Ivica Račan rođen je 24. februara 1944. godine u mjestu Ebersbah u njemačkom radnom logoru: taj dio biografije godinama je bio predmet istraživanja hrvatskih medija, da bi se ipak ustanovile činjenice da mu je otac Ivan bio sudski tumač, koji je poslan u koncentracioni logor nakon što su „provalili“ njegovu vezu s pokretom otpora u logoru. Njega i majku Mariju spašava Njemica koja ih šalje kod svoje sestre u Drezden, u kojem 1945. preživljavaju bombardiranje tog grada, a oca mu iz njemačkog konc-logora oslobađaju Amerikanci.
Nakon rata se sele u Jugoslaviju i trajnu adresu, nakon selidbi, imaju u Slavonskom Brodu. U vrijeme studija, 60-ih godina prošlog stoljeća, Ivica Račan se ne izdvaja od svojih kolega, istovremeno buntovnika i rokera i člana Saveza komunista, u koji je ušao 1961. godine. Diplomirao je pravo, nakon što nije prošao prijemni ispit na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, za koju ga veže slikarski talent: cijeloga je života slikao, ali tek su rijetki – samo najbliži prijatelji – njegove slike imali priliku i vidjeti. U politiku ulazi 70-ih godina, a u Centralni komitet Saveza komunista SRH 1972, nakon sloma tzv. hrvatskog proljeća. Kasnije je govorio da je, iako u tim turbulentnim političkim vremenima nije sudjelovao, osjećao nelagodu zbog brutalnog obračuna s Maspokom u Hrvatskoj, kao i liberalnim snagama u Srbiji. Od 1982. do 1986. radi kao direktor Političke škole „Josip Broz Tito“ u Kumrovcu i urednik časopisa za društveno-politička istraživanja „Kumrovečki zapisi“, a krajem 1989. postaje predsjednik Predsjedništva Saveza komunista Hrvatske (SKH), kojega – nama danas povijesne 1990 – definitivno razdvaja od centrale u Beogradu, sa Sonjom Lokar iz Slovenije. Napustio je dramatični 14. kongres SKJ-a na kojem je Slobodan Milošević zapečatio budućnost bivše Jugoslavije. Račan te 1990. raspisuje izbore u Hrvatskoj, dobija 21 posto glasova i mirno prenosi vlast na Hrvatsku demokratsku zajednicu, koju vodi Franjo Tuđman.
Na idućim izborima, 1992. godine, jedva je prešao cenzus od pet posto, ali je zato 3. januara 2000. godine njegova koalicija porazila HDZ i Račana uspostavila kao premijera. To vrijeme se i danas u Hrvatskoj veže za „bronhi efekt“ – „lakše se diše“ – iz reklame koju je, o apsurda!, režirao Antun Vrdoljak. Na vlasti je naredne četiri godine, kad vlast osvaja ponovo HDZ.
U Račanovom premijerskom mandatu Hrvatska je sasvim nesporno zakoračila ka Evropi i unutrašnjoj demokratizaciji. Zamjerali su mu nerijetko što je u bitnim državnim stvarima „igrao“ previše desno, ali njemu je tih godina protivnik bila desnica koja se valjala po ulicama i čekala samo jedan njegov pogrešan korak, pa da dovode čak do državnog udara. Ono, međutim, što će ostati kao određenje njegove politike jest činjenica da je „na suhom“ ostavio Srbe u Hrvatskoj: 1990. je većina Srba glasala za njegovu stranku i vjerovala da tim svojim glasom može izbjeći rat koji je već prijetio Hrvatskoj, ali Račan i njegova stranka nisu učinili ništa. Naprotiv, na dnevni red niti jedne unutarstranačke konvencije nije stavio „srpsko pitanje“ u Hrvatskoj, a kad je ubijen čak i čelni čovjek SDP-a u Gospiću (za što su pred riječkim Županijskim sudom osuđeni general Norac i Orešković) i kad je Račana bliski suradnik upitao što s time da rade, on je odgovorio: „Pusti, nije vrijeme.“
Taj stav je pokazao i u odnosu prema Srbiji: tek je u martu 2003. odlučio doći u Beograd, na sahranu mučki ubijenog premijera Zorana Đinđića.
Račan je, također, u svojoj partiji – tako ga bar optužuju suradnici – trpio samo one koji su poslušni, a tome u prilog navode one koji su otišli iz SDP-a; Ivan Ninić, koji je nedavno osnovao Ljevicu Hrvatske, najjača je potvrda toj tezi. S druge strane, ljuljao je i gajio Milana Bandića, aktualnog gradonačelnika Zagreba, koji je poznat po desnim „izletima“ u politici i koji je i samog Račana, vjerojatno, koštao ponekoga glasa.
Svakako, Ivica Račan je stranku, u kojoj je već počela borba za njegovo naslijeđe, ostavio u najgorem trenutku: redovni parlamentarni izbori izvjesni su krajem godine, njegov nasljednik je nepoznat, a glasače se u javnom mnijenju i dalje veže samo za Račanov lik i djelo, a ne za stranku kao takvu.
Ivica Račan je umro, ali u trenucima nakon toga njegova porodica pokazala je ono što Hrvatskoj (a i ostalim ex-yu državama) nedostaje: osnovnu pristojnost. Osim komemoracija, koje je organizirala stranka i još poneko, protokolom ništa nije predviđeno. Nije uobičajeno da se za bivše premijere u evropskim zemljama proglašava dan žalosti, kazao je Sanader neki dan, a Račanova porodica i stranka obavijestile su javnost da će – po njegovoj želji – pogreb biti privatan, u krugu porodice i stoga ni datum niti mjesto neće biti objavljeni javnosti.
Kad je prije nepune tri godine u Zagrebu umro Račanov politički prijatelj do 1990. i politički protivnik nakon toga, Stipe Šuvar, Čedomir Višnjić iz Srpskog demokratskog foruma poručio je da će Šuvara, „tog hrvatskog političara ožaliti sve majke pravoslavne, od Dalmacije do istočne Slavonije“. Za Račana se to, sasvim sigurno, ne može reći, ali jednako sigurno možemo reći da će – usprkos tome što smo ga zvali „Odlučnim Možda“ zbog toga što je sve svoje političke odluke teško vagao i donosio – nedostajati na još nedovršenoj političkoj sceni Hrvatske.
Što je dovoljno za tiho „hvala“ čovjeku koji nam je, bolje no većina drugih, obilježio naše male živote.
