Srpsko pitanje

Za „Vreme“ iz Zagreba

Rezultati prijevremenih izbora u Hrvatskoj 11. septembra donijeli su relativnu pobjedu HDZ-a, iznevjerene nade SDP-u koji je dobio sedam mandata manje od „prvoplasiranih“, potvrdili već viđeni „ucjenjivački potencijal“ koalicije Most i – što je iznenađenje izbora – jačanje Živog zida, ad hoc izborne liste, koji je ovoga puta dobio čak osam mandata, nasuprot jednom jedinom na lanjskim novembarskim izborima.

HDZ i novi predsjednik stranke Andrej Plenković odmah su najavili da će početi pregovore za formiranje nove vlade, kao stranka s najboljim izbornim rezultatom. Najavio je to Plenković već u izbornoj noći; njegov izborni takmac, šef SDP-a Zoran Milanović nakon ponoći u nedjelju na ponedjeljak je još čekao jutro i konačne rezultate, da bi u ponedjeljak sazvao konferenciju za novinare i izrekao ono što je cjelokupna javnost od njega očekivala: doduše, ne da će podnijeti ostavku na vođenje stranke, nego da se neće kandidirati na predstojećim stranačkim izborima koji moraju biti održani u narednih 150 dana. Upravo to je u ponedjeljak bila glavna vijest, na što je netko od silnih analitičara koji se slikaju po televizijama primijetio da je „Zoka Plenkiju ukrao šou“.

Odmah po objavljivanju rezultata počela su nagađanja o tome što će biti dalje. Dok su pojedini strani mediji konstatirali da je Hrvatska možda najbliža i trećim izvanrednim izborima u proteklih godinu dana, domaći analitičari su predviđali da će HDZ pregovarati sa Mostom i još nekim „manjim“ igračima, ali da će i SDP pokušati namaknuti većinu od najmanje 76 od ukupno 150 zastupnika. Nakon Milanovićevog istupa, rukovodstvo te stranke je otklonilo mogućnost da pokuša formirati vladu i već počelo licitirati s imenima onih koji će se kandidirati na unutarstranačkim izborima ove jeseni ili početkom zime, a otklonjena je i ideja „velike koalicije“ HDZ-a i SDP-a, o kojoj se također pričalo.

foto: ap photo

KOALICIONI PREGOVORI: Dakle, ostaju HDZ i Most – upravo kad nastaje ovaj broj „Vremena“ – Plenković je najavio početak njihovih pregovora, za utorak popodne. Zajedno, oni bi imali 61 plus 13 mandata, što bi značilo da im nedostaje još najmanje dva glasa. Odmah nakon izbora, pojavila se i priča da bi HDZ i Most mogli podržati i trojica zastupnika Istarskog demokratskog sabora, ali oni su to odmah odbili i rekli da su oni ljevica i da ne mogu surađivati sa HDZ-om. No, tu su i Milan Bandić, dugogodišnji gradonačelnik Zagreba čija je lista dobila dva mjesta u Saboru, eventualni jedan zastupnik iz redova stranke ratnog zločinca Branimira Glavaša, ali i osam zastupnika manjina koji se tek trebaju izjasniti da li će se prikloniti HDZ-u.

Najviše su oči uprte u trojicu zastupnika srpske manjine i predsjednika Srpskog nacionalnog vijeća Milorada Pupovca. U intervjuu tjedniku „Nacional“ od ovog utorka izjavio je: „Pričekat ćemo i vidjeti u kojem će smjeru krenuti pregovori. Ako pregovori krenu u pravom smjeru i ako se otvori takva mogućnost da i SDSS i drugi zastupnici manjina budu pozvani, mi te pregovore sigurno nećemo odbiti, jer je interes srpske zajednice da se nakon šest godina nesudjelovanja u donošenju odluka, teškog ili nikakvog rješavanja problema s kojima žive pripadnici srpske zajednice, ti problemu počnu rješavati.“ Valja znati da je srpska manjina već jednom podupirala HDZ-ovu vlast, kad je premijer bio Ivo Sanader, te da je to vrijeme upamćeno kao razdoblje u kojem je za hrvatske Srbe najviše učinjeno, od zastupljenosti u vlasti (bar na državnoj razini), do uvođenja struje u više od 200 sela, pa i rušenja slunjskog spomenika ustaši Juri Francetiću i onog čuvenog – ma koliko kurtoaznog – „Hristos se rodi“ u prostorijama srpske „Prosvjete“ u Zagrebu.

