elementarnih načela humanitarnog prava koje Izrael sprovodi pod krinkom “prava na odmazdu” nakon 7. oktobra (aktivno prodajući oružje Izraelu ili ne), a koje osim ratnih zločina i zločina protiv čovečnosti sve više liči na temeljno etničko čiščenje, ili genocid, kako sve brojniji glasovi diljem Evrope i sveta počinju da nazivaju postupke Izraela u Gazi. Sva nesnađenost i totalno poniženje EU najbolje se moglo videti prošle nedelje prilikom samita NATO u Hagu, kojom prilikom su se svi evropski lideri gotovo utrkivali u laskanju, udvaranju i podilaženju Donaldu Trampu, u čemu je samoponizno prednjačio generalni sekretar Alijanse Mark Rute – već poznat po nadimku “Teflon Mark” – odvaživši se da u trenutku posebnog nadahnuća Trampa nazove “Taticom”. Cinik bi samo podsetio da šef NATO nije Rute, nego Tramp. Evropljani su posipanje pepelom okončali usvajanjem zajedničke deklaracije da će od sada neizostavno izdvajati respektivno 5% BDP za potrebe odbrane, nasuprot dosadašnjih 3,5% što im je Tramp neprestano zamerao. Treba li podsetiti da od toga takođe neće biti ništa, jer ne samo da EU nema novca za to, već zato što bi SAD mogle prve da pokažu primer i same počnu da izdvajaju 5% sopstvenog BDP za odbranu. Jedini koji je u opštoj snishodljivosti EU spram Trampa pokazao izvesnu dozu iskrenosti bio je nemački kancelar Merc izjavom da u svom pohodu na iranske nuklearne kapacitete “Izrael radi prljav posao umesto ostatka sveta”.
ESKALACIJA RADI DEESKALACIJE
Ovaj rat između Izraela i Irana konačno je pokazao da ona temeljna načela međunarodnog (humanitarnog) prava i osnivačke Povelje UN više nemaju mnogo smisla kada su velike sile i njihovi saveznici u pitanju, te da je današnjim svetom, odnosno današnjim međunarodnim odnosima opet zavladalo otvoreno nasilje i brutalno pravo jačeg, odnosno jezik “eskalacije radi deeskalacije”, koji za razliku od Evropljana, Tramp, Putin, Netanjahu, Erdogan i ini perfektno govore i razumeju. Eskalacija radi deeskalacije, u prevodu “Đura će ti oprostiti što te je tukao”.
Nakon što je izmirio Indiju i Pakistan različitim ucenama, okončao rat između Izraela i Irana uništivši iranski nuklearni program i potpuno ponizivši ceo iranski narod, pomirio NDR Kongo i Ruandu (sklopivši unosan dil o rudnim sirovinama s Kongom), pa čak sprečio eskalaciju nasilja i na ovim našim prostorima (a na opšte čuđenje lokalnog življa), samoproklamovanom “pomiritelju” Trampu ostaje još samo da pomiri Rusiju i Ukrajinu (a potom i Klingonce i Zemljane) i ne gine mu Nobelova nagrada za mir. A onda će konačno moći da se usredsredi na Kinu.
Delegacije Rusije i Ukrajine sastale su se u sredu (23. jula) u Turskoj u trećoj rundi mirovnih pregovora
Više od stotinu humanitarnih organizacija traži da se ljudski životi spašavaju u Gazi – dok još ima šta da se spase. Izrael pak sledi logiku pretvaranja svega u pepeo i izgladnjivanja onih koje ne ubije
Sjedinjene Američke Države zabranile su transrodnim ženama da se takmiče u ženskim olimpijskim disciplinama, u skladu sa novom politikom koju je naredila administracija Donalda Trampa, čime su se našle u sukobu s pravilima Međunarodnog olimpijskog komiteta
Neki zaposleni pokušavaju da steknu dovoljno, ne bi li prestali da rade i pre penzije, koja u Nemačkoj počinje u 67. godini. Da li je to zaista moguće, i ako jeste – kako, piše Dojče vele
Vođa ekvadorske bande Adolfo Masias Vilamar, poznat pod nadimkom Fito, koji je povezan sa Balkanom, izručen je Sjedinjenim Američkim Državama
Ekskluzivno: Istraživanje Slobodana G. Markovića i Miloša Bešića o stavovima beogradskih studenata u plenumu
Šta sve nismo znali o njima Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve