Specijalno za „Vreme“ iz Pariza
Sva vlast Širaku – bio bi najkraći sažetak završnice dvomjesečnog izbornog maratona u Francuskoj koji je priredio niz vratolomnih preokreta i iznenađenja. Jer, u odlučujućem drugom krugu parlamentarnih izbora 16. juna umjerena je desnica osvojila ogromnu većinu sjedišta u Burbonskoj palači: od ukupno 577, ona će imati 399, a ljevica 178 sjedišta.
Nesumnjivi pobjednik drugoga kruga parlamentarnih izbora je novoformirani Savez za predsjedničku većinu – UMP – koji sam raspolaže bonapartističkom većinom od tri četvrtine sjedišta (378), pobjeda kakva se ne pamti u povijesti Pete republike. Stvoren za potrebe drugog kruga predsjedničkih izbora, kao neka vrsta vatrogasno-umjetničke instalacije, e da bi se ugasio požar krajnje desnice, UMP nije održao ni osnivački kongres, nema vodstvo, nema članstvo, nema ni programa, osim želje da se stavi iza „Širakove zastave“, o kojoj nitko ne zna što bi trebala značiti. Sam premijer Žan-Pjer Rafaren – potvrđen kao mandatar za sastav nove vlade – dobro ga je definirao kad ga je nazvao „laboratorijem ideja“ i „air–bagom protiv teških sudara“.
Centristički savez za francusku demokraciju – UDF – uspio je sačuvati vlastitu političku etiketu i parlamentarnu zastupljenost s 22 sjedišta. Ako ni za što drugo, poslužit će hvale vrijednoj ulozi da samim svojim menjševičkim postojanjem posvjedoči kako demokratski centralizam nije posve osvojio boljševičku desnicu.
AGONIJA KOMUNISTA: Poraz ljevice je težak, ali ne i tragičan kao onaj iz 1993. godine. Socijalistička je stranka ipak uspjela osvojiti 141 sjedište, a njeni saveznici – komunisti i zeleni – 21, odnosno tri mjesta, čemu treba pridružiti i šest sjedišta pod svaštarskom etiketom različita ljevica i sedam zastupnika Stranke lijevih radikala.
Ljevica je tako izgubila oko milijun glasova u odnosu na prethodne parlamentarne izbore, ili blizu 150 sjedišta, a mnogi su njeni prvaci ili bivši ministri ostali bez parlamentarnog mandata. Najgromoglasniji poraz doživio je čelnik francuskih komunista Rober I, koji je izgubio poslaničko mjesto u crvenom pariškom predgrađu Obervilije. Nakon 20 godina silazne putanje, kad je na njihovu čelu bio medijski nezaboravni Žorž Marše, komunisti su sada, pod vodstvom druga I, ušli u fazu agonije, ili stavljanja točke na prezime svoga šefa.
U drugom krugu je potvrđena tendencija, ispoljena tjedan dana ranije, uklanjanja ekstremnih stranaka te jačanja bipolarnosti, stvaranjem dvaju moćnih polova: jednog na desnici, drugog na ljevici, a što smo pravovremeno na ovom mjestu navijestili pod radnim naslovom: „od izbora – dva putića“.
Naime, čak 92 posto sjedišta pripalo je dvjema formacijama: Savezu za predsjedničku, bolje reći, Širakovu većinu i Socijalističkoj stranci tako da oko tih stranaka kruži sada po jedan „satelit“: centristički UDF, na desnici, i Komunistička partija, na ljevici, oba sa po dvadesetak zastupnika.
Nacionalna fronta nije uspjela dobiti nijedno zastupničko mjesto, što otvara pitanje reprezentativnosti političkoga sustava, rezultat koji ide u prilog svima onima, s lijeva i zdesna, koji sve više naglašavaju nužnost unošenja veće doze proporcionalnosti u francuski majoritetni izborni sustav.
Šest milijuna francuskih birača, koji su 21. aprila dali svoj glas čelniku krajnje desnice Žan-Mari le Penu, ostali su bez ijednog zastupnika, što zajedno s petnaest i pol milijuna suzdržanih čini da svaki drugi Francuz nije zastupljen u Nacionalnoj skupštini. Ovo se objašnjava onim nepisanim „republikanskim paktom“ po kojem je zabranjena suradnja s kandidatima krajnje desnice na terenu, pa imamo situaciju da četiri puta izborno slabija Komunistička partija ima dvadesetak zastupnika jer uživa podršku ljevice i čak desno orijentiranog izbornoga tijela, budući da je bije glas da je konstruktivna i pristojna, dočim Nacionalna fronta ni jednog jedinog. Glas vjerojatno zaslužen, ali cijela ova „republikanska rabota“ teško da se može pomiriti s dobrim demokratskim običajima i to postaje izvor dubokih frustracija, koje bi se jednoga dana mogle ispoljiti na posve nedoličan način.
HOLIVUDSKI RECEPT: Za sada, ostaje nam da podsjetimo na još jednu značajku izbornih konsultacija u Francuskoj u posljednjih 25 godina: nijedna parlamentarna većina nije preživjela sljedeće izbore: tako je bilo 1981, 1986, 1988, 1993, 1997 i 2002. Ovaj holivudski recept prihvatili su danas socijalisti te njihov čelnik Fransoa Olan iste večeri kad su objavljeni rezultati njihova poraza poziva svoje članstvo da se pripremi za novu „smjenu vlasti“. Sljedeća stanica: 2007. godina! Ovu nezahvalnost – nepromjenljivi karakter promjenljivosti vladajućeg sloja – svakako treba pripisati dubinskoj mudrosti francuskog izbornog tijela, mudrosti koja se nagomilala kroz stoljeća i koja još nije pronašla ni svog portparola, još manje svoga tumača.
Kao i svaki izborni okršaj u ova zadnja dva mjeseca, tako je i ovaj posljednji, u prošlu nedjelju, obilježio novu stranicu u francuskoj parlamentarnoj povijesti: rekordnu stopu apstinencije – gotovo 40 posto – ili apotekarski precizno: 39,71 posto.
Osjećaj da je sve bilo unaprijed odlučeno, da nema velike neizvjesnosti, zatim odsustvo stvarne izborne kampanje – bolje reći, zaglušujuća izborna šutnja koja je trajala sve vrijeme koje dijeli prvi i drugi krug izbora – svakako da su faktori koji, unatoč lijepom vremenu, nisu izmamili Francuze u obližnja izborna izletišta, i tolika stopa trezvenosti, da ne kažemo celibatske suzdržanosti od konzumiranja demokratskog grijeha, poništava one prije spomenute pozitivne i stabilizirajuće učinke bipolarizacije.
Iz dvomjesečnog izbornoga festivala, kao glavni zaključak nameće se sljedeća bogohulna misao, autor koje bi za sada želio ostati neimenovan: politička kriza – koja se u prvom krugu predsjedničkih izbora na eksplicitan način izrazila u obliku velikog broja glasova danih desnim i lijevim ekstremistima – na kraju se izbornog maratona očituje kao implicitna kritika političkog establišmenta, kao politička depresija koju ponajbolje izražava podatak o rekordnoj stopi apstinencije.