foto: tanjug

MILANOVIĆEV AUTOGOL: Kad smo već kod Srba u Hrvatskoj, procjena je – ne samo analitičara, već i nekih članova SDP-a – da je upravo protivsrpska retorika Zorana Milanovića posljednjih mjeseci koštala SDP izbornog poraza. Sve do nedavnog sastanka sa hrvatskim braniteljima – istim onim prvacima pobunjeničke ekipe koji su više od godinu dana kampirali usred Zagreba i pokušavali nasiljem srušiti Milanovićevu vladu – s kojega su „procurile“ snimke i Milanovićeve izjave da su Srbi „šaka jada“, a Beograd „čaršija“ – po predizbornim anketama je izgledalo da SDP raste, a HDZ pada. Nakon tog skandala i još kasnijim Milanovićevim ispadima svojstvenim tvrdim desničarima, a ne jednom socijaldemokratu kakvim se Milanović gradi, krenuo je pad (usprkos tome što je upravo Milanović na izborima dobio najveći broj tzv. preferencijalnih glasova). Nasuprot njemu je, naime, umjesto Tomislava Karamarka koji je donedavno vodio HDZ i kojega su pritisle afere, ali i neoustaške ideje i kadrovi koje je podržavao, na crtu stao Andrej Plenković, novoizabrani predsjednik HDZ-a (prije neku godinu u stranku ga je dovela premijerka Jadranka Kosor). Plenković je, europarlamentarac, pristojan i smiren, a protiv njega je Milanović nastavio s agresivnim jezikom, kao da je preko puta njega i dalje Karamarko.

Precizno o tome kaže novinar riječkog „Novog lista“ Denis Romac: „U svojoj posljednjoj političkoj utakmici Zoran Milanović napravio je pothvat bez presedana. U situaciji kada je nakon šestomjesečne blamaže s Karamarkovim i Hasanbegovićevim ustašovanjem i desničarskim ludilom trebalo braniti civilizacijske vrednote i demokratske standarde ovog društva, dojučerašnjeg lidera SDP-a za to kao da uopće nije bilo briga. Uvjeren da je većina birača u Hrvatskoj nastrojena konzervativno, odnosno desno od centra, te da mu pobjedu nad HDZ-om može donijeti samo privlačenje tih birača, Milanović je napravio dramatičan politički i ideološki zaokret javno otkrivši svoje ustaške korijene i pokušavajući diskreditirati novog lidera HDZ-a Andreja Plenkovića naglašavajući njegovu obiteljsku vezu s komunističkom nomenklaturom, naivno povjerovavši da će time pridobiti simpatije i povjerenje onih za koje je, naravno, bio i ostao – komunist i Jugoslaven. No pri toj političko-ideološkoj akrobaciji Milanović je alijenirao dobar dio vlastitih birača, koji uopće nisu izašli na izbore.“

Istog je stava je i bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić, koji je i sam bio kandidat na SDP-ovoj listi i koji kaže da su, s obzirom na način vođenja kampanje, dobro i prošli: „Milanović je bio uvjeren da će pobijediti već time što je Karamarko otišao. Naravno da to nije dovoljno: HDZ je armija, stroj koji funkcionira. Mogao je bilo tko postati predsjednik nakon Karamarka, rezultat bi bio isti“.

SALDO: Izborni podaci to i potvrđuju. Računica kaže da je SDP u odnosu na prošlogodišnje izborima izgubio više od sto hiljada birača (HDZ duplo manje). Kad se redaju podaci nekoliko posljednjih izbornih ciklusa u Hrvatskoj, proizlazi da je na izborima 2007. godine koalicija SDP-a i bliskih stranaka imala više od milijun birača. Četiri godine kasnije, 2011. pada na 958 hiljada, na prošlogodišnjim na 788 hiljada, a u ovom trenutku – u septembru 2016. – na 637 hiljada, što znači da je stranka za vrijeme Milanovićevog predsjednikovanja izgubila čak oko 400 hiljada birača, odnosno njih oko 40 posto.

U tom kontekstu treba gledati i podatak o izlaznosti, jedva 52 posto izašlih na izbore. To je ono o čemu govori Mesić: HDZ je (nešto kao radikali, odnosno danas presvučeni naprednjaci) oduvijek imao disciplinirano biračko tijelo, dok SDP i slične stranke to nemaju i njih je – a većina je posljednjih godina nezadovoljna i stranačkom i državnom, o ekonomskoj politici da ne govorimo – najlakše otjerati u apstinenciju ili, eventualno, u protestne glasove nedefiniranim pokretima poput Mosta ili Živog zida, koji jednako kao i „veliki“ obećavaju sve i svašta, ali se još nisu pokazali kao pokvareni političari koji rade samo za svoju korist, dok su građani dobri samo na dan izbora kad očekuju njihove glasove.

Na Živi zid, očito, nitko ne računa. Prvi čovjek te liste Vilibor Sinčić, koji je u politiku ušao zahvaljujući obrani onih koji gube svoje nekretnine zbog nemogućnosti daljnjeg plaćanja kredita, sretan zbog osam mandata izjavio je da njihov rezultat govori o tome da za vladu više ne treba ni HDZ, niti SDP. Iako, računica kaže da je i D’Ontova metoda preračunavanja i mala izlaznost na izbore uvjetovale to da je Živom zidu – na nivou države – za jedan mandat (toliko su i osvojili) trebao 14.651 glas, dok je lani trebalo 94.877 glasova. Pritom, SDP i HDZ za mandat su morali osvojiti nešto više od 11.500 glasova. Koliko je neozbiljna ta ekipa, pokazuje i to da od same postizborne noći traže odbjeglog „visokog funkcionara“ koji se oglašava na Tviteru, ali se ne javlja drugovima, kao i da je sam Sinčić samo tri dana uoči izbora registrirao vlastitu istoimenu stranku. Uz to, koji dan uoči izbora ustanovilo se da je jedan od članova Mosta kupio stan koji je – zbog nemogućnosti plaćanja kredita u švicarcima – oduzet u izvršnom postupku vlasnicima, a da stvar bude bolja, u istom društvu sjedi i predstavnik Udruge franak, koja okuplja sve te bankovno-tranzicijske žrtve rasta valute i neosjetljivosti države, ma tko na njenom čelu bio.

Koalicija Most je ponovo jezičak na vagi nakon izbora, iako je dobila 116 hiljada glasova manje nego na prošlogodišnjim izborima. U postocima, sa 13,8 posto podrške pali su na 9,9 posto, a u mandatima, sa 19 početnih nakon prošlogodišnjih izbora, pali su na 13. Svejedno, odmah su počeli sa svojim novim uvjetima: najprije su tražili da ih pet dana svi, uključivo i medije, puste na miru, da bi se potom nastavili pojavljivati u javnosti sa nekonzistentnim zahtjevima. Plenković je pristao na pregovore, ali ne nakon pet dana, nego odmah u utorak, jasno naglasivši da je HDZ tu najjači pregovarač i da na razgovore pristaje, ali na ucjene ne.

USTAŠLUCI POSLE SVEGA: HDZ i Plenković su očito u puno boljoj poziciji nego što su bili nakon prošlogodišnjih izbora, sa više mandata, ali i sa činjenicom da bi za Most – po svim istraživanjima – bili pogubni eventualni novi izbori, u slučaju nesastavljanja vlade, jer teško da bi im građani i treći puta, u situaciji kad su neodređeni, kaotični, ideološki bliski Katoličkoj crkvi i desnici, opet povjerili svoj protestni glas u većem broju. Najčešća konstatacija je ovih dana: valjda su nešto naučili iz prošle epizode ucjenjivanja.

Ako Andrej Plenković dođe do rezultata u pregovorima s Mostom, pa „nahvata“ još dovoljan broj glasova za većinu u Saboru, makar i među manjincima, tu njegovim mukama nipošto nije kraj: ima u svojim redovima neke od onih koji su svojom nepodnošljivošću i „ustašlucima“ zbog bijesa javnosti i kaosa kojega su proizveli, doveli do kraja vlade Tihomira Oreškovića i Tomislava Karamarka, poput Milijana Vase Brkića, opasnog stranačkog igrača (i vlasnika lažne diplome), bivšeg ministra kulture Zlatka Hasanbegovića (najboljeg prijatelja Bojana Dimitrijevića i ljubitelja njegovih knjiga o Čiča Draži i srpskoj majci Nediću), Davora Ive Štira, koji se bavi „hrvatskim paradigmama“ i revizijom povijesti, dođoša iz Argentine koji, barem, hrvatske građane ne naziva „građevinama“ kao što je to činio Tim Orešković.

Vidjet ćemo kako će se Plenković s time nositi: dosad u te priče nije ulazio, nije ih se odrekao, nametnuo je miran i civilizirani javni govor, što ne znači da je pacificirao jastrebove u svojim redovima. Oni čekaju svoj trenutak.

U svemu tome, nitko više ne pita gdje je Tihomir Orešković, bivši premijer. Svojim „građevinama“, kako je nazvao građane u svom prvom lanjskom obraćanju, nije se obraćao nakon pada vlade. Jedino se čulo da je ljeto proveo seleći se iz jedne u drugu državnu vilu (sa sve porodicom), da smještaj, delicije i piće platio nije: nitko nije rekao da mora, a on se sam nije sjetio.